Kiki J

Usput, Kiki J (kod koje sam na flickru našao fotku za prošli zapis) je dobra fotografkinja. A bila je i u Hrvatskoj:

Kraj obrazovanja

U čemu bi bio poseban poziv hrvatskih katoličkih sveučilišta današnjice? U tome da bace rukavicu svojim svjetovnim kolegama, obnavljajući i za jedne i za druge jednu manje rascjepkanu predodžbu obrazovanja nakon gimnazije; prepoznajući gdje su krivo skrenula čak i najbolja svjetovna sveučilišta. S katoličke točke gledišta, moderno svjetovno sveučilište nije krivo zato što nije katoličko. Krivo je zato što nije sveučilište.

Pa ipak, glavna katolička sveučilišta, čini se, nisu spremna prihvatiti ovakav poziv --- već i zato što su njihove administracije gotovo monomanijački usmjerene na oponašanje prestižnih svjetovnih kolega, koji već ionako oponašaju jedni druge. Zašto je takav stav štetan? Što nije u redu na svjetovnom sveučilištu?

OK, malo sam varao. Odnosno, primijenio poznatu stilsku figuru. Izvornik ove priče govori o sveučilištima druge zemlje (i pokrenuo je vrlo zanimljivu raspravu na CLASSICS-L mailing listi). Pa ipak --- iz kojih je sve razloga ovakav tekst čudan?

(Slika ljubaznošću Kiki J.)

Pompejanski bordel

Više je hrvatskih novina (javljaju gledačiprekoramena iz vlaka i tramvaja) prenijelo agencijsku vijest o renoviranju pompejanskog Lupanara.

Zašto je to bilo tako zanimljivo?


(Snimio Brojo_2006.)

tabula naufragii

Antiquities, or remnants of history, are, as was said, tanquam tabula naufragii: when industrious persons, by an exact and scrupulous diligence and observation, out of monuments, names, words, proverbs, traditions, private records and evidences, fragments of stories, passages of books that concern not story, and the like, do save and recover somewhat from the deluge of time.

Francis Bacon, The Advancement of Learning (1605).



(Snimila Brooklyn Aphrodite!)

Knjiga

(Hvala Umair Mohsin!)

Priređujem kolumne "Noge filologa" za knjigu kod prijatelja iz Naklade Pelago (kao pravi ljudi knjige, oni nemaju nista svoje na internetu). Papirnati medij ograničava --- prostor, cijena, znate te priče --- ali bilo bi divno kad bih mogao imati ilustraciju za svaku od četrdesetak kolumni, koliko ih se u knjigu probilo. Imam čak i strategiju: naći ilustracije na flickru!

Napravit ćemo to za mrežnu verziju.

Ovo je tako lijepo...

Kad vas u javnosti nazovu kretenom (ne šalim se, been there), odete i pogledate BibliOdyssey. Sva prljavština silazi čarobno.



Kako je lijepo što postoji umjetnost. Kako je lijepo što postoji internet.

Etc.

Karakteri

(Hvala fast eddie 42!)

Jedna nam je stara profesorica jednom rekla: "Kad si star, onda već znaš prepoznati tipove studenata. To je nešto kao Teofrastovi Karakteri... The shy girl, the loud boy" (ona je Engleskinja, pa je i ostatak bio na engleskom).

Čim sam to čuo, bio sam fasciniran, i spopala me strašna radoznalost: kako bi izgledala njezina zbirka studentskih karaktera? (Čak sam je i pitao, ali lukavica jedna nije htjela ništa konkretno reći.)

A onda je konačno počela nastava, stao sam pred novu generaciju brucoša, i gle: i sam prepoznajem tipove među studentima.

Paradoks tipologije karaktera: svatko je od nas neponovljiv i jedinstven --- a opet, može nas se kategorizirati. Na određenoj, površnoj razini --- to sasvim dobro pali.

Nisu mi baš savršeno jasni ti tipovi --- ne toliko da bih mogao napisati njihovu skicu, poput Teofrasta ili La Bruyèrea --- ali ih jasno prepoznajem kad ih vidim.

Ilirske provincije

Moj bože... Tražeći na flickru fotku Cvjetnog naselja (da i ne govorim o ingenioznim kombinacijama za pretraživanje), našao sam ovo:



(Snimio HoolyPics.)

Gdje je to u Zagrebu?

Cvjetno

Cvjetno naselje za mene je najljepši dio Zagreba. Najviše bih volio tamo stanovati.

Ima izložba (veli H-Alter), s uvodom od kojeg svrbe prsti:

Cvjetno naselje Vlade Antolića - naselje za budućnost?, izložba, do 11.11.

Otvaranje: 24.10.2006., 19,00 sati, Galerija Modulor, Centar za kulturu Trešnjevka, Park Stara Trešnjevka 1
Izložba Leile Mehulić

Godine 1939, u ozračju ratne slutnje, na prostoru Stare gradske vrtlarije i u blizini još neukroćene rijeke, započeta je izgradnja novog naselja za gradske činovnike. Iako je Cvjetno naselje po svojim obilježjima bilo ravnopravno najglasovitijim modernističkim naseljima onodobne Europe, mnogi su se čudili onima koji su napuštali donjogradske stanove i zaposjedali bugarske povrtnjake, 'kraj Turopolja, tam di je vrag rekao laku noć.

(Hvala Katajamasaki)

www.filjio.com

Autor Ribe koju sam svojedobno ulovio na putu na faks --- čijoj sam smrti pod daljnjim generacijama grafita svjedočio --- kao i jata njezinih kolegica i drugih aboridžinskih formi koje plivaju zagrebačkim zidovima zove se filjio.



Od-je-ličan. Isplati se pogledati.

Kulturna subverzija

Voditeljica jedne od (valjda dviju) emisija o kulturi na HRT-u žali se da nema publike ("Ljudi gledaju što im se servira... Gledaju prvo BigBrother pa nemaju snage za zahtjevne kulturne emisije... Ja bi da moja emisija ide u PrajmTajmu, njanjanjanja"). Pošto smo slučajno --- slučajno, ja koji od kulture živim, skupa s Dadom! --- gledali po komadić obje kulturne emisije, jasno mi je i zašto. Ono što se zove "Pola ure kulture" trebalo bi biti duhovito i vrckasto; komentari su zapravo snobovski i cinični. Ono drugo (a da, "Drugi format" ili nešto tako) je jednostavno dosadno. Sjede ljudi u studiju i pričaju, pa stoji Milivoj Solar u šumi i priča, pa sve tako.



A što ako...

[Daydreaming generator ON]

Ako bi hrvatske kulturne emisije izgledale ovako:

* Traju između deset i trideset sekundi
* Ispričaju priču o jednoj jedinoj stvari
* Emitiraju se UNUTAR BLOKA REKLAMA

Zamislite šok i očuđenje: 30 sekundi REKLAME KOJA NIŠTA NE REKLAMIRA. Slike jedne umjetničke slike. Dijalog Edgara i Edmunda iz Kralja Leara. Solo pjesma za sopran i klavir. Ili video-art (ti ljudi već imaju gotov materijal!)

Nenajavljeno, bez upozorenja, bez objašnjenja. Ravno u glavu (excuse the pun).

Kultura narodu --- poskrivečki.

Ubrzani marš u provaliju

Samoreklama za novi Zarez (br. 190):

Ubrzani marš ka nemogućem cilju

Borba poslovica na sveučilištima u jeku bolonjskog procesa. "Pij malo, pij dobro" protiv "Koliko para, toliko muzike"


Ovih dana, u Hrvatskoj, sinekura akademskog zaposlenja - idila ispunjena znanošću i knjigama - pretvorila se u orgiju birokracije. Sličniji gogoljevskim pisarima nego znanstvenicima, mi filolozi, kao i svi ostali, provodimo dane i noći ispunjavajući tablice i formulare (naravno, u digitalnom obliku i pomoću kompjutera - od toga nam je puno lakše), pri čemu najčešće treba unositi uvijek iste podatke, uvijek u istom suludom mora-biti-gotovo-do-prekjučer ritmu, uvijek u istoj rastavljenosti od stvarnog života.

To se ovih dana, u Hrvatskoj, zove "bolonjski proces u drugoj godini realizacije".


(Ostatak --- na kiosku...)

PET borba protiv siromaštva

Jučerašnji Novi list (18. 10.) javlja o mudrom i prigodnom državnom potezu, promjeni pravila vezanih uz otkup ambalaže.

Svatko tko živi u Hrvatskoj zna tko se bavi skupljanjem alu-limenki i plastičnih flaša; znamo i kakvu socijalnu ulogu igra --- silom prilika --- ova ekološka mjera. Znamo i za nevjerojatnu posljedicu: zahvaljujući otkupu ambalaže, Hrvatska je (gotovo preko noći) postala, što se stakla, limenki i PET flaša tiče, čista poput kakve skandinavske zemlje. To ti je motivacija.

Sada je, međutim, Fond za zbrinjavanje ambalažnog otpada promijenio pravila igre.

"Od petka se maksimum ambalažnih jedinica za otkup od građana svuda ograničava na 80", bez obzira na skladišni prostor itd. "Glasnogovornica Fonda... objašnjava da se na ovaj način željelo spriječiti da pojedinci od prikupljanja ambalažnog otpada rade 'biznis' i odjednom dovoze na otkupna mjesta stotine pa i tisuće PET i staklenih boca ili aluminijskih limenki."

Osim toga, trgovci su od nadležnog državnog fonda dobili izričitu uputu da "ne smiju preuzeti ambalažu od onih građana za koje utvrde da [ambalažu] nisu kupili."

Osim usklađivanjem s EU normama, kaucije za jednokratnu ambalažu hrvatska je država opravdavala i ekološkim interesom. Taj se ekološki interes, nažalost, lijepo spojio sa siromaštvom građana iste te države. Sada država uvodi mjeru kojom će naškoditi svome ekološkom interesu, i ekonomskom interesu svojih najsiromašnijih građana. Jer oni iz toga rade "biznis". Ako ste kad vidjeli na cesti čovjeka natovarenog vrećicama punim plastičnih flaša, znate tko su tajkuni toga biznisa.

Sretan vam dan borbe protiv siromaštva!

(U Novom listu vijest je, posve umjesno, objavljena uz prigodne tekstove o dotičnom danu: "Dvije trećine građana Hrvatske smatra se siromašnima", "Nama je svaki dan --- dan borbe protiv siromaštva".)

Požuri, druže!

Nova faza digitizacije definitivno kuca na svačija vrata. Citat s if:book bloga:

Krenimo u akciju sa skenerima i OCR-om (kratica za optičko prepoznavanje znakova, način na koji kompjuter "čita", dešifrirajući sliku tiskane stranice u skup sebi razumljivih znakova/slova) i počnimo pribavljati tekstove za naše vlastite (a ne Googleove, Microsoftove...) baze podataka.

Ovo je još relevantnije za male, siromašne, egzotične kulture kao što je Hrvatska. Ako nećemo mi (skenirati svoje knjige nad kojima su prestala autorska prava i učiniti ih dostupnima na internetu), onda tko?

Predajem!

U utorak, nakon birokratskog spazma koji se na hrvatskim sveučilištima zove "bolonjski proces", konačno sam imao priliku raditi nešto korisno: stati pred ljude i pričati o latinskom. Kakva promjena.

Već sam četiri mjeseca sve drugo --- ispitivač, vozač, putnik, polaznik seminara, administrator, pisar, sjedilac na sastancima --- samo ne nastavnik.

Kakve li razlike između besmislenih i smislenih poslova!



(Ali 45 minuta --- koliko po novom programu traje predavanje iz latinske gramatike --- jako mi je premalo. Puno je prošlo --- sad se divim onima koji u osnovnim i srednjim školama uspiju u 45 minuta nešto konkretno napraviti s 30--40 ljudi. I, dakako, divim se licemjerju: u internom sveučilišnom "cjeniku", sat predavanja --- u temeljnom obliku, 45 minuta monološkog blebetanja --- vrijedi dva norma-sata, sat seminara --- gdje i studenti dođu do riječi i djela --- vrijedi sat i pol norme, a sat vježbi --- gdje se, na prvoj i drugoj godini, nešto konkretno i nauči --- vrijedi jedan norma-sat. Da nam ne bi kruna s glave spala.)

Orestija 2

Dada i ja bili smo na zagrebačkoj izvedbi Orestije, u HNK. Alma Prica fenomenalna. I Milan Pleština. Ostavljaju Eshilu dovoljno mjesta. U tim grčkim dramama glas je glavni. Nisu uzalud imali pojačala u maskama.



(Igraju još 19. i 20. listopada.)

Oda vlaku

Preselili smo se iz centra grada u Špansko, i putujemo svaki dan u vrtić/školu, náfaks. Otkrili smo prigradske vlakove, HŽ-varijantu. Priča za sebe. Najljepše je markirati, tj. vraćati se u Špansko nakon što ostavimo Jonu u vrtiću (ljepote kliznog radnog vremena).

Kad se voziš gradom vlakom, ne može ti nitko ništa prodavati: umjesto reklama i izloga, s obje strane pruge je utroba grada, unutarnji organi. Dvorišta, skladišta, parkirališta.

Kad se voziš gradom vlakom (izvan špice), ima puno mjesta. Ni u tramvaju ni u autobusu nema toliko.

Kad se voziš gradom vlakom, vlak samo juri, nema semafora. Pet minuta od Zapadnog kolodvora do Vrapča.

Kad se voziš gradom vlakom u bablje ljeto, sunce sja u vagon, nije ti žao što vlak stane i čeka drugi. Duže traje ta čarolija.


(Za sliku hvala Yaretu i flickru).

Radijona

Dada gleda TV, Jona joj se upravo uselio u krevet, na mojem kompjuteru plutaju materijali za kolumnu. Mađarska i parrhesia. Prikupljajući građu o Gyurcsányevim lažima (orkestriranim tjedan prije mađarskih lokalnih izbora!), našao sam novog prijatelja, Georga Szírtesa, pjesnika i prevodioca. I kakanijske blogove s prostora bivše države (K.u.K. monarhije, naravno), i pestiside blog (stari favoriti). Zapravo večernja idila, užitak. Kad mi razni dedlajnovi ne bi migali svojim pipcima za leđima. Dah im malo daje na češnjak.

A snapshot

Šolta, Zagreb, Split, Prvić, Šibenik, Zagreb, Sofija, Zagreb, Baška, Zagreb, Trst, Zagreb... filolozi su sjedilačko stanovništvo, a nekako je ovaj mjesec ispalo da sjedim u autu, vlaku, busu --- čak i na trajektu --- ali najmanje za radnim stolom. Fali vremena za refleksiju. Vrijeme je glavna moderna dragocjenost. Za one koji ga nemaju.