S. V.

Umro je moj kolega.

Iznenada, na Braču, imao je šezdeset i jednu godinu.

Puno mu dugujem. Svašta smo napravili zajedno. Omogućio mi je da objavim niz prijevoda, da napišem udžbenik, da na stručnim poslovima angažiram niz svojih prijatelja, da latinskim zaradim više nego pristojne honorare (koji su mi i auto kupili), da učim kako se rade knjige, da ih i sam prelamam i pripremam; i prvi i drugi kompjuter dobio sam od njega.

Radili smo možda amaterski, ali sve u šesnaest. I to, bome, punih četrnaest godina. I još nam je niz stvari ostao i nedovršen. "Na navozu", kako je on govorio.

Za sve to, niti je od mene ikad išta tražio zauzvrat (osim obavljenog posla), niti je u išta ulazio radi vlastite promocije ili vlastite koristi. Čini mi se da ga je u biti zabavljalo raditi, pomagati, izmišljati, organizirati. Igrati taj znanstveni menadžment kao poker, kao preferans, kao šah.

Iz prikrajka je pratio i moje druge živote — Nogu filologa, recimo, i političke pristranosti. Nije se o tome posebno izjašnjavao, ali je sve tretirao — u granicama svojih interesa — apsolutno džentlmenski: kad sam napisao jedan tekst o antičkim novcima, našao je doma kopiju renesansne dubrovačke kovanice i poklonio mi je.

Posljednji put kad sam navratio do njega nisam ga zatekao. Onda su me, naravno, poslovi odnijeli na sto strana.

U toj se rijeci više nećemo sresti.

Didymus

Refusing to fall in love with God, he gave
Himself to the love of created things,
Accepting only what he could see, a river
Full of the shadows of swallows' wings

That dipped and skimmed the water; he would not
Ask where the water ran or why.
When he died a swallow seemed to plunge
Into the reflected, the wrong, sky.

Louis MacNeice, October–November, 1939