Ja toga Seneku nemrem prevesti!

Sen. epist. 11 (1, 11)

XI. SENECA LUCILIO SUO SALUTEM

[1] Locutus est mecum amicus tuus bonae indolis, in quo quantum esset animi, quantum ingenii, quantum iam etiam profectus, sermo primus ostendit. Dedit nobis gustum, ad quem respondebit; non enim ex praeparato locutus est, sed subito deprehensus. Ubi se colligebat, verecundiam, bonum in adulescente signum, vix potuit excutere; adeo illi ex alto suffusus est rubor. Hic illum, quantum suspicor, etiam cum se confirmaverit et omnibus vitiis exuerit, sapientem quoque sequetur. Nulla enim sapientia naturalia corporis aut animi vitia ponuntur: quidquid infixum et ingenitum est lenitur arte, non vincitur. [2] Quibusdam etiam constantissimis in conspectu populi sudor erumpit non aliter quam fatigatis et aestuantibus solet, quibusdam tremunt genua dicturis, quorundam dentes colliduntur, lingua titubat, labra concurrunt: haec nec disciplina nec usus umquam excutit, sed natura vim suam exercet et illo vitio sui etiam robustissimos admonet. [3] Inter haec esse et ruborem scio, qui gravissimis quoque viris subitus affunditur. Magis quidem in iuvenibus apparet, quibus et plus caloris est et tenera frons; nihilominus et veteranos et senes tangit. Quidam numquam magis quam cum erubuerint timendi sunt, quasi omnem verecundiam effuderint; [4] Sulla tunc erat violentissimus cum faciem eius sanguis invaserat. Nihil erat mollius ore Pompei; numquam non coram pluribus rubuit, utique in contionibus. Fabianum, cum in senatum testis esset inductus, erubuisse memini, et hic illum mire pudor decuit. [5] Non accidit hoc ab infirmitate mentis sed a novitate rei, quae inexercitatos, etiam si non concutit, movet naturali in hoc facilitate corporis pronos; nam ut quidam boni sanguinis sunt, ita quidam incitati et mobilis et cito in os prodeuntis. [6] Haec, ut dixi, nulla sapientia abigit: alioquin haberet rerum naturam sub imperio, si omnia eraderet vitia. Quaecumque attribuit condicio nascendi et corporis temperatura, cum multum se diuque animus composuerit, haerebunt; nihil horum vetari potest, non magis quam accersi. [7] Artifices scaenici, qui imitantur affectus, qui metum et trepidationem exprimunt, qui tristitiam repraesentant, hoc indicio imitantur verecundiam. Deiciunt enim vultum, verba summittunt, figunt in terram oculos et deprimunt: ruborem sibi exprimere non possunt; nec prohibetur hic nec adducitur. Nihil adversus haec sapientia promittit, nihil proficit: sui iuris sunt, iniussa veniunt, iniussa discedunt.

[8] Iam clausulam epistula poscit. Accipe, et quidem utilem ac salutarem, quam te affigere animo volo: 'aliquis vir bonus nobis diligendus est ac semper ante oculos habendus, ut sic tamquam illo spectante vivamus et omnia tamquam illo vidente faciamus'. [9] Hoc, mi Lucili, Epicurus praecepit; custodem nobis et paedagogum dedit, nec immerito: magna pars peccatorum tollitur, si peccaturis testis assistit. Aliquem habeat animus quem vereatur, cuius auctoritate etiam secretum suum sanctius faciat. O felicem illum qui non praesens tantum sed etiam cogitatus emendat! O felicem qui sic aliquem vereri potest ut ad memoriam quoque eius se componat atque ordinet! Qui sic aliquem vereri potest cito erit verendus. [10] Elige itaque Catonem; si hic tibi videtur nimis rigidus, elige remissioris animi virum Laelium. Elige eum cuius tibi placuit et vita et oratio et ipse animum ante se ferens vultus; illum tibi semper ostende vel custodem vel exemplum. Opus est, inquam, aliquo ad quem mores nostri se ipsi exigant: nisi ad regulam prava non corriges. Vale.

Seneka, 11. pismo Luciliju

Seneka šalje pozdrave dragome Luciliju.

Razgovarao je sa mnom tvoj valjani prijatelj; koliko je u njega duše, koliko uma, koliko je daleko odmakao, to je najprije govor njegov pokazao. Što smo okusili, takav će i ostati — nije govorio pripremljen, već sam ga zaskočio nenadano. Dok se pribirao, jedva se mogao riješiti stida, odlična znaka u mladoga čovjeka; tako ga je duboko rumenilo oblilo. Ono će ga, imam dojam, slijediti i kad ojača, i kad se riješi svih mana, i kad postane mudrac. Jer nema te mudrosti koja bi mogla ukloniti mane tijela ili duše; što je uraslo i urođeno može se znanjem ublažiti, ali ne i svladati. (2) Ima takvih koje, i kad su u sebe najsigurniji, pred narodom oblijeva znoj kao pri najvećem zamoru i naporu; nekima se, kad treba govoriti, tresu koljena; neki cvokoću zubima, jezik im se sapleće, usne sudaraju. Toga se neće nikad riješiti ni vježbanjem ni praksom; to im priroda daje da osjete njezinu moć, takva mana jest njezin podsjetnik, pripremljen i za one najnepokolebljivije. (3) Znam da ovamo pripada i rumenilo, koje može nenadano obliti i najstaloženije. Da, češće se pojavljuje kod mladića, kojima je krv vrelija, a lice nježnije; svejedno, pogađa i stare lisce. Nekih se upravo najviše treba plašiti kad pocrvene, kao da im se sav stid izlio: Sula je najsuroviji bio onda kad bi mu u lice navrla krv. Nije bilo nježnijih od Pompejevih obraza; pred grupom bi ljudi redovno crvenio, kao i na javnim nastupima. Sjećam se kako je retor Fabijan, kad je bio pozvan da svjedoči pred senatom, pocrvenio, a taj mu je sram nevjerojatno pristajao. (5) Ne dešava se to zbog slabosti uma, već zbog novine situacije; na nepripremljene ona, sve da ih i ne potrese, ipak djeluje, ako su tome skloni po prirodi svoga tijela. Kao što su neki, naime, punokrvni, tako je u drugih krv živa i pokretljiva, i brzo udari na obraze. (6) A to, ponavljam, ne može otkloniti nikakva mudrost; u suprotnom bi, izbrisavši sve mane, kontrolirala prirodu. Sve što su nam dali uvjeti rođenja i način funkcioniranja našeg tijela, tome se duh prilagođavao intenzivno i dugotrajno, pa ćemo to i zadržati; ništa se takva ne može ni zabraniti ni naručiti. (7) Majstori glume koji oponašaju afekte, koji izvode strah i drhtanje, koji prikazuju žalost, istim tim znakovima oponašaju i sram: obore glavu, zamuckuju, upiru pogled u zemlju i ne dižu ga; no, na rumenilo se ne mogu prisiliti, ono se ne može ni spriječiti ni izazvati. Protiv tako nečega mudrost nam ništa ne obećava i ništa ne koristi; takve su reakcije samostalne, nezvane dolaze, nezvane odlaze.

(8) No, pismo već traži svršetak. Evo ti jednog, a korisnog i blagotvornog; rado bih da ga upišeš u srce: "Moramo zavoljeti nekog valjana čovjeka i imati ga uvijek pred očima, da bismo živjeli kao da nas on promatra, da bismo sve činili kao da on to vidi." (9) To ti je, Lucilije dragi, Epikurova uputa; odredio nam je čuvara i guvernantu, i to ne bez razloga: dobar dio grijeha bit će spriječen ako potencijalni grešnici budu imali uza se svjedoka. Neka se duh ima pred kime sramiti, neka ima autoritet koji će ga potaknuti da i svoju intimu pročišćava. O sretna li onog tko ne čini ljude boljima samo prisutnošću, već i pukom uspomenom! O sretna li onog tko se može nekoga tako sramiti da se, čim ga se spomene, sabere i sredi! Tko tako pred drugim rumeni brzo će i sam tjerati rumen u obraze. (10) Zadaj si, zato, Katona; ako ti se on čini odviše krutim, uzmi si malo mekšega, uzmi Lelija. Uzmi nekoga kod koga odobravaš i način života i govor i lice (koje je pokazatelj duha); tog nekoga sebi uvijek predočavaj, bilo kao čuvara, bilo kao uzor. Ponavljam: treba ti netko po kom će naš karakter sam sebe ocjenjivati; bez ravnala iskrivljeno ispraviti nećeš.

Rumena lisica: izarbeltza via Flickr.