JustDoIt!

I Dada je, eto, završila u obrazovanju, doduše ne onom koje država financira, nego u onom poslovnom: uči ljude pjevati (i glumiti) za njihove pare.
Neobičan problem. Netko se upiše u glumačku radionicu, a onda se srami izvesti nešto pred drugima, i igrati se.
Nije samo stvar u onoj "koliko su jaki hemungi" i oklop u koje nas stave odrastanje i društvo. Ima još nešto.
Ja, zapravo, radim nešto vrlo slično Dadi. Samo ona radi s tijelom i emocijama, ja s razumom. I imam slične probleme. Ljudi se upišu na mjesto gdje im država plaća da misle, a onda se nađu u neprilici kad moraju misliti, okrenuti jednu stvar na sto načina i pogledati je iz sto uglova (a ne samo iz onog na koji su navikli).
Svi oko nas nude nam lake odgovore, standardne, rutinske (u razmišljanju kao i u gestama kao i u igranju). Možemo mi i drugačije, nitko to ne brani. Ali tu je inicijativa na nama samima --- nitko nas neće ni poticati.