Discover Croatia

Krležin prilog hrvatskom turizmu:

Čitav Grad je stara svirala što svira
za škudu stranca, tuđinskoga srebra.

("Dubrovačka kulisa")

Bilješkarenje: Lasić, monolog

Stanko Lasić, Autobiografski zapisi, Zagreb, 2000.

Str. 312, "politički monolog" kao hrvatska tema:

provlači se kroz cjelokupnu hrvatsku povijest od Gaja do Tuđmana, a glasi: na koji se način treba boriti protiv autokratske vlasti koja uvijek uspijeva imati većinu i provoditi svoju politiku. Drugim riječima, kakva je opozicija potrebna Hrvatskoj da bi se utjecalo na zbivanja i u krajnjoj konzekvenciji osvojila vlast.

Lasić ispituje odgovore u Šenoinu "Vladimiru" (1879), Đalskoga "U noći" (1886), Tresićevoj "Pobjedi krieposti" (1898). Šenoa je za "sitan rad": realna politika, konstruktivno djelovanje, poštenje, upornost. Đalski ("Bože, daj nam značajeva"): politički skepticizam, vjera u gospodarstvo, društvenu djelatnost, znanost, kulturu (oaza u pustinji). Tresić: fanatična vjera u ispravnost (vlastitog) političkog pokreta.

Vrijedi o tome razmišljati nakon Varšavske: jedni žale što nije bilo više nasilja ("Grčka, Grčka!"), drugi što Zelena akcija nije napala vladu, nego samo Bandića (tu se prikladno zaboravlja na traženje ostavke Dropulić), treći --- stranke u gradskoj skupštini --- nisu htjeli poslušati ono što su im ljudi poručili sjedeći pred skupštinom, nisu se htjeli dogovoriti, nastupiti zajedno i zatražiti referendum, pa što bude (rizika fali u politici). Dakle: monolog, monolog, monolog.

S druge strane, ideja Zelene akcije o "korektivu politike", zapravo nova u političkoj kulturi (ako to nije "društvena djelatnost"?). Tako je i ideja o solidarnosti, kad nas je na nju podsjetila studentska blokada fakulteta, zazvučala neobično: povratak iz zaborava. Bila je dugo na ugaru.

Ovidije, materijal (3)

Zorica Krističević napisala je knjigu pjesama Potrošeni Adonis (2008): "intimni dijalog same autorice s nekom od osoba s kojima dijeli poneko iskustvo (od prognaničkoga, ratnoga do zaposleničkoga), pa uzevši na sebe ulogu Briseide, Aretuze, Atene, Gorgone, Omfale ili Salmakide – da Veneru i Afroditu ne uznemirujemo – lako se obraća lažnim ili nedostojnim Heraklima, Zeusima, Ahilejima ili Dolonima." (Tonko Maroević)

Zvonimir Mrkonjić (Prijevoji pjesništva 2, Zagreb 2006) sjeća se Ovidija uz "novu izbjegličku zbilju" u pjesmama Jozefine Dautbegović, Različite ljubavi (2004: pjesma "Ovidiju za utjehu": Tvoj bol pretvoren u metaforu / naš slučaj su loši pjesnici banalizirali), Mile Stojića, (Prognane elegije, 1996) i Nikole Petkovića (Dan na bijelu hljebu, 2001: ciklus od sedam soneta Ex Ponto, "kao razbibriga protiv tmurnih misli").

Naso vs. Nazor

Ovidijeva osveta.

Listajući knjigama fakultetske knjižnice, zapazio sam nezgodu iz jedne (znanstvene) knjige Pavla Pavličića: u indeksu imena spominje se Publije Ovidije Nazor. (Za grijeh iz indeksa nećemo kriviti autora knjige; indekse priređuju drugi, radna snaga.)

No ovdje je zapravo radio prst sudbine: 31. ožujka 2009. objavljuje Vjesnik u rubrici "Otvoreno" tekst Justa Ivetca "Uzor i sljedbenik nespojivih putova", gdje saznajemo da se autor 1956. našao pred misterijom:

Kasnije, 1956., kada sam bio Borbin dopisnik iz Karlovca, prigodom listanja knjige dojmova jednoga hotela u Topuskom (Banovina) iz 1924. na njenim sam stranicama zapazio ispisan perom dio Nazorove poeme »Topuske elegije«, s potpisom u talijanskom obliku Vladimiro Naso.

Evadere ad auras, hoc opus, hic labor est. Dopisnik "Borbe", dakako, nije slutio da osim Talijana (napose D'Annunzija, koji je --- zamjera Just Ivetac --- bio zanimljiv Nazoru) postoje i Rimljani, napose Publius Ovidius Naso. Kao i da su "Topuske elegije" — koje per definitionem nisu poema — posveta Ovidiju koliko i Heineu i Goetheu, igranje s klasikom koliko i s erotikom.

Ovo neće ući u moju natuknicu o recepciji Ovidija.

Pismo iz godine 1942.

Evo dokumenta koji in extenso, sa svim pogreškama, citira Stanko Lasić u svojim "Autobiografskim zapisima" (Zagreb, 2000). Našao ga je među pismima Mile Budaka. Kaže u uvodu Lasić: "Savjetujem svakomu tko o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj misli u gotovim i čvrstim shemama neka ih načas zaboravi i prepusti se [ovim] riječima."

Karlovac 23. kolovoza 1942.

Cijenjeni gospodine doglavniče i poslaniče!

Sigurno ćete se začuditi, ako Vam ikad dođe ovo pismo u ruke. Moram Vam ispričati neke dogođaje, da biste me mogli dalje razumjeti. Oprostite, što Vam uopće pišem i zadržavam Vas svojim neprilikama. Obratio sam se baš Vama, samo zato, jer sam čitao neka Vaša djela i u njima našao mnogo čega, što mi je ustitralo ove bijedne ostatke zdrave duše.

Rodio sam se u malom gorskom seocu pored Ogulina. Zove se Vrbovsko-Senjsko. Sa 23 dana starosti odnijela me majka u Viroviticu, gdje je moj otac bio strojovođa na željeznici. Ja se tih dana ništa ne sječam, jedino znam, da smo stanovali u bijednoj dvorišnoj kučici, sa jednom sobicom, a od namještaja smo imali jedan krevet i nekoliko sanduka. Otac je zaradjivao tek toliko, da je mogao za svu mjesečnu plaću kupiti par cipela. Nakon dvije godine rodio se moj mlađi brat Zvonko, i opet nakon 2 godine dvojci Bernardica i Marijan, koji je nakon 4 mjeseca umro. Ostalo nas je dakle 3, a nakon opet 2 godine došao je Braco, i konačno Beba. Sada smo svi živi i idemo u školu osim mene.

Godine u osnovnoj školi su mi prolazile u lagodnom životu i igri. Tako je to išlo sve do 4 razreda gimnazije, kad mi se dogodila strašna nesreća. Gospodine nemojte sada gledati ovaj dogođaj očima političkog čovjeka, nego samo očima čovjeka sa srcem i umom. --- Imao sam prijatelja zvao se Đuro. Poznali smo se još od onih vremena, kad je njega vodila dadilja a mene moja majka u šetnju. Tada se nismo trpjeli, i uvijek, kad bi se negdje sastali potukli bi se, dok nas naše paziteljice ne bi rastavile. Od drugog, pak, razreda osnovne škole bili smo nerazdruživi. Bili smo vodje "vojske" naše ulice. Tako je išlo sve do ono kobnog dana. Njegovi roditelji su bili, kao i on Židovi, i bogati posjednici. Imali su mislim oko 280 jutara zemlje. Bili su mi jako dobri. Svaki zalogaj su podijelili meni i Đuri. Svuda sam išao s njima, kao da sam dio njihove porodice. --- Tih dana je na igralištu jedan mladić stao nespretno na loptu, pa je slomivši vrat umro. Đuro je bio zadnjih dana silno zamišljen. Kad sam pitao, što mu je, odgovarao je, da ima mnogo slabih ocijena. (Išli smo obadva u 4 razr. samo je on išao u a, a ja u b razred.) Jedno popodne, kad je opet bio silno zamišljen, upita me, da li bi onog dečka što je slomio vrat manje bolilo, da je pao pod vlak i da mu je bila odrezana glava? Mene je nešto čudno žacnulo, ali sammu rekao, da bi ga manje pod vlakom bolilo, i smješeći ga upitam, da možda on želi ići pod vlak. Srdito mi je odgovorio da lupam gluposti, i nastavio učiti. Mene se čudno dojmila njegova srđba, ali mu nisam ništa rekao. Na tom je i ostalo nekoliko dana, dva možda, sve to vrijeme sam se mučio ne bih li moje sumnje rekao njegovu ocu. U to vrijeme je njihovo imanje propalo, pa su tako reći preko noći ostali siromasi i stanari u svojoj kući. Nisam ih htio žalostiti, jer sam ih volio koliko i svoje roditelje. Dane duljim, Đuro se ipak bacio pod vlak, koji mu je odrezao glavu. --- Dragi gospodine, zamislite si moja predbacivanja, patnje, grižnje u kojima sam proveo 3 godine, dok nisam došao do uvjerenja da nisam kriv. Za te trigodine ja sam pao odmah u 5 razredu, a kad sam opetovao dobio sam popravak. Prestao sam biti čovjekom. U meni se dogodio neki grozan preokret, koji mi je uništio mladost. Nikad više nije bio u mom srcu iskrene radosti. Na svu nesreću silno patim od ljubavi. Previše ima u meni strasti i nježnosti. Bacio sam se na pijančevanje i lude ljubavne avanture. Iz očiju mi je nestalo mladenačkog sjaja. Izgubljen sam bio za život. Postao sam članom ustaškog pokreta. Ludo sam izlagao život svoj i svog oca. Uvijek sam radio najopasnije. Želio sam smrt više nego išta, ali nje nije bilo. Bog mi je odredio još patnja. Otac je tražio premještenje uKarlovac da bi brat mogao ići u učiteljsku školu. Nakon preokreta i osnutka N.D.H. umrla mi je moja draga bakica. Umrla u groznim mukama. Trunula jojje jadnici živa noga. 7 mjeseci očajnih boli, 7 mjeseci neprospavanih noći. Bili smo već svi malaksali, pa smo, Bože nam oprosti, odlanuli kad je jadnica umrla. Ja sam to vrijeme volio jednu malu pravoslavku. Bila je velika sirotinja, kao i ja, pa smo se divno slagali. Ja nisam 2 mjeseca znao da nije moje vjere. Išla je svaki dan u našu crkvu, i pobožno molila. Kasnije mi je rekla, da ju je tako učila pokojna majka. Nju i mladju joj sestru su uzele neke dobre gospodje i odgajale ih. U prevratu sam se prestrašio za nju, jer sam se bojao, da joj neko ne učini što. Otišao sam u ustaške postrojbe, a njoj ostavio tugu i neizvjesnost. Kad sam se nakon 2 i pol mjeseca vratio našao sam je još u Karlovcu, ali me nije više ni pogledala. Mrzila je onog tajnog "frankovca" s kojim je bila 4 mjeseca, a da joj nikad nije rekao svojih namjera. Bio sam za svoju tajnu sigurno najbolji među ostalima. Kad su naše postrojbe bile raspuštene vratio sam se u školu i bio zapovjednik muške gimnazije. To su mi bili najsretniji dani u životu. Voljeli su me svi. Pozna me danas cijeli grad od pjeskara sa Kupe, do velikog župana. Volio sam sav svijet. Lijepo sam pjevao, pa sam na svim priredbama Ustaške Mladeži zabavljao mladež svojim glasom i gitarom, što mi je pridonijelo još više prijatelja. Svagdje sam bio. Moja pravoslavka se pokrstila i danas je jako dobra katolikinja i hrvatica ali me još uvijek očajno mrzi. --- Škola je ove godine završila, a da ja nisam završio sedmog razreda. Svi ljudi koji imaju mnogo prijatelja imaju još i više zavidnika i tako su meni morali odmah podmetnuti nogu. Cijele sam godine grozno gladovao. Mučio sam se silno, ali sam nekako izdržao. Mnogo puta sam posegnuo za oružjem, ali mi je uvijek svojom milom dobrotom otklonila ružne misli Ljerka. To je kćer jednog dobrog ustaše iz Karlovca. Očajan sam bio kad sam pao. Dobio sam namještenje u promičbenom uredu kao izvjestitelj za novinstvo. Ljerka je odputovala, a ja sam ostao i čekao. Silno sam sanjarske prirode, pa sam si njen povratak zamišljao u tisuću oblika samo ne onako kako se dogodilo. Došla je hladna, i za nekoliko dana sam ostao sam. Izgubio sam u tih mjesec dana sve prijatelje, jer sam bio sam sa svojim sanjama. Ljudi me gledaju kako živ gnjilim, no ja sam čekao, ali nisam ništa dočekao. U trenu su bile moje nade raspršene. Svi su me napustili, pa kad potišten lutam graodm, ljudi mi se smiju, uživaju u mojoj nesreći i govore: "Gle novinara!"

Gospodine doglavniče! Vama nije ova ispovijest ni prva ni zadnja. Pomozite mi ako ikako možete. Recite mi što da učinim, Dali da idem u "crnu legiju" generalu Francetiću ili da ostanem ovdje i pišem. Imam volju, da postanem jednog dana, kad za to bude vrijeme valjan književnik, koji će ovom ljubljenom hrvatskom narodu dati mnogo dobra, jer samo u nesreći čovjek postaje dobar i dira ga tuđa nesreća. Vjerujte ja sam sada samo manijak, koji ne zna, što bi i kako bi. U očekivanju Vašeg cijenjenog odgovora ostajem Za dom i Poglavnika --- spreman!

Vjekoslav Kružić
Karlovac, Zrinjski trg 9
Isp. Drž. izvj. i prom. ureda

"Vjekoslava Kružića sam poznavao, prezirao i bojao ga se," komentira cijelu prepisku Lasić. (Budak je odgovorio, a Kružić mu napisao još dva pisma; u ožujku 1943. definitivno je postao "Ustaša vojničar".)

Ima u ovom pismu okus dokumenata ranih kršćana. Gotovo dječja, primitivna jednostavnost opservacija i motivacija; mišljenje u gotovim kalupima fraza (mjestimice kao da su uzete iz narodnjaka i turbofolka), ubitačna površnost. Ali meni je pismo dojmljivo jednako kao i Lasiću. Nerazumijevanje sebe, nerazumijevanje svijeta --- i usprkos svemu, pokušaj da sebe shvati, izrazi. I bijeda, gotovo sociološki egzemplarna ("otkud fašizam"). Rani kršćani: traume, fanatizam, nadomjesci.

Ovidije: materijal 2

Nastavak bilježaka o Ovidiju i hrv. pjesništvu.

lik Ovidija učitelja ljubavi (+ motiv čitanja)

Marulić, Stumačen'je Kata

ako li ćeš ljubav od bludnih žen imit,
Ovidija pročtav, hoć ju steći umit

Lucić, Pariž Eleni

onu bludnu knjigu koju izvarsni pisnivac Ovidij mnogo hitro od strane Pariževe izmisli, kako prem onada Eleni poslanu kadano ju od muža himbeno odmamivši odvede, koju ja istu knjigu z latinske odiće svukši, u našu harvacku nikoliko jur vrimena bih priobukal

Vetranović, Pjesanca Plutonu

Tko li se sam spravi, da vene i blijedi,
stijeg tužne ljubavi pođ tjeraj i slijedi;
Ovid'ja pođ legaj od ljuvena djela,
da t' reče, kako taj peri se zla strijela.

Ovidije kao jedan iz galerije antičkih pjesnika, klasika

Dimitrović, Knjige Nikoli Nale, I.

Jer scijenim, Orfeo, Pindaro, Tibulo,
Propercio, Alčeo, Ovidio, Katulo,
Virđilio i ini, na svijetu ki su bil',
ki se su rad pjesni neumrli učinil',
da mogu vidjeti, gdi pjesni tve slovu,
vidil' bi na svijeti lijepu stvar i novu

Ovidije kao lektira (ženska, ljubavna)

Vidrić, Pomona

Tu će otac dobrodušnim tonom:
"Što mi radiš, kćerce, pod balkonom?"
A ona se zaklanja do zida:
"Čitam, veli, stihe od Ovida."

Ovidije kao lektira --- ali i kao učitelj, enciklopedist; i citatna parafraza Ov. Pont. 1, 3, 23

Krleža, Balade Petrice Kerempuha, Scherzo

"V dežđljivoj markloj noči Ovidijuša je dobro čitati,
kod tega vraga vračtvo za vuloge pitati:
podagram tollere nescit medicina.
Ak te žiga v kostmi, popij pehar vina,
kaj vino je još navek najbolša medicina!"

Ovidije

Silom prilika, razmišljam o recepciji Ovidija u hrvatskoj književnosti. Evo malo materijala.

Fran Galović

OVIDIJE

A. G. Matošu

Pod oblačjem mrtvim usnule su ravni,
U beskraj se crni i daleki gube,
Gdje se mrki obzor i močvare ljube,
Gdjeno plovi sive magle pramen tavni...

... U daljini negdje davni zvuci zvone
S osamljenog, hladnog gorskog vrhunca -
Ko krvavi drhat velikoga sunca,
Kad za Kapitolij nestaje i tone...

U samoći pjesnik tužnu pjesmu sklada,
I vihor je nosi k žalu rimskom, dragom...
U oku mu sijeva zadnja, zadnja nada -

Prognanička čežnja za rođenim pragom...
... Vihor grmi, šumi, urliče sve jače, -
A varvarin divlji nad mogilom plače. -

4. VI. 1907.

Mlada Hrvatska, 1908.

Anth. Gr. 11, 47

[ΑΝΑΚΡΕΟΝΤΟΣ]

Οὔ μοι μέλει τὰ Γύγεω,
τοῦ Σαρδίων ἄνακτος,
οὔθ' αἱρέει με χρυσός,
οὐ δὲ φθονῶ τυράννοις·
ἐμοὶ μέλει μύροισι
καταβρέχειν ὑπήνην·
ἐμοὶ μέλει ῥόδοισι
καταστέφειν κάρηνα.
τὸ σήμερον μέλει μοι·
τὸ δ' αὔριον τίς οἶδεν;

[Anakreont]

Briga me za Giga,
gospodara Sarda;
zlato me ne zove,
ne zavidim vlasti;
važan je losion
kojim mažem bradu,
važne su mi ruže
koje kite glavu.
Važno mi je danas,
a sutra, tko zna gdje smo.