Đita

Moji su najdraži dalmatinski brbljavci napravili novu stvar. Zove se "Đita". Ima lakozaraznu lepršavu gitarsku frazu, luđačke rime (povraćan in utero / protestiran s Martin Luteron) i pseudorime (rimuju se đita, vitar i nikad) i ostale jezične akrobacije (reper tovar), plus genijalne slike (šetaju u maglu a ja na provi broda gledan u sunce i čitan alan forda), i fine udaraljke.

Ali ja ne volim reperske stvari o repanju (autoreferencijalne, reka bi oni Rus), niti te eskapističko-drčne "jebite se svi, odoh ja". Osim toga, takve su TBF već imali po jednu na svakom albumu osim na Maxon Universal ("Malo san maka", "Odjeb je lansiran"). I opći je dojam malo praznjikav — u usporedbi s onim "Esejem" u kojem na svako slušanje nađeš još nešto novo (šareni kolaž semplova i skrečeva). Ukratko, ostaje lagani osjećaj nezadovoljstva koji — nakon izvjesnog broja godina — naučiš uvažavati. Ak ne štima, znači da ne štima.

Teško je živjeti nakon remek djela.

Teško je ne napraviti još onakvih pjesama koje su nam prošli put bile super.

A jes, teško je.

Đita mp3: [X].