Neshvatljivosti

1.
Glasan, šuplji tresak iza leđa. Okrenuvši se, jasno se vidi: daleko na raskršću bila je saobraćajna nesreća, srebrnom fiatu strana izgleda skroz sažvakano. Pada kiša, duga je na nebu. Iz fiata izlazi čovjek, gleda, iza njega se zaustavila crvena škoda, ostali jure mimo, hvataju semafor. Vozaču nije ništa, ali ni njemu, kao ni promatračima, očigledno nije jasno kako se to dogodilo (možda je udario u stup semafora, možda je kliznuo na mokrom pločniku). Totalan nesrazmjer nedramatičnosti onog zvuka — nismo se ni prestrašili — i veličine sranja koje se dogodilo.

2.



Mada je mislio o njemu svaki dan, prošlo je prilično dugo vrijeme prije nego što je po prvi put sanjao svoga umrlog tatu. Onda je sanjao da je ponovo dijete, da je tata mlad i da stoji na vratima spavaće sobe (perspektiva je bila ona malog djeteta, odozdo). San je trajao sekundu, završio je vulkanskom provalom radosti što je tata tamo.

Onda je sanjao da je tata dijete, da je mali i pruža uvis prema njemu svoje nejake ruke.

Onda je, dvaput za redom, sanjao da je tati pozlilo, da leži na kauču i teško diše. Oba bi se puta u snu sjetio da je tata umro — i odmah bi mu laknulo. To nije istina, njemu nije loše.

Onda, opet, dugo ništa.

3.



Privlači ga. Ne razumije zašto: nije njegov tip žene, i osim niza mikroskopskih naznaka da joj je simpatičan ne vidi razloga toj privlačnosti. Dugo su vremena poznanici, i vrijeme uočljivo prolazi: sada mu se čini suha poput pustinje. A opet ga privlači, do granica fantazija.

4.
Bio je rat. Dogodio se masakr: nakon poraza, pobjedničke su snage odjednom pobile više od 200 ljudi. Petnaest godina kasnije, nepristrani sud nije mogao dokazati da je itko izdao naredbu da se to dogodi. Zna se tko je povlačio okidač i zna se tko — na prvoj prečki iznad tih koji su pucali — nije učinio ništa da bi masakr spriječio. I to je sve. Zlo se dogodilo samo od sebe; dogodilo se samo zato što nije spriječeno. Da li zato što je za sprečavanje trebalo hrabrosti (siže za antičku tragediju; da je masakr spriječen, za to nitko ne bi znao; oficir koji bi riskirao vlastitu glavu suprotstavljajući se pobjedničkoj paravojsci koja želi osvetu bio bi danas — ako bi bio još živ — zaboravljeni penzioner sa 100 eura penzije mjesečno) &mdash ili zato što se cijela stvar naprosto podrazumijevala.



Sudar: swanksalot.
Tata i nećaka: bryan campen.
Autoportret blijede vatre: peskymac.
Nogometno igralište: DJNasser.

Nekad i sad

Zadcat, na koju sam na flickru nabasao tražeći manceovštinu za prethodni zapis, ima seriju "nekad i sad" kolaža iz Montreala.



Fantastična ideja. Škaklja moje historicističko srce.

Mance, homerski pjevač

Homerski pjevači, rapsodi — kao i bosanski guslari koje su istraživali Milman Parry i Albert Lord — improvizirali su. Kao što improviziraju jazz muzičari, samo što su to homerski pjevači radili riječima. E sad. Svatko tko se malo igrao improvizacijom zna da nema slobodne improvizacije; stvar je sličnija lego-kockicama — imaš elemente, i na licu mjesta ih u nešto slažeš. Što ih bolje poznaš, to se bolje igraš, i to ih elegantnije i kompliciranije slažeš.

Mance, koga sam jednom davno davno slušao u Močvari, takav je improvizator. On ne improvizira toliko glazbom, koliko riječima — s tim da kod njega riječi slijede tok misli, a tok misli je... improviziran? nepredvidiv? tekuć? Kako god okreneš — urnebesan. (On sam zove to "automatsko pjevanje".)

Umjetnost trenutka.

Mance, Višnja (mp3 s "Melodija sobe i predsoblja"): [X].


(Melodije sobe i predsoblja u montrealskom Jeanne-Mance parku fotkala zadcat.)

Đita

Moji su najdraži dalmatinski brbljavci napravili novu stvar. Zove se "Đita". Ima lakozaraznu lepršavu gitarsku frazu, luđačke rime (povraćan in utero / protestiran s Martin Luteron) i pseudorime (rimuju se đita, vitar i nikad) i ostale jezične akrobacije (reper tovar), plus genijalne slike (šetaju u maglu a ja na provi broda gledan u sunce i čitan alan forda), i fine udaraljke.

Ali ja ne volim reperske stvari o repanju (autoreferencijalne, reka bi oni Rus), niti te eskapističko-drčne "jebite se svi, odoh ja". Osim toga, takve su TBF već imali po jednu na svakom albumu osim na Maxon Universal ("Malo san maka", "Odjeb je lansiran"). I opći je dojam malo praznjikav — u usporedbi s onim "Esejem" u kojem na svako slušanje nađeš još nešto novo (šareni kolaž semplova i skrečeva). Ukratko, ostaje lagani osjećaj nezadovoljstva koji — nakon izvjesnog broja godina — naučiš uvažavati. Ak ne štima, znači da ne štima.

Teško je živjeti nakon remek djela.

Teško je ne napraviti još onakvih pjesama koje su nam prošli put bile super.

A jes, teško je.

Đita mp3: [X].

Gazofilacij

Pisao sam danas jedan tekst na engleskom. Kad god u neku rekciju ne bih bio siguran (examples of? regarding ili as regards? semantic ili semantical?), pogledao bih na internetu. Odgovori su bili precizniji i jasniji nego što sam samo poželjeti mogao. Kakav osjećaj moći: kakav alat u guglovom prozorčiću!


(Portabl gazofilacij snimio xueexueg.)

— A gazofilacij?

Dion Zlatousti

Prva ovosezonska kolumna u Zarezu, ovog četvrtka, zove se — nisam mogao odoljeti — "Sve je super i sve je za pet". Kreće od sljedećeg pasaža Diona iz Pruse, alias Hrisostoma:

Ustavši negdje oko osam sati ujutro, kako zbog tjelesne slabosti, tako i zbog zraka koji je ujutro hladniji, pa sliči više na sredinu jeseni mada je sredina ljeta, uredio sam se i pomolio, a onda se popeo na kola i po hipodromu napravio jedan pristojan broj krugova, s tim da je zaprega vozila koliko je moguće pažljivo i ugodno. Nakon toga prošetavši, malo sam si otpočinuo. Onda sam se namazao i okupao i mrvu prigrizao, pa uzeo u ruku neke tragedije.

(Super pets: sjaek.)

Baška

Bili smo preko vikenda u Baški. Čarobno — turizam sveden na podnošljivu mjeru, vrijeme krasno, zrak bolji nego u Zagrebu, svijet naš.

Nismo, naravno, imali fotoaparat. Ali flickr ima grupu o Baški: [X]. Kao i uvijek, iznenađenje. Barem deset fotki odande bolje je od ijedne razglednice koja se u B. može kupiti.



(Bove snimio inseltiger.)

Unyieldy

Ne znam bolje riječi od ove da opiše stvarni svijet ("nepodatno"? pljuga). To je, ujedno, i potvrda da svijet ne postoji samo u našoj glavi — ili, barem, da je ta glava skroz zeznuto mjesto.

Stvarni je svijet, naime — za razliku od virtualnog softversko-kompjuterskog — unyieldy. Imaš genijalnu ideju — flop! ona propadne kad je pokušaš izvesti pred ljudima. Imaš najbolje namjere — fuć! ode mast u propast kad se trebaju odnositi na tvoje bližnje (što ćemo raditi, kako ćemo se zabavljati, kako ćemo gledati zalazak sunca i komentirati oblike oblaka). Imaš idealan sustav — bljuzg! u trenutku realizacije. Unyieldy.

I ne možeš mijenjati ljude koji su oko tebe. I tu su razne nezaobilazne stvari: smrt. Bolesti. Neuspjesi. Tjelesna ograničenja. Nešto ne znaš i ne ide ti i jebiga.

Za razliku od virtualnog svijeta. Restartaš. Reinstaliraš. Uzmeš drugi program. Sam napišeš. Probaš — ne ide — ako si dovoljno pažljiv, naći ćeš grešku u kodu. Help je uključen.

Unyieldy.

Zato bježimo u virtualne svjetove. Mašta ili kompjuter, svejedno.


(Unyieldy dolično ilustrirao adamkaplan.)

Figura pažnje: notbuki

Na nedavnom seminaru u Bugarskoj cijela je internacionalna ekipa bila do zuba oboružana notbukima. Zahvaljujući organizatorima, imali smo i bežičnu vezu s internetom. Rezultat: dok su predavači izlagali svoje, publika je surfala kojekuda. Prva je reakcija, naravno, kako je to grozno bezobrazno. Onda razmotrimo alternativu: pažnja nam jednako vrluda — jednako nam je dosadno i jednako smo negdje drugdje — ali znak su toga eventualno samo oči koje skrenu k prozoru (ako smo disciplinirani, čak ni to). Ali efekt je isti. — Čak, ako me nešto dovoljno zainteresira, ovako to odmah potražim na internetu. Ili provjerim tvrdnju koja mi zazvuči sumnjivo.

I da, naravno, notbuki su gadna konkurencija. Moraš biti jako dobar da ljudi obrate pažnju na tebe, a ne na šareni svijet interneta.

Valja razmisliti o tome jer, koliko se meni čini, ubrzo će studenti po učionicama gledati u ekrane notbuka ako performans ne bude zadovoljavajuć.



(Učionicu snimio tsmyther.)

Provincijalizam

Provincijalizam daje genijalce; uljuđenost metropole — klasike.

Tako otprilike vele Frank Kermode i TS Eliot.

Amerikanci otkrili kafiće

Amerikanci — čija je kava kronično prepečena ili prerijetka — otkrili su, rekli bismo, kafiće (kod njih su, naravno, oni povezani u mega-lance: Starbucks ima 14,000 lokala širom svijeta, otvara 7 novih lokala na dan, a tjedno kroz sve to prođe 50 milijuna mušterija.). O tome Lorcan Dempsey priča ovdje: [X].

Seneku bi očarala IT-kapitalistička kategorizacija vremena/prostora iz zapisa na blogu. Starbucks zapravo prodaje prostor, "on-demand place", za sljedeća vremena:

• downtime: prostor za vrijeme opuštanja;


• connect-time: prostor za spajanje na Mrežu;


• rendezvous time: prostor za provođenje vremena s drugima


• work-time: prostor za provođenje radnog vremena (ali da zbilja radite, a ne po naški)

Kafić industrija.



(Kafanu Šaran snimio tamburix. Industrijsku kafanu snimio Man in a bowler hat (Epzibah).)

Perzej

Klasičnoantička asocijacija na asfaltu.




Što?
Kako?
Za koga?

Berba

Jučer je bila jedna berba. Komorna i, što se jednog berača tiče, zatajeno melankolična. Iz razloga koje Seneka i Epiktet ne bi odobravali: zbog dojma da je jedna od posljednjih takvih. Usprkos melankoliji, to ne izaziva tugu. Samo želju da se uživa što intenzivnije.

Enigmatičnost izraza prouzročena je više magičnim mišljenjem — da se ne bi obistinilo ono o čemu mislim — nego željom da se nešto sakrije (uostalom, najlakše je sakriti: samo ne napišeš).

Berbu 3. oktobra 2006. snimio .nele.

Naughton321

Naughton321 fotka ljude dok ne znaju da ih se fotka. Fasciniran sam (pogledajte one kuhare u restoranu...).

Nighthawks: vrtuljak jednog motiva

Priča počinje jučer (u subotu), na HRT1. Išao je film Primary Colors. U sekvenci koju su višekratno istakli kao jedan od dojmljivih trenutaka filma, lik koji je "oko", iz čije se perspektive pripovijeda priča, gleda kroz prozor. Preko puta je jedan American diner. U sobi su svi u trenutku najcrnje krize (priča je o kandidatu za predsjednika SAD, o njegovoj kampanji, i o smeću koje protivnici iskopavaju jedni o drugima, jedni protiv drugih). Potpuno neobjašnjivo — osobito na malom ekranu našeg televizora, osobito u ekonomičnom tempu pripovijedanja kakav njeguju holivudski filmovi — kamera vozi prema tome dineru, vidimo da se zove Krispy Kreme, boje su zelene i svijetle usred najcrnje noći. U dineru, ispostavlja se, sjedi Predsjednički Kandidat zbog čije su nečiste prošlosti svi u sobi poludjeli — i razgovara s dežurnim konobarom/kuharom. O njemu, tome konobaru/kuharu, o njegovoj plaći, o njegovom nepostojećem zdravstvenom i o utakmicama na koledžu.

Čovjek koji je krajnje neodgovoran i krajnje plemenit; scena koja je kičasta do ljigavosti i istovremeno iskrena i još k tome parodična. Totalna zmešancija.



(Naknadna pretraga pokazuje da je Krispy Kreme firma koja zbilja postoji, i specijalizira se za krafne; krafnastost je, čini se, dobra kvalifikacija gore opisane scene.)

No daljnja pozadina svega — barem za mene — jest da je scena iz Primary Colors još jedna parafraza slike koja se (priznaje gugl nakon malo informativnog razgovora) zove Nighthawks (Edward Hopper, 1942). Ta kvintesencija samoće u sitne velegradske sate toliko je slavna da je iz nje eksplodirao čitav univerzum varijacija, uključujući i Toma Waitsa; usp. npr. ovu pretragu po tagu "nighthawks" na Flickru.

Nighthawks su, dakle, tema oko koje vam mogu — pokazuje se — isplesti cijelu štoriju o klasiku i ideji klasika, ili o motivu i njegovu putovanju kroz razne medije. Ali možete je, jednako zanimljivo, isplesti i sami.

Plinije

Postoji softver po imenu Pliny Notes (John Bradley: Pliny. 2006-7: [X]). Njegova svrha nije da bude samo alat; Plinije je i pokušaj da nas — humanističke znanstvenike — navede da "drugačije razmišljamo o razmišljanju". Za većinu je humanista, naime, kompjuter neka vrsta "kanala": način da se brzo i lako materijal istraživanja dovede do radnoga stola (ili da se rezultat odande odvede). Plinije — ponavljam ime uživajući u učenoj aluziji, na rimskog znanstvenika koji je sve vrijeme, uključujući i kupanja, igre loptom i putovanja u nosiljci, koristio za čitanje knjiga i pravljenje bilježaka — modelira na dvodimenzionalnom prostoru kompjuterskog ekrana osnovnu djelatnost humanističkih istraživača: čitanje knjiga, pravljenje bilježaka — i njihovo naknadno preslagivanje i povezivanje. Stvaranje novih koncepata, novih misli, iz probavljene građe.

Plinija je vrijedno isprobati, ovladati njime do krajnjih njegovih granica. To nije igračka — njegov je smisao u tome da ga se koristi nemilosrdno.

Postoje verzije za Vindouze, Meka i Linukse.

John Bradley piše o onome što sam netom prepričao: [X].


(Pliny's Allee, Tower Hill Botanical Garden, Boylston, Massachusetts snimila Elizabeth Thomsen.)

Fotoaparat kao bilježnica

Razmišljanje prstima (dovoljno sam umoran da pokušam ovakvo automatsko pisanje).

Na završetku seminara u Bugarskoj s kojeg se upravo vraćam došlo je do općeg razmjenjivanja fotografija; moj rumunjski kolega Oktavijan bio je dovoljno ljubazan da sve te fotke prikupi i sprži na DVD, organiziran po direktorijima s imenima autora fotki. Vrativši se doma, pregledavam taj DVD. Zapažanja:

1. Za razliku od ostalih, nemam običaj nositi fotoaparat sa sobom na putovanja (a nemam ni digitalni). Ono što bih ja mogao — ili trebao — priložiti bile bi bilješke. Ono što sam zapazio — gdje je moje oko kamera, a mozak tamna komora (he he). Ali toga nema. (Možda blog.) To zahtijeva veći napor nego škljocanje fotoaparatom.


2. Naoko, fotografija je neutralnija nego što bi bila takva bilješka. U bilješci bih ono što zapažam morao artikulirati; to bi često moglo biti i neugodno (prema kolegama, domaćinima...). Na slici, naravno, postoje i takvi detalji — kako tko izgleda, u kakvom ga je času kamera uhvatila — ali oni su dani bez komentara. A opet, to je samo naoko. Izbor motiva otkriva puno — i o onome što je snimljeno, i o samome autoru, koji je motiv odabrao. Otkriva — zaključujem nakon listanja kataloga — i neočekivane momente.


3. Isprva plaši obilje fotki. Na DVD-u ih ima barem nekoliko stotina, možda i preko tisuću. Isprva, stvara se dojam devalvacije, inflacije: gledamo fotke na nov način, sekundu po pojedinoj, ili čak letimično, kao thumbnails. A onda, postupno, shvaćamo da iz te inflacije (iz te kvantitete) nastaje nova kvaliteta. To svakako nije Tošo Dabac (ali nije li umijeće Toše Dapca upravo u tome da je napravio na tisuće slika) — ali vrlina ovakvog fotografiranja nije u kompoziciji, motivu; vrlina je u praćenju oka, u bilježenju viđenog. Ovakve fotografije nisu ekvivalent umjetničkih slika, nego notesa sa skicama i črčkarijama. (Takve bi morale biti i moje bilješke.)


4. I fotografije imaju svoje žanrove. Najčešći je: ljudi, i to poznati ljudi. I to u poziranju pred kamerom. Nešto je zanimljiviji onaj "poznati ljudi u akciji". Daljnji je žanr "detalji iz muzeja, s ulica". Ali tu nema ljudi (nepoznatih, domorodaca). Čemu služi fotografija nepoznatog čovjeka?