Teče kamen

Kupujem kruh. U dućanu, Narodni radio nafrljen ad maiorem dei gloriam. Žena ispred mene treba svašta, pa čekamo. Traje dvije stvari na NR, poletni humpa-cumpa:

a) tompsonovski nadrealizam: "Teče kamen, teče mi kroz vene"
b) severinoidna pjevačica s (nenamjernim) double entendreom: "Ti si mi bio — od svih drugih — naaajboljiii"

Uskličnik. Uskličnici.
Moć poezije. Moć riječi. Duh naroda (Narodni radio, remember?). Zaumnost, Hlebnjikov. Kruh sa sedam kora.

Latina et Graeca, 35 godina

Kao što sam već napisao, prije 35 godina, u svibnju 1973, pojavio se prvi broj klasičnofilološkog časopisa Latina et Graeca.

Taj prvi broj možete, kao digitalni faksimil, sada i u cijelosti, a slobodno, čitati ovdje: [X].



Kao i uvijek nakon brda godina: vremenski stroj.

Na kavi

Sjedio sam danas na kavi sa svojim briljantnim kolegom s faksa. Bljeskovi prepoznavanja: obojica smo bili negdje, vidjeli nešto, naučili nešto. Obojica vidimo niz stepenica pred nama, vode nekamo uvis.

Teme? Hrvatska kulturna povijest: ljudi, dopisivanja, papiri i knjige i pogrešne interpretacije koji iza ljudi ostaju. Oni koji su bili negdje, vidjeli nešto, naučili nešto, a danas su zaboravljeni ili pojednostavljeni (zbog starih kratkoročno-političkih ciljeva). Kako se takvi ljudi nalaze na neočekivanim mjestima: nisu stvorili velika djela, ali su prepisali kodeks, gledali nešto u stranim gradovima.

Veza filologije i likovnosti: ne samo da se tekst čita kao slika (Platonova paralela ispitivanja slike i ispitivanja zapisanih riječi: ne odgovaraju kad im postaviš pitanja), nego se i slika čita kao tekst --- ali ne u banalnom, uobičajenom smislu; teza je da slika i arhitektura imaju sintaksu, gramatiku, stilistiku... a da su to ljudi skužili čitajući Kvintilijana (tekst, i to o retorici, i to u 15. stoljeću). I o šibenskoj katedrali, koju su različite "uprave" gradile u različitim stilovima, i o Herkulu koji se odmara, a stigao je na krov te katedrale iz firentinskog Gabinetto dei disegni.

I o Amerikancima, koji donose tu energiju, svijest da se stvari mogu napraviti, da se ne moramo vrtjeti u istom krugu: kopajte! čitajte! povezujte!

I o knjigama, časopisima, ostavštinama, prepiskama, ilustracijama, studentima, Koriolanu Cipiku i njegovoj verziji grčke Male Azije.

O takvim sam ćakulama sanjao kad sam počinjao raditi na faksu.

Postskript uz kolumnu

Filolog u ribi, zvala se prošlotjedna kolumna. Riba je bila Venecija. Stavili su lijepu ilustraciju uz tekst.

Posve neočekivano, odjek završne ideje iz tog teksta našao sam u jednome članku o Linuxu i sličnim čudesima:

Endlessly frustrated by its difficulties and brutalities, try as I may I find it difficult to imagine living elsewhere. What keeps me in New York is neither the high culture of museums and concert halls nor the unrivaled opportunities for working, eating, and spending that New Yorkers revel in. Rather it is a sensibility that is distinctly working-class — generous; open-minded but skeptical; idealistic but deflating of pretension; bursting with energy and a commitment to doing.


That sensibility is also generative. Note that Joshua Freeman locates his city's generativity neither in physical plant nor within cliché'd architectural and cultural frames, but at the base level of a culture: the working people who get stuff done. Sound familiar? Welcome to the new software business.

It is wrong to assume, as we have been doing throughout history, that those primarily responsible for the foundations of civilization are its leading figures and institutions. While those leaders are certainly involved, full respect must be given to the invention, as well as the hard work, done by the uncredited many.

Doc Searls, "Understanding Infrastructure", Linux Journal, April 19th, 2008.

Čime se bavim

Samo poezija pomaže u ovome moru birokracije. Ujedno i odražava ono čime bih se trebao baviti kad ne bih morao dopisivati dopise, brojiti brojke i tablati tablice.

THE age demanded an image
Of its accelerated grimace,
Something for the modern stage,
Not, at any rate, an Attic grace;

Not, not certainly, the obscure reveries
Of the inward gaze;
Better mendacities
Than the classics in paraphrase!

The "age demanded" chiefly a mould in plaster,
Made with no loss of time,
A prose kinema, not, not assuredly, alabaster
Or the "sculpture" of rhyme.

A prose kinema! taj je Ezra Pound bio zajebant i pol. Nije ni čudo da ga nema na hrvatskoj Wikipediji. (Izvor pjesme.)

Googleov Quellenforschung (ili "citation impact"?)

O Google Book Search mogućnostima kao što je ova (poveznica na Googleovu analizu) treba ozbiljno razmisliti. Google nalazi knjige koje (doslovno) citiraju pojedini pasus. Štos je, naravno, što ga u slučaju ANRW (Aufstieg und Niedergang der Römischen Welt) citiraju "unatrag", "proleptički".

Bibliografija o Google Book Search usluzi

Google Book Search je fenomen o kojemu bi čitave kulture — pogotovo one "džepne" poput hrvatske — trebale ozbiljno razmisliti. Dobro je polazište bibliografija radova o Google Book Search koju sastavlja i održava Charles W. Bailey, Jr.; najnovija se verzija (2) pojavila 27. svibnja 2008.

Suze (moć poezije)

Jučer J gleda televiziju, ja na balkonu, on najedanput zove mamu. "Šta treba, J?" On ne odgovara, ukočio se. Pogledam, suze mu cure niz lice. Skočim, zagrlim ga. "Šta je bilo?" "Ova pjesma koja je sad, bila je tužna, oni su se rastajali, pa sam se ražalostio." (Na TV je bio Žutokljunac, koji je s nekim svojim prijateljem nekamo letio i opraštao se od svojih ljudskih prijatelja; svi su zajedno pjevali o prijateljstvu i, kad sam ja upao u sobu, zvučalo je sasvim veselo.)

Flashback. Znam i ja koja je moć pjesama (muzika + riječ). Znam isto kako je šokantno na mene djelovala ova Cesarićeva (mama ju zna napamet):

Vedri se nebo. Sunce se rađa.
Plovi iz luke jedna lađa;
Jedna što dugo stajaše na doku,
Sva izbijena, s ranama na boku.
More, ko mati, vuče je na krilo.
Ljulja je, šapće: Ništa nije bilo.

(Filološka napomena: mama je, naravno, govorila za st. 3 "Jedna što je dugo stajala na doku", i to mi zapravo i bolje zvuči, mada je dvanaesterac a ne jedanaesterac.)

Štos je, ova je pjesma "zapravo" pozitivna — i zove se "na novu plovidbu", ako joj je stvarno Cesarić dao taj naslov. Ali za mene šestogodišnjaka (nisam još znao čitati) bila je totalno negativna, bolna; "s ranama na boku" bilo je tako grozno da sam vikao mami da mi to dalje ne govori (osjećajući, naravno, i užitak u tom bolu, i znajući da će se nastaviti).

To moje "čitanje", jasno, ne bi "prošlo" u nekoj ozbiljnoj interpretaciji, morali bismo uzeti u obzir i "poantu" ovoga epigrama. Ali ne znači da čitanje nije "valjano": na jednog je čitatelja djelovalo dovoljno da mu se srce stegne.

(Neplanirana) moć poezije.