Drugorazredni

Halmos o sveučilištu:

Sveučilište postoji da bi stvaralo i prenosilo znanje. Ne da bi osmišljavalo i provodilo prijemne ispite, ne da bi određivalo mjesto i vrijeme nastave, ne da bi vodilo evidenciju o studentima, čak ne ni da bi prikupljalo i raspoređivalo novce. Sve je to u nekoj mjeri nužno, i svatko od nas mora nešto od toga raditi. To su aktivnosti u službi zajednice. Ako ih netko ne provodi, veći teret pada na nas ostale, i takvo je ponašanje nedruštveno --- ali ne radi se o pozitivnom doprinosu koje treba posebno nagrađivati. Za lošeg učitelja ima mjesta na sveučilištu (ako je pravi kreativac); i za drugorazrednog istraživača ima mjesta (ako je pravi učitelj). Ali drugorazredni istraživač koji je drugorazredni učitelj nema u akademskoj zajednici većeg opravdanja nego što ga ima portir, tajnik, financijski analitičar, dekan za pitanja latinoameričke zajednice, ili prorektor za upravu. Rad takvih ljudi je nužan --- barem djelomično --- ali se ne smije zato smatrati napredovanjem, pozicijom koja zaslužuje divljenje, zavist i visoku plaću.

A university exists to create and to transmit knowledge --- not to design and administer placement exams, not to arrange times and places of classes, not to keep student records, and not even to raise and distribute money. All such things are to some extent necessary, and we must all do some of them. They are actions of social service. Failure to perform them puts more on the rest of us, and is therefore antisocial --- but they are not positive contributions to be rewarded. A poor teacher may have a place in a university (if he is a great creator), and a second-rate research man has his place (if he is a great teacher). But a second-rate research man who is a second-rate teacher has no more right to be on the faculty than a janitor, a secretary, a budget systems analyst, a dean of Latino affairs, or a vice president for administration. The work of such people is necessary --- well, some of it is anyway --- but it should not for that reason be regarded as a promotion, looked up to, revered, and overpaid.

(Halmos, P. R. (1985), I want to be a mathematician : an automathography , Mathematical Association of America, , Washington, D.C., s. 221.)

Povijest svijeta u sto predmeta

Mogu zasad samo reći: ovo izgleda genijalno!

A History of the World in 100 Objects

Radio u svom najboljem izdanju.

Wikipedija o seriji.

Personified

David Hawkes wrote in the TLS on David J. Baker's On Demand. Writing for the market in early modern England. Hawkes sketches the same approach the Romans such as Diocletian had when they thought about inflation (I believe):

To equate "demand" with "appetite" introduces an unwelcome ethical aspect into the discussion, since appetite was always to be mistrusted and usually resisted. It also raises a question that Baker's book asks but does not answer: where does "demand" come from? In Renaissance England, the answer was not in doubt. It came from Satan. To serve appetite in the name of avarice was to do the work of the Devil. The demand-based economy was inspired by the Prince of Darkness.
(...)
This habit of conceptualizing reprehensible social tendencies in personified form seems to be an insurmountable barrier dividing our thought from that of early modern English people. It discredits their moral objections to market society. How can we give adult consideration to the claims of people who believed in Satan? And yet, unless we want to dismiss all economic commentary written before the English Civil War, that is what we must do. (...) a literary critic should know that early modern usage of terms like "Satan" was rarely literal. We would do well to consider the possibility that, since they were witnesses at its birth, the people of Renaissance England had a clearer view than we do of consumerism's true nature, and that this explains both their vehement opposition to it and the form in which that opposition was expressed.
(...)
what is the difference between attributing a set of practical effects to "demand" and attributing them to "Satan"? Is it any more than a choice between metaphors? To consider such questions is to ask whether demand swells up spontaneously from within the population, or is introduced into the psyche by an external and malignant force.

The review is also useful for thinking about all those Dubrovnik merchants who repent on their deathbeds and list all their deceits in the testaments.

Jugoslavenski naglasak

Dvije su podudarnosti dosta da se obrve podignu.

Prvo, slike iz Jugoslavije u arhivi Lifea na Googlu.

Drugo, Halmos spominje Williama Fellera, matematičara koga je upoznao na Princetonu: "He spoke loudly, very fast, with a strong Yugoslav accent, with wit and charm and understanding." (Halmos, So you want... p. 94).

Jaki jugoslavenski naglasak.

Kunić Il. 17, 529--566

Ex Iliados versione Raymundi Cunichii (Romae 1776):

p. 420

Aeacidae interea diversa in parte jugales,
Egressi turba e media bellique tumultu,
Flebant, aurigam ut primum sensere cruenta
Priamidae foedo prostratum in pulvere dextra.
Illos Automedon, Dioreos inclyta proles
Urgebat, celerique attingens terga flagello
Et blandis hortans verbis, terrensque minaci
Voce iterum atque iterum increpitos: nec caftra reverti
In Danaum, latus qua tenditur Hellespontus
Illi, nec tristi se bello inferre volebant;

p. 421

Sed, velut immotae stant vasta mole columnae
Busta viri supra vel supra busta puellae;
Sic stabant curru juncti, dejectaque terrae
Admorant capita; ex oculis per moesta tepentes
Ora ibant grandes lacrimae flentum sibi rapti
Aurigae desiderio; juba densa comanti
Crine jugum propter circlis elapsa fluebat
Horrens, fusa jacens immundo in pulvere. divûm
Hos coelo rex conspectos miseratus ab alto est
Et quassans caput, haec tacito sub pectore secum:

Heu miseri, indignique ambo ferre ista! senectae
Mortis & expertes cur nam vos numina quondam
Mortali dedimus Peleo? luctusque laboresque
Anne hominum ut misera duros cum gente feratis
Qua nulla est curae subjectior, atque dolori
Aerumnaeque, omni e numero, quaecunque liquenti
Vescunturque aura , terrestri & corpore serpunt.
Attamen haud patiar vobis , pulchroque potitum
Hectora Priamiden curru vectarier. arma
Non satis est indutus habet quod rapta? superbis
Quod tumet exuviis, fama & se jactat inani?
Quin ego nunc vobis, artusque animosque vigore
Complebo indomito, raptum ut servare volucri
Automedonta fuga liceat, curvasque referre
Incolumem ad puppes. Teucris decus addere nam stat
Majus adhuc, Danaos ut sternant caede, carinas
Dum tandem veniant ad celsas, Solque revisat
Oceanum, & sacra terram nox contegat umbra.

Cunichii fons (e Perseo sub PhiloLogic):

Hom. Il. 17, 426–455

ἵπποι δ’ Αἰακίδαο μάχης ἀπάνευθεν ἐόντες
κλαῖον, ἐπεὶ δὴ πρῶτα πυθέσθην ἡνιόχοιο
ἐν κονίῃσι πεσόντος ὑφ’ Ἕκτορος ἀνδροφόνοιο.
ἦ μὰν Αὐτομέδων Διώρεος ἄλκιμος υἱὸς
πολλὰ μὲν ἂρ μάστιγι θοῇ ἐπεμαίετο θείνων,
πολλὰ δὲ μειλιχίοισι προσηύδα, πολλὰ δ’ ἀρειῇ·
τὼ δ’ οὔτ’ ἂψ ἐπὶ νῆας ἐπὶ πλατὺν Ἑλλήσποντον
ἠθελέτην ἰέναι οὔτ’ ἐς πόλεμον μετ’ Ἀχαιούς,
ἀλλ’ ὥς τε στήλη μένει ἔμπεδον, ἥ τ’ ἐπὶ τύμβῳ
ἀνέρος ἑστήκῃ τεθνηότος ἠὲ γυναικός,
ὣς μένον ἀσφαλέως περικαλλέα δίφρον ἔχοντες
οὔδει ἐνισκίμψαντε καρήατα· δάκρυα δέ σφι
θερμὰ κατὰ βλεφάρων χαμάδις ῥέε μυρομένοισιν
ἡνιόχοιο πόθῳ· θαλερὴ δ’ ἐμιαίνετο χαίτη
ζεύγλης ἐξεριποῦσα παρὰ ζυγὸν ἀμφοτέρωθεν.

μυρομένω δ’ ἄρα τώ γε ἰδὼν ἐλέησε Κρονίων,
κινήσας δὲ κάρη προτὶ ὃν μυθήσατο θυμόν·

ἆ δειλώ, τί σφῶϊ δόμεν Πηλῆϊ ἄνακτι
θνητῷ, ὑμεῖς δ’ ἐστὸν ἀγήρω τ’ ἀθανάτω τε;
ἦ ἵνα δυστήνοισι μετ’ ἀνδράσιν ἄλγε’ ἔχητον;
οὐ μὲν γάρ τί πού ἐστιν ὀϊζυρώτερον ἀνδρὸς
πάντων, ὅσσά τε γαῖαν ἔπι πνείει τε καὶ ἕρπει.
ἀλλ’ οὐ μὰν ὑμῖν γε καὶ ἅρμασι δαιδαλέοισιν
Ἕκτωρ Πριαμίδης ἐποχήσεται· οὐ γὰρ ἐάσω.
ἦ οὐχ ἅλις ὡς καὶ τεύχε’ ἔχει καὶ ἐπεύχεται αὔτως;
σφῶϊν δ’ ἐν γούνεσσι βαλῶ μένος ἠδ’ ἐνὶ θυμῷ,
ὄφρα καὶ Αὐτομέδοντα σαώσετον ἐκ πολέμοιο
νῆας ἔπι γλαφυράς· ἔτι γάρ σφισι κῦδος ὀρέξω
κτείνειν, εἰς ὅ κε νῆας ἐϋσσέλμους ἀφίκωνται
δύῃ τ’ ἠέλιος καὶ ἐπὶ κνέφας ἱερὸν ἔλθῃ·

Kunić Lud. 11

In Dutenum inutilium sectatorem.

Cultellos et acus, terebras et scalpra, Dutene,
  Fers tecum, normas, forficulas, calamos.
Anglus Daedaleo duxit tersitque lepore
  Cuncta faber; fieri nil pote simplicius.
Ipse tamen (fas est si dicere vera) carere
  Tot rerum nugis mi puto simplicius.

Dutenu, koji obožava beskorisne stvari

Nožiće i igle, svrdla i čačkalice, Dutene,
sa sobom nosiš, mjerke, škarice, pisaljke.
Englez je izveo sve to poput Dedala fino,
da jednostavnije ništa ne može biti.
A opet, ja smatram (ako ćemo pravo) da mi je
jednostavnije biti bez te bezvezarije.

Rajmund Kunić (1719–1794), dubrovački isusovac iz "galantnog stoljeća", autor je golemog korpusa latinske poezije; samo epigrama ima preko 3500, s nekih 20.000 stihova. Gornji je epigram br. 11. iz skupine šaljivih (Ludicra).

Duten je očito volio gadgete.

Halmos quotes Pólya

If you can't solve a problem, then there is an easier problem you can't solve — find it!

Halmos, P. R. (1985), I want to be a mathematician : an automathography , Mathematical Association of America, , Washington, D.C, p. 76.

(That Pólya.)

Addendum

Yes, I transcribed the quote correctly from Halmos' book. I checked it three times. But Wikipedia says Pólya suggested something different, the logical thing: "If you can't solve a problem, then there is an easier problem you can solve: find it."

I hope this is one of Halmos' jokes. It would be more fun if it is not a typo.

Njemačka povijest u riječi i slici

Ovo odlično izgleda, dobro je napisano... i trebalo bi mi neka tri mjeseca da proučim kako valja:



German History in Documents and Images (GHDI) is a comprehensive collection of primary source materials documenting Germany's political, social, and cultural history from 1500 to the present. It comprises original German texts, all of which are accompanied by new English translations, and a wide range of visual imagery. The materials are presented in ten sections, which have been compiled by leading scholars. All of the materials can be downloaded free of charge for teaching, research, and related purposes; the site is strictly intended for individual, non-commercial use.

Knjiga u knjizi

U jednoj knjizi koja je pripadala Marku Maruliću — Poetae Christiani veteres, zbornik kršćanske latinske poezije — uvezana je, kao što hrvatska znanost zna zahvaljujući don Mladenu Parlovu, jedna inkunabula tiskana u Veneciji 1499. To je djelo Makarija Mucija iz Camerina (Macarius Mutius eques Camers); ono je i samo primjer kršćanske epike, i to prilično utjecajan primjer: opisuje Kristov silazak u pakao, u 16. st. omiljenu temu novolatinskih pjesnika (vidi literaturu), među ostalima i Dubrovčanina Jakova Bunića. (Znanstvenici su prilično škrti što se podataka o Mucijevu životu tiče; zasad sam doznao da se tužio u pismu Polizianu kako ga je strefila kap dok je predavao Horacija.)

Priča se zapleće kad u kolofonu inkunabule pogledamo tko je bio izdavač. Franjo Lučanin (Franciscus Lucensis, Francesco Consorti iz Lucce), svećenik i kantor u mletačkoj bazilici Sv. Marka, priredio je za tisak Marulićeva djela De institutione bene vivendi (1506), Quinquaginta parabolę (1510), 1516. Evangelistarium.

Marulić je ostavio prilično zabilježaka u Mucijevu tekstu; vjerojatno je nacrtao i slovo P na gornjoj slici. Bilo bi zato zanimljivo vidjeti kakvog je traga intenzivna lektira Mucija ostavila u Marulićevu djelu: Marulić čita Mucija?

(Mucije se, inače, ne spominje u vrijednome Marulićevu biografskom leksikonu.)

Jezični puzli

Jezični izazovi ne daju mi mira. Ne toliko radi rješavanja, koliko kao princip: kako bi se primijenili na, recimo, učenje književnosti (pita netko tko će ubrzo morati opet jednom predavati Rimsku književnost republikanskoga razdoblja)?

Haec quibus?

Nastavak iz prošlog broja. "Haec quibus Ianci..." znači: "Kome ovo, Janko? Onima kojima Sreća bude sklona." Natpis je urezan na tzv. Papalićevoj palači u Splitu, tamo gdje je danas Muzej grada Splita, i gdje se u kolovozu slavi Marulićev rođendan. (Nisam, nažalost, vidio gdje se točno natpis nalazi.)

Kakav Janko? Papalići su kuću naslijedili od viteza Janka Albertija, Marulićeva ujaka; Alberti je umro bez potomaka, Papalići su mu bili u rodu preko supruge (Marija Marcello, nećaka jednog od mletačkih duždeva, sestra je supruge Dmine Papalića).

No to je uglavnom pozadina. Ono što je važno jest da smo danas skloni čitati "Kome ovo, Janko..." na zidu raskošne palače kao pesimističnu, melankoličnu izjavu. No čitamo li je na fonu donjega Ciceronova citata, ona zvuči drugačije. Kao životna činjenica.

HAEC QVIBUS IANCI / CVI FORTVNA FAVEBIT

in eis elaborant, quae sciunt nihil ad se omnino pertinere: "serit arbores, quae altero saeclo prosint," ut ait Statius noster in Synephebis. nec vero dubitat agricola, quamvis sit senex, quaerenti cui serat respondere: "dis immortalibus, qui me non accipere modo haec a maioribus voluerunt, sed etiam posteris prodere."

(Cic. Cato 24, 7)

trude se oko onoga za što znaju da njima samima neće ništa donijeti: "sadi stabla koja će koristiti drugom pokoljenju", kako kaže naš Stacije u Sinefebima. Pa i seljak, ma kako star bio, bez oklijevanja odgovara na pitanje za koga sadi: "za besmrtne bogove, koji su htjeli ne samo da ja ovo primim od predaka, nego i da predam dalje potomcima."

(Ciceron, Katon Stariji ili o starosti, 24, 7)

Hvala, Laudator Temporis Acti.

Trovrsni mazohizam

Uvijek me je boljelo kad bih sretao znance, kolege i prijatelje što su utopili svoje nadarenosti u nevoljama koje kao da su sami izmislili i izabrali. Krleža mi je tu pojavu tumačio formulom koju je izricao, polu šaljivo polu ozbiljno. Tvrdio je da postoji trovrsni mazohizam, dragi Lasiću, svatko izabire svoju bol u kojoj će uživati čekajući da ga ona uništi. U našoj su kulturi najčešće tri: žena, alkohol, politika. Što ćete vi izabrati da ne biste podnijeli odgovornost i napor?

Stanko Lasić, Autobiografski zapisi, Zagreb, 2000, s. 604.

Kako bi se prva rečenica mogla prevesti na latinski:

Dolebam enim et vehementer angebar cum viderem viros bonos collegasque et amicos qui magna sua ingenia attriverant calamitatibus quasi animo excogitatis vel sponte electis.

Frojdovska

U udarnoj temi Novog lista jučer (31. kolovoza), ime austrijskog bankara upletenog u muljaže s Hypo bankom umjesto "Kulterer" dosljedno se piše Kutlerer (nažalost se ne vidi u onome što je na internetu dostupno, ali se ovaj "pemac" događa, izgleda, češće: 45lines, buzimljani, etc).

Si non e' corretto, e' ben trovato.

Paviljon u neveri

Da ne bi ispalo da samo Krleža dobiva po nosu, eksperiment se nastavlja. Što bi bilo kad bismo "retoričku svijest" — traganje za odnosima među elementima rečenice i iskaza, za simetrijama i suprotnostima — primijenili na novinski tekst?

Evo jednoga iz današnjeg Novog lista:

VENECIJA – Iako je očekivan s najvećim uzbuđenjem – hrvatski eksponat, ploveći paviljon nazvan »Brod« – nije ukotvljen na jednoj venecijanskih riva i izložen na uvid publici 12. venecijanskog Bijenala arhitekture što se za javnost otvara u nedjelju. Kako je istaknula državna tajnica Nina Obuljen prigodom otvaranja našeg paviljona u Arsenalu – nevrijeme na obalama Istre ugrozilo je sigurnost objekta, koji je pred Veneciju stigao oštećen.

A koliko je oštećen još se točno ne zna – to nam je potvrdio Leo Modrčin, izbornik ovogodišnjeg hrvatskog nastupa u Veneciji. Štoviše, rekao nam je da je brod usidren negdje u Margheri, posredstvom hrvatske maritimne agencije i da ne zna točno o kakvom se oštećenju radi kao i kako je do njega došlo.

U općoj atmosferi žaljenja koja je ovladala hrvatskim paviljonom, gdje su se našli gotovo svi arhitekti koji su sudjelovali u izradi projekta »Brod«, iskristaliziralo se da je ploveći paviljon umjesto vezivanja na Rivi dei Sette Martiri – vraćen u Hrvatsku, kako bi se tamo gdje je izgrađen provjerilo i otklonilo oštećenje.

Retorička parafraza (ciljevi: povećati ekspresivnost, dramatičnost, organiziranost, sažetost):

VENECIJA – Nestrpljivo su ga čekali, ali hrvatski eksponat na 12. venecijanskom Bijenalu arhitekture, ploveći paviljon nazvan »Brod«, nije stigao do venecijanske rive ni pred oči bijenalske publike. Na moru pred Istrom objekt je zahvatila i oštetila nevera, izjavila je državna tajnica Nina Obuljen. Leo Modrčin, izbornik hrvatskog nastupa u Veneciji, nije mogao reći kolika je šteta niti kako je nastala; javio je samo da je, zahvaljujući pomoći jedne hrvatske maritimne agencije, plovilo nakratko usidreno kod Marghere.

Tužno je bilo na okupljanju hrvatske ekipe, posebice kad su suradnici na projektu naposljetku doznali da je nesretni izložak otplovio natrag u Hrvatsku radi pregleda i popravka. Ovakav potez sugerira da je šteta ozbiljna, da je lako mogla armaturni kavez na vodi lagune pretvoriti iz atrakcije u kobnu klopku za stotine posjetitelja Bijenala. I tako, umjesto da postane venecijanski arhitekturni spektakl, paviljon je još uvijek tek želja i nadanje autorskoga tima. Popravak se očekuje.

Nije lako. Pogotovo ne kad treba raditi brzo. Čisti Mark Twain: "oprosti na dugom pismu, ali nisam imao vremena napisati kratko." Moja verzija podsjeća malo na Josipa Horvata i zagrebačke novine prije II. svjetskog rata, barem sam na njih mislio dok sam pisao. A ima i malo "24 sata" unutra, fuj.

Krleža reper

Nekoliko mi je Krležinih rečenica zapelo za oko. Nalaze se na početku eseja "Pogovor za dvije drame: Areteja i Jurja Križanića" (s. 130 u 15. svesku Djela Miroslava Krleže u izdanju Naklade Ljevak, Matice hrvatske i HAZU, Zagreb 2002). Prvo mi se činilo da bi te rečenice mogle odlično ilustrirati probleme koje ljudi imaju s latinskim retorički oblikovanim periodima, gdje glavna misao počne na početku i ne završi do kraja:

Nezavisno od moje subjektivne volje, u snu i na javi, Aretej mi izgovara razne neprijatne i tvrdoglave stvari kao duh koji se povampirio na ovoj, nadasve istinitoj spiritističkoj seansi. Ja znam, oba fantoma, Križanića i Areteja, trebalo bi prikazati na daskama istodobno, jer zapravo nisu važni individualno ni jedan ni drugi, nego ova moja vlastita pozornica ovdje, duge ove stravične noći u ovim sobama ovdje, sada, tu, u Radišinoj 14, na četvrtom spratu, za beskrajno dugog nokturna jeseni godine 1942, a opet, kada bi se oba ta lika, tako različita, tako odvojena, na gotovo nepojmljive razmake tako neizrecivo udaljena, donijela na scenu sa čitavim slapom svojih usplahirenih motiva i briga, što bi na daskama moglo nastati od te vreve? Pitanje je ukoliko bi se stvarna pozornica moje vlastite svijesti na kojoj se javljaju davno već nestale sjenke pokojnika (od kojih jedan čami u Tobolsku, u drugoj polovini sedamnaestoga stoljeća, već više od sedamnaest godina, a drugi brine brigu u trećem stoljeću poslije rođenja Kristova), pitanje je ukoliko bi se brige moje subjektivne drame mogle zaista prikazati bilateralno, upravo kao triptih, jer kod ove predstave ne bi trebalo zaboraviti čovjeka koji piše ove retke.

Onda mi je — vezano uz tekst na kojem radim — palo na pamet: kako bi bilo, što bi se dogodilo kad bih pokušao parafrazirati ove rečenice, kad bih ih napisao onako kako ja mislim da treba?

Aretej mi govori mimo moje volje, govori u snu i na javi, govori neprijatno, tvrdoglavo, kao duh na spiritističkoj seansi koja se otela kontroli. A međutim ti fantomi nisu individualno važni, ni Križanić ni Aretej; a međutim pozornica na koju ih treba postaviti nije u kazalištu, već ovdje, usred dugog ovog stravičnog nokturna u ovim sobama, ovdje, sada, tu, u Radišinoj 14, četvrti sprat, moja vlastita pozornica, beskrajno dug nokturno jeseni godine 1942. Ali kad bi se ta dva lika i postavila zajedno na daske, što bi nastalo? Bi li oni bolje prikazali, bi li uopće mogli prikazati, tu pozornicu moje svijesti na kojoj se javljaju sjene pokojnika — jedna iz Tobolska, druga iz Rima, jedna iz sedamnaestog stoljeća, druga iz trećega, jedna već sedamnaest godina, druga ne bitno manje? Pitanje je bi li oni htjeli i mogli igrati strane triptiha u čijem je središtu čovjek koji piše ove retke.

Zapažanja: intuicija mi govori (mada znamo koliko to vrijedi) da su ove rečenice zaista iz 1942, da su one forma meditacije, da Krleža namjerno, iz pijeteta prema samome sebi, nije htio ništa mijenjati 1962, dvadeset godina kasnije, kad je prvi put tiskao Pogovor. Drugdje možda jest mijenjao, ali ovdje nije. Otkud ta intuicija? Zato što je slabo napisano. To je um koji traži samog sebe, um koji nekamo ide pomoću olovke i papira. Ne um koji dotjeruje i glanca.

Kad čovjek hoće parafrazirati, međutim (kao i kad hoće prevoditi), mora se pitati o čemu taj tekst jest. Mora prijeći čitanjem put koji je Krleža prešao pisanjem.

Po meni, rečenice su prvenstveno o Krleži. Uz sav retorički vatromet (koji je međutim možda jednako važan kao i sam sadržaj), rečenice poručuju očekivano i jednostavno: želim da Aretej i Križanić govore o meni, ali nisam siguran da će to funkcionirati.

Zato slutim da su sporedni "efekti" možda važniji od tijeka misli: možda su oni Krležin način da se dovede u stanje (spiritističko) potrebno za pisanje drama u kakvima je jak, način da u svoje "sobe" dovede Križanića i Areteja --- i da uhvati još niz treptaja, vibracija, signala iz dubokog svemira, po kojima bi drame na kojima radi mogle biti bolje no što su puki njihov sadržaj i "teza".

Zato je Krleža toliko pisao, piskarao, brbljao, blebetao. Da bi se ufurao, da bi postigao "tijek", "flow". Kao reper.

Ali zašto je onda 1962. to stavljao pred nas da čitamo? (Isto vrijedi i za Areteja, koji je, po mom mišljenju, nepotrebno predug.)

Daljnja zapažanja: moja je parafraza već treća verzija. S prvim dvjema nisam bio zadovoljan — nisu bile izbalansirane. I nije bilo mjesta za jesen 1942. I uvijek je bilo još ponešto za glancanje. — No, dok sam radio, osjetio sam kako (posljedice se osjećaju u stilu ove rečenice) ulazim, u jednoj maloj mjeri, u duh Krleže, upravo u ono što se događalo u njegovoj glavi, kako je mislio. Osjetio sam kako proces postaje važan poput rezultata.

Usput: imam dojam da te "sjene pokojnika" koje mu se javljaju zapravo nisu sjene Križanića i Areteja.

Ediscere

Ediscere znači "učiti napamet". Evo što sam danas naučio, uglavnom u vlaku:

Cras te victurum, cras, dicis, Postume, semper.
  Dic mihi, cras istud, Postume, quando venit?
Quam longe cras istud, ubi est aut unde petendum?
  Numquid apud Persas Armeniosque latet?
Iam cras istud habet Priami vel Nestoris annos,
  Cras istud quanti, dic mihi, possit emi?
Cras vives? hodie iam vivere, Postume, serum est;
  ille sapit quisquis, Postume, vixit heri.

Mada se odavde ne vidi, veći sam dio (osim posljednja tri stiha) napisao "iz glave". Zato je i interpunkcija nešto drugačija od verzije koja se nalazi, recimo, na The Latin Library.

Marcijalova retoričarska inventio: najprije prostor (Perzijanci i Armenci), onda logična (i paradoksalna) karikatura protezanja "cras" u vrijeme (Prijam i Nestor). Moguće su i drugačije podjele: na pitanje "quando venit?" odgovor su "Nestoris anni", na pitanje "unde petendum" odgovor su Persae Armeniique.

Ono, međutim, što ostaje visjeti --- što bi se moglo činiti kao puki "futer" za popunjavanje pentametra, možda najslabiji stih epigrama --- jest "koliko to sutra košta?". Čini mi se kao pauza, predah za stoičke, senekanske paradokse poante. No moglo bi biti i svojevrstan odgovor na starost toga sutra, na njegove "godine Prijama i Nestora". Možda je sutra kao vino (jedan engleski prijevod: "'Tis so far fetch'd this Morrow, that I fear / 'Twill be both very Old, and very Dear").

Riječi koje se ponavljaju: cras, dicere, Postume; razne vrste pitanja. Ali i vivere, kao poliptot --- koji doslovno pada iz budućnosti u prošlost: victurum (particip futura), vives (futur), vivere (prezent), vixit (perfekt).

Filolog će primijetiti i da se "annos habet" može glatko kalkirati u hrvatski: "ima godine", mada se pristojno latinski kaže "annos sexaginta natus es" vel sim. Ali možda se radi o lažnim prijateljima; treba provjeriti ostale potvrde. Pokazuje se da je Marcijal volio ovu frazu: "Annos si tot habet Ligeia, trima est" (12, 7). Ima je i Flor: "nec enim amplius decem et octo annos habet". Samo je jedna, meni malo nejasna, slična upotreba u Ciceronovu pismu Atiku: "quid enim hoc miserius quam eum qui tot annos quot habet designatus consul fuerit fieri consulem non posse, praesertim cum aut solus aut certe non plus quam cum altero petat?" (4, 8a, 2).

Usp. što (nedavno) kaže Laudator temporis acti

Biznis rajo!

If you’re rigorous, answering not just the how but the why, you can get even remedial kids to do great things; if you only hit the surface level, if you only teach procedures, you make everyone a monkey.

Izvor: James E. Somers, "Business School is a Joke" (Somers ima i blog; preporučujem!).

Ponovo u mašini

Versioning Machine opet jaše, ovaj put s Marulićevim Regum gesta (i ostalim verzijama Ljetopisa popa Dukljanina).

Adrese napamet

Jedan od mojih ljetnih projekata jest naučiti napamet pjesmu Zvonimira Mrkonjića "Gašenje adresa" (datirana 21. srpnja 1986). O pjesmi više kasnije. Zasad mi fali još zadnja strofa. Ali imam neke versifikacijske primjedbe.

Peta strofa glasi (citiram prema Maslina u čistopisu. Izabrane pjesme, izabrao i pogovor napisao Tonko Maroević, Zagreb: Altagama, 2004):

Dolje, selidbena il mrtvačka kola
čekaju da bivša zalupe se vrata.
Soba za sobom odjekuje gola
dok dizalo tone put hadskoga kata.

Pjesma je, načelno, u dvanaestercima ("Adrese se gase. Gase se adrese."). Zašto onda treći stih ima jedanaest slogova? Dvanaest bi se dobilo jednostavno: "I soba za sobom odjekuje gola". Možda je to bilo odbačeno jer treći stih u trećoj strofi već glasi "I svakom se sreća sa očajem spaja."

Osma pak strofa kaže:

Gase se adrese. Adrese se gase,
prozori se trnu, drugdje možda pale.
Netko negdje čeka da ga noć odnese.
Još nazočnog zebnjom okupljeni žale.

Shema rimovanja u pjesmi dosljedno je ABAB. Prema tome, u prvom bi stihu ove strofe trebalo promijeniti redoslijed rečenica: "Adrese se gase. Gase se adrese." (kao što glasi prvii stih pjesme; prvi stih četvrte strofe je obrnut kao gore u osmoj).

I sad se, nakon svega — pjesma je i dalje odlična, sviđa mi se Mrkonjićevo balansiranje na rubu klišea — pitam: jesu li moje primjedbe cjepidlačenje? Pjesniku kao obrtniku bilo bi, pretpostavljam, drago da mu pjesma bude što izglancanija. Ili pretpostavljam krivo?