NogaNova

Evo, napisah, poslah, čekam da izađe. Noga će ovog četvrtka biti o (vrlo uglednom Splićaninu) Dioklecijanu i maternicama. A ima nešto i o jajnicima ježinaca (u velikoj mjeri zahvaljujući Dadinoj prijateljici, poznavateljici svih uobičajenih i neuobičajenih morskih plodova).

(Hvala roksoslavu na fotki!)

Zašto

Zašto nam sada nešto treba, zašto sada primjećujemo da nam nešto fali? --- Pita se Willard McCarty. Morao sam stati kad sam to pročitao.

Tradicija

Posao me vodi na pogrešnu stranu barikade. Moj je zadatak objašnjavati --- i zorno prikazivati --- ljudima ono što, uglavnom, ne vole: tradiciju. Ne modernost, ne napredak. Sidro koje ih veže za sve ono što ih tlači. Zadatak neugodan poput onog inkasatorova.

Povijest

Gledamo unatrag u nadi da ćemo vidjeti zašto smo takvi kakvi jesmo. Međutim, tamo otraga ne nalazimo jednostavniju situaciju, iz koje je međuigrom raznih faktora nastala naša kompleksna. Tamo otraga nalazimo podjednako zapletenu, a još k tome tuđu situaciju.

JustDoIt!

I Dada je, eto, završila u obrazovanju, doduše ne onom koje država financira, nego u onom poslovnom: uči ljude pjevati (i glumiti) za njihove pare.
Neobičan problem. Netko se upiše u glumačku radionicu, a onda se srami izvesti nešto pred drugima, i igrati se.
Nije samo stvar u onoj "koliko su jaki hemungi" i oklop u koje nas stave odrastanje i društvo. Ima još nešto.
Ja, zapravo, radim nešto vrlo slično Dadi. Samo ona radi s tijelom i emocijama, ja s razumom. I imam slične probleme. Ljudi se upišu na mjesto gdje im država plaća da misle, a onda se nađu u neprilici kad moraju misliti, okrenuti jednu stvar na sto načina i pogledati je iz sto uglova (a ne samo iz onog na koji su navikli).
Svi oko nas nude nam lake odgovore, standardne, rutinske (u razmišljanju kao i u gestama kao i u igranju). Možemo mi i drugačije, nitko to ne brani. Ali tu je inicijativa na nama samima --- nitko nas neće ni poticati.

Prazna ljubav

Ne samo što je Amor za Propercija tardus, on je i vacuus (latinski, doslovno, prazan). Veli to ovako:

in me nostra Venus noctis exercet amaras,
et nullo uacuus tempore defit Amor.

Vacuus Amor?

Vincent Katz to, recimo, elegantno eskivira u svom prijevodu:

On me old Venus works bitter nights,
and Love is at no time absent.

Na seminaru smo se nekako složili oko posljednjeg značenja u rječniku, "beskorisna, besmislena, isprazna" ljubav. Ali to je za mene premalo pjesnički. Osim toga, moj instinkt govori da je ključ u defit (pasivno od deficit).

Hm?

Klasici u klasama

Tijekom 1. st. pne, Rimljani su bili --- posve sluzbeno --- podijeljeni na sedam klasa. Dijelili su se prema imovini. Ovo je važno: danas je imovina, u načelu, privatan podatak, nešto u ravnini seksualnih preferencija. Kod Rimljana, "koliko je tko težak" bio je općepoznat, i općevažan, podatak. Najniža klasa bili su oni čija je imovina bila zanemariva; onda je dolazilo pet srednjih klasa, i, konačno, elita (tzv. equites). Zanimljiv je odnos između praga za ulazak u najvišu, petu klasu, i praga za ulazak u elitu. Za petu klasu Rimljani su morali imati 40.000 sestercija --- za ekvite deset puta više: 400.000.
I tada smo se zapitali --- koliko imovine morate imati danas u Hrvatskoj da biste bili dobrostojeći? Otvorili su se zanimljivi i poučni vidici.
Odgovarajući na pitanje --- ako imate, recimo, kuću, auto, ušteđevinu, sve to posve pristojno --- tako nešto vrijedi, rekli smo mi (posve napamet), 200.000 evra.
Sad zamislite deset puta više od toga.
Mimo samog odgovora na pitanje --- tko među nama ima 200.000 eura imovine? Ja svakako ne... a bome ni moji prijatelji i poznatija mi rodbina. Osobno, s nula imovine (osim auta iz '88), sumnjam da bih se kvalificirao makar u prvu srednju rimsku klasu.
Danas, uglavnom, nemamo imovine. Ono što imamo jest rad, potencijalna zarada (pod uvjetom da smo zdravi, marljivi, da imamo posla i vremena). Nije slučajno što plaća ne postoji kao kriterij u rimskim procjenama. Svi su zarađivali neke honorare, svi su se nečim prehranjivali. Ali to nije bilo ništa ozbiljno. Ozbiljna je bila --- imovina.
Gledano iz Ciceronova Rima, mi smo svi proleteri.

Iz radionice

U četvrtak izlazi novi Zarez, a u njemu nogafilologa o susretu jednog govornika hrvatskog... s bugarskim jezikom!

Za nekoga tko živi u malom jeziku vrlo je čudan osjećaj doputovati u stranu zemlju u kojoj te razumiju. Upravo se to događa Hrvatima u Bugarskoj. Uz malo jezikoslovne mašte i uz znanje ćirilice, nakon graničnog prelaza Kalotina (između Srbije i Bugarske) pred nama se otvara pogolem nepoznat svijet u kojem istovremeno nismo i jesmo stranci; u kojem smo stranci možda nekih četrdeset posto manje. Shvaćate --- razumiju vas, i vi razumijete njih, mada pojma nemate o bugarskom, mada ste o tom jeziku dojučer znali valjda samo da postoji. Za razliku od teškom mukom stečene kompetencije u njemačkom, talijanskom, švedskom --- kompetenciju za bugarski govornici hrvatskog imaju automatski. I to opija. Takva situacija omogućava nam da shvatimo panslavenske zanose i vizije Šenoe i drugih devetnaestostoljetnih hrvatskih studenata u Pragu. Kad dođete nekamo gdje vas razumiju, gdje vas razumiju makar ništa o vama ne znali, osjećate se moćnije.

Iz učionice

Čitali smo danas ovaj Propercijev stih:

in me tardus Amor non ullas cogitat artis,
nec meminit notas, ut prius, ire uias.

(tardus Amor) u meni ne misli ni na kakve trikove, i ne pada mu na pamet ići, kao ranije, poznatim stazama.

--- i pitali se: zašto je Amor tardus? Kakve to veze ima s "neprimjenjivošću paradigme" (kako učeno vele u jednom internetskom komentaru Propercija 1,1? Ljudi su predložili i zanimljivija tumačenja od "Propercije se kasno zaljubio": "Ljubav usporava", "od ljubavi čovjek oglupavi (postane tardus, tj. usporen)".

A sad da vidimo što kažu rječnici...