EΝ ΔEΛΤΟΙΣΙ

Iz restlova na hard disku.

ΜΕΛΕΑΓΡΟΥ (Anth. Graec. 7, 417)

Νᾶσος ἐμὰ θρέπτειρα Τύρος· πάτρα δέ με τεκνοῖ
Ἀτθὶς ἐν Ἀσσυρίοις ναιομένα Γαδάροις·
Εὐκράτεω δ' ἔβλαστον ὁ σὺν Μούσαις Μελέαγρος
πρῶτα Μενιππείοις συντροχάσας Χάρισιν.
εἰ δὲ Σύρος, τί τὸ θαῦμα; μίαν, ξένε, πατρίδα κόσμον
ναίομεν, ἓν θνατοὺς πάντας ἔτικτε Χάος.
πουλυετὴς δ' ἐχάραξα τάδ' ἐν δέλτοισι πρὸ τύμβου·
γήρως γὰρ γείτων ἐγγύθεν Ἀίδεω.
ἀλλά με τὸν λαλιὸν καὶ πρεσβύτην σὺ προσειπὼν
χαίρειν εἰς γῆρας καὐτὸς ἵκοιο λάλον.

Meleagar (Grčka antologija, 7, 417)

Odgoji me otok Tir, a rodi me domaja,
atički grad Gadara, podignut usred Asirije;
iz sjemena Eukratova sam, Meleagar, s Muzama
prvi poletjevši Haritama menipskim.
Sirijac sam — što je tu čudno? Stranče, jednu domovinu
imamo — svemir, jedan nas Kaos sve smrtnike rodi.
Već mnogoljetan urezah ovo u ploču nad svojim grobom;
šta ćeš, starost stanuje u susjedstvu Hada.
Nego, ako meni, brbljavom djedici, rekneš
pozdrav, poželjet ću ti da do brbljave starosti stigneš i sam.

Ruke u gaćice

U birtiji u kojoj sjedim — kvartovska baza: Poezija, Špansko — upravo puštaju Azrine najveće hitove. Nedorađenost plus pretencioznost plus iritantnost plus talent i Zeitgeist. Podsjeća na moje mladenačke tekstove (uz pretpostavku da je u njima bilo talenta). Tako mi krvave Meri.

Labuntur anni.

PS Možda je snimka remasterirana; bas konačno ima neku težinu, i sve zvuči bitno manje šuplje nego na mojim beznadežnim gramofonima.

kata triton trochaion

Fructus hodierni laboris.

assidue ueniebat; ibi haec incondita solus
montibus et siluis studio iactabat inani

dolazio bi i dolazio; pa bi tamo ovako, trapavo, nasamo,
gorama i šumama u ludoj čežnji besjedio

(Druga je cezura uobičajena, penthemimeres. — Izvor: Vergilije, Druga ekloga.)

Pitanje. Retoričko.

... čemu nam fakultetsko obrazovanje služi, opravdavanju ASIIN akreditacija i popunjavanju statistika prolaznosti ili izgradnji i stalnom poboljšanju sustava koji studentima omogućava stjecanje znanja [?]

Izvor: Greibachin oblik / Rositin kutić.

Ja toga Seneku nemrem prevesti!

Sen. epist. 11 (1, 11)

XI. SENECA LUCILIO SUO SALUTEM

[1] Locutus est mecum amicus tuus bonae indolis, in quo quantum esset animi, quantum ingenii, quantum iam etiam profectus, sermo primus ostendit. Dedit nobis gustum, ad quem respondebit; non enim ex praeparato locutus est, sed subito deprehensus. Ubi se colligebat, verecundiam, bonum in adulescente signum, vix potuit excutere; adeo illi ex alto suffusus est rubor. Hic illum, quantum suspicor, etiam cum se confirmaverit et omnibus vitiis exuerit, sapientem quoque sequetur. Nulla enim sapientia naturalia corporis aut animi vitia ponuntur: quidquid infixum et ingenitum est lenitur arte, non vincitur. [2] Quibusdam etiam constantissimis in conspectu populi sudor erumpit non aliter quam fatigatis et aestuantibus solet, quibusdam tremunt genua dicturis, quorundam dentes colliduntur, lingua titubat, labra concurrunt: haec nec disciplina nec usus umquam excutit, sed natura vim suam exercet et illo vitio sui etiam robustissimos admonet. [3] Inter haec esse et ruborem scio, qui gravissimis quoque viris subitus affunditur. Magis quidem in iuvenibus apparet, quibus et plus caloris est et tenera frons; nihilominus et veteranos et senes tangit. Quidam numquam magis quam cum erubuerint timendi sunt, quasi omnem verecundiam effuderint; [4] Sulla tunc erat violentissimus cum faciem eius sanguis invaserat. Nihil erat mollius ore Pompei; numquam non coram pluribus rubuit, utique in contionibus. Fabianum, cum in senatum testis esset inductus, erubuisse memini, et hic illum mire pudor decuit. [5] Non accidit hoc ab infirmitate mentis sed a novitate rei, quae inexercitatos, etiam si non concutit, movet naturali in hoc facilitate corporis pronos; nam ut quidam boni sanguinis sunt, ita quidam incitati et mobilis et cito in os prodeuntis. [6] Haec, ut dixi, nulla sapientia abigit: alioquin haberet rerum naturam sub imperio, si omnia eraderet vitia. Quaecumque attribuit condicio nascendi et corporis temperatura, cum multum se diuque animus composuerit, haerebunt; nihil horum vetari potest, non magis quam accersi. [7] Artifices scaenici, qui imitantur affectus, qui metum et trepidationem exprimunt, qui tristitiam repraesentant, hoc indicio imitantur verecundiam. Deiciunt enim vultum, verba summittunt, figunt in terram oculos et deprimunt: ruborem sibi exprimere non possunt; nec prohibetur hic nec adducitur. Nihil adversus haec sapientia promittit, nihil proficit: sui iuris sunt, iniussa veniunt, iniussa discedunt.

[8] Iam clausulam epistula poscit. Accipe, et quidem utilem ac salutarem, quam te affigere animo volo: 'aliquis vir bonus nobis diligendus est ac semper ante oculos habendus, ut sic tamquam illo spectante vivamus et omnia tamquam illo vidente faciamus'. [9] Hoc, mi Lucili, Epicurus praecepit; custodem nobis et paedagogum dedit, nec immerito: magna pars peccatorum tollitur, si peccaturis testis assistit. Aliquem habeat animus quem vereatur, cuius auctoritate etiam secretum suum sanctius faciat. O felicem illum qui non praesens tantum sed etiam cogitatus emendat! O felicem qui sic aliquem vereri potest ut ad memoriam quoque eius se componat atque ordinet! Qui sic aliquem vereri potest cito erit verendus. [10] Elige itaque Catonem; si hic tibi videtur nimis rigidus, elige remissioris animi virum Laelium. Elige eum cuius tibi placuit et vita et oratio et ipse animum ante se ferens vultus; illum tibi semper ostende vel custodem vel exemplum. Opus est, inquam, aliquo ad quem mores nostri se ipsi exigant: nisi ad regulam prava non corriges. Vale.

Seneka, 11. pismo Luciliju

Seneka šalje pozdrave dragome Luciliju.

Razgovarao je sa mnom tvoj valjani prijatelj; koliko je u njega duše, koliko uma, koliko je daleko odmakao, to je najprije govor njegov pokazao. Što smo okusili, takav će i ostati — nije govorio pripremljen, već sam ga zaskočio nenadano. Dok se pribirao, jedva se mogao riješiti stida, odlična znaka u mladoga čovjeka; tako ga je duboko rumenilo oblilo. Ono će ga, imam dojam, slijediti i kad ojača, i kad se riješi svih mana, i kad postane mudrac. Jer nema te mudrosti koja bi mogla ukloniti mane tijela ili duše; što je uraslo i urođeno može se znanjem ublažiti, ali ne i svladati. (2) Ima takvih koje, i kad su u sebe najsigurniji, pred narodom oblijeva znoj kao pri najvećem zamoru i naporu; nekima se, kad treba govoriti, tresu koljena; neki cvokoću zubima, jezik im se sapleće, usne sudaraju. Toga se neće nikad riješiti ni vježbanjem ni praksom; to im priroda daje da osjete njezinu moć, takva mana jest njezin podsjetnik, pripremljen i za one najnepokolebljivije. (3) Znam da ovamo pripada i rumenilo, koje može nenadano obliti i najstaloženije. Da, češće se pojavljuje kod mladića, kojima je krv vrelija, a lice nježnije; svejedno, pogađa i stare lisce. Nekih se upravo najviše treba plašiti kad pocrvene, kao da im se sav stid izlio: Sula je najsuroviji bio onda kad bi mu u lice navrla krv. Nije bilo nježnijih od Pompejevih obraza; pred grupom bi ljudi redovno crvenio, kao i na javnim nastupima. Sjećam se kako je retor Fabijan, kad je bio pozvan da svjedoči pred senatom, pocrvenio, a taj mu je sram nevjerojatno pristajao. (5) Ne dešava se to zbog slabosti uma, već zbog novine situacije; na nepripremljene ona, sve da ih i ne potrese, ipak djeluje, ako su tome skloni po prirodi svoga tijela. Kao što su neki, naime, punokrvni, tako je u drugih krv živa i pokretljiva, i brzo udari na obraze. (6) A to, ponavljam, ne može otkloniti nikakva mudrost; u suprotnom bi, izbrisavši sve mane, kontrolirala prirodu. Sve što su nam dali uvjeti rođenja i način funkcioniranja našeg tijela, tome se duh prilagođavao intenzivno i dugotrajno, pa ćemo to i zadržati; ništa se takva ne može ni zabraniti ni naručiti. (7) Majstori glume koji oponašaju afekte, koji izvode strah i drhtanje, koji prikazuju žalost, istim tim znakovima oponašaju i sram: obore glavu, zamuckuju, upiru pogled u zemlju i ne dižu ga; no, na rumenilo se ne mogu prisiliti, ono se ne može ni spriječiti ni izazvati. Protiv tako nečega mudrost nam ništa ne obećava i ništa ne koristi; takve su reakcije samostalne, nezvane dolaze, nezvane odlaze.

(8) No, pismo već traži svršetak. Evo ti jednog, a korisnog i blagotvornog; rado bih da ga upišeš u srce: "Moramo zavoljeti nekog valjana čovjeka i imati ga uvijek pred očima, da bismo živjeli kao da nas on promatra, da bismo sve činili kao da on to vidi." (9) To ti je, Lucilije dragi, Epikurova uputa; odredio nam je čuvara i guvernantu, i to ne bez razloga: dobar dio grijeha bit će spriječen ako potencijalni grešnici budu imali uza se svjedoka. Neka se duh ima pred kime sramiti, neka ima autoritet koji će ga potaknuti da i svoju intimu pročišćava. O sretna li onog tko ne čini ljude boljima samo prisutnošću, već i pukom uspomenom! O sretna li onog tko se može nekoga tako sramiti da se, čim ga se spomene, sabere i sredi! Tko tako pred drugim rumeni brzo će i sam tjerati rumen u obraze. (10) Zadaj si, zato, Katona; ako ti se on čini odviše krutim, uzmi si malo mekšega, uzmi Lelija. Uzmi nekoga kod koga odobravaš i način života i govor i lice (koje je pokazatelj duha); tog nekoga sebi uvijek predočavaj, bilo kao čuvara, bilo kao uzor. Ponavljam: treba ti netko po kom će naš karakter sam sebe ocjenjivati; bez ravnala iskrivljeno ispraviti nećeš.

Rumena lisica: izarbeltza via Flickr.

Kamo profesor Baltazar ide na more

Cinque Terre, Liguria: Rob Inh00d via Flickr.

Šamo gdje šmo špremili glave?

Dopodnevni razgovor dva šešira na vješalici

Z. Balog, 1973.

"Došta je izvješavanja, štari. Ošim toga puna mi je rupa šmrdljivog šraka."
"Imaš pravo: šiđimo ša klina da šobarica može pošpremiti vješalicaljinu."
"Šamo gdje šmo špremili glave? Nećemo valjda ići boši."
"Da, nešto bi trebalo obuti."

Razgovor

Razgovor zida i šešira

Z. Balog, 1973.

"Dobzo jutzo, gozpodine Zezirlovski, kako zte zpavali?" upita zid na svom jeziku.
"Dobšo jutšo, gošpodine šide. Nišmo špavali, nego šmo višjeli."
"Dobzo, dobzo, gozpodine. Kako zte onda vizjeli? I ne zrdite ze."
"Ne šrdim še, gošpodine šide, i to baš štoga što šam izvršno višio. Kako šte vi višjeli?"
"Naz zidove ze tako ne pita. Mi ne vizimo kao zto vizite vi, gozpoda zeziri. Mi zpavamo ztojeći, tako zmo uvijek zvježi."
"Šamo nište baš šašvim dobšo šročili šlova našeg imena. Mi smo Šeširlovski, a ne Zezirlovski."
"Oprozdite to je ztoga zto mi zidovi dozta tezko učimo ztrane jezike.
Ne ide nam u zid."

R. I. P. Tolkien

Vijest s Gornjeg grada (možda bajata, ali tek sam nedavno to skužio): Tolkien's Pub više ne postoji.

Lijepo smo se provodili tamo u dvorištu.

O čemu pričaju drugi oženjeni?

Guardianov strip / kratka priča.



Ugodno sjedenje pred kompjuterom!

Diffugere niues

Hor. carm. 4, 7

Diffugere niues, redeunt iam gramina campis
arboribusque comae;
mutat terra uices et decrescentia ripas
flumina praetereunt;

Gratia cum Nymphis geminisque sororibus audet
ducere nuda choros.
Immortalia ne speres, monet annus et almum
quae rapit hora diem.

Frigora mitescunt Zephyris, uer proterit aestas
interitura, simul
pomifer autumnus fruges effuderit, et mox
bruma recurrit iners.

Damna tamen celeres reparant caelestia lunae:
nos ubi decidimus
quo pater Aeneas, quo Tullus diues et Ancus,
puluis et umbra sumus.

Quis scit, an adiciant hodiernae crastina summae
tempora di superi?
Cuncta manus auidas fugient heredis, amico
quae dederis animo.

Cum semel occideris et de te splendida Minos
fecerit arbitria,
non, Torquate, genus, non te facundia, non te
restituet pietas:

infernis neque enim tenebris Diana pudicum
liberat Hyppolitum,
nec Lethaea ualet Theseus abrumpere caro
uincula Pirithoo.

Horacije, oda 4,7

Pobjegoše snijezi, već se vraća na livade trava,
lišće popunjava krošnje;
zemlja ulazi u mijenu, i, dok im vodostaj pada,
rijeke se obala drže.

Gracija s Nimfama i sestrama blizankama ufa se
gola započeti ples.
Besmrtnom nemoj se nadati, godina veli, i sat
što odnosi života dan.

Studen popušta pod Zefirom, ljeto po proljeću gazi,
da zgasne i samo, čim
jesen plodonosna urod donese, i odmah
kruta zima je tu.

Mjesec nebeske svoje gubitke brzo nadoknadi;
mi, kada budemo bačeni
kamo i Eneja vjerni, i bogati Tul, i kralj Anko —
prašina mi smo i sjenke.

Tko zna hoće li današnjem zbiru dodati bozi
trajanje sutrašnjeg dana?
Kandžama nasljednika izbjeći će samo što
milome srcu si dao.

Jednom kad umreš i Minos ti odreže
presudu kristalno jasnu,
neće te, Torkvate, vratiti podrijetlo, karizma,
niti bogobojaznost.

Jer iz podzemnog mraka ni Dijana ne može
izvući Hipolita čistog,
ni Tezej nije u stanju raskinuti zagrobne
spone Piritoja dragog.

Snijezi: pictoscribe.

Ekipa

Sebastia Giralt (dragocjen izvor klasičnoantičkih slika, dostupan na Flickru pod Creative Commons licencom):



(Mozaik s dionizijskim prizorima, Muzej Ismailia, Egipat.)

Bonus trackus

Evo jedan iz Grčke antologije koji nije stao u kolumnu za nadolazeći četvrtak:

ΡΟΥΦΙΝΟΥ (Anth. Gr. 5.87)

Ἀρνεῖται τὸν ἔρωτα Μελισσιάς, ἀλλὰ τὸ σῶμα
κέκραγεν ὡς βελέων δεξάμενον φαρέτρην,
καὶ φάσις ἀστατέουσα καὶ ἄστατος ἄσθματος ὁρμὴ
καὶ κοῖλαι βλεφάρων ἰοτυπεῖς βάσιες.
ἀλλά, Πόθοι, πρὸς μητρὸς ἐυστεφάνου Κυθερείης,
φλέξατε τὴν ἀπιθῆ, μέχρις ἐρεῖ· “Φλέγομαι.”

Rufin (Anth. Gr. 5, 87)

Erosa poriče Melisijada, ali tijelo joj
vrišti — kao da u nj se sasu sav tobolac strijela —
i govor bez daha, i daha zagrcnuta žurba,
i upali krugovi — hematomi! — oko kapaka očnih.
Hej vi, Žudnje, mame vam Afrodite i njezina vijenca,
pržite prznicu tu dok ne prizna: "Gorim!"

erogen-i-ous: cambiodefractal

Grčka antologija 5, 51

Otkud ἡ θεὸς? Evo:

ΑΔΕΣΠΟΤΟΝ (5.51)

Ἠράσθην, ἐφίλουν, ἔτυχον, κατέπραξ', ἀγαπῶμαι.
τίς δὲ καὶ ἧς καὶ πῶς, ἡ θεὸς οἶδε μόνη.

Anonim (5, 51)

Zaljubih se, ljubih, dobih, jesmo se, hoće me.
A koja i čija i kako, to ona božica jedina zna.

Anthologia Graeca

Kome treba izdanje Grčke antologije čitljivo na kompjuteru, neka se uputi na archive.org. Tamo je ta zbirka epigrama slobodno dostupna u nizu starih izdanja, uključujući i Wellesleyjevu "Anthologia polyglotta" (koju Google Book Search ima, ali ne da), i nekoliko izbora iz AG (Anthologia Oxoniensis, Delectus poetarum Anth. Graec, itd).

Pravo na šašavost

Despite the fact that they often seemed in these years to be the silliest pair of people alive, they came nonchalantly and almost naturally to believe that their right to freedom and fun and half-baked opinions was something worth preserving. It was their silliness that made them serious. Once the right to go on being silly was threatened, they would respond with considerable urgency and earnestness.

Colm Tóibín, "I Could Sleep with All of Them", London Review of Books, 6 November 2008.

Translationese

S bloggera / blogspota:

Objava bloga traje dulje od očekivanog. Da biste nastavili čekati da se završi, kliknite ovdje.

"Da biste nastavili čekati da se završi" — pravi Godot!

Prevođenje antičkih drama za izvedbe u Hrvatskoj

Nachtraege: daljnji materijali za izlaganje na konferenciji "Antička drama" (Beograd, 31. listopada – 1. studenoga 2008):

• Neiskorištena prezentacija (PDF slajdovi)


• Analizirani primjeri prijevoda (PDF)

Parenje parnih naslova

Para na uši (i para uši!):

Kad počnete unositi naslov časopisa, pojavit će se izbornik na kojemu možete odabrati točan naslov, nakon čega će se ISSN automatski upariti.

Izvor: Hrvatska znanstvena bibliografija

Auferre, trucidare, rapere

Auferre, trucidare, rapere, falsis nominibus imperium; atque, ubi solitudinem faciunt, pacem appellant.

Otimanje, klanje, pljačkanje oni zovu krivo — upravom; a pustoš koju ostave za sobom nazivaju mirom.

(Tacit, Agrikola; hvala Nikoli za nasumični citat.)