Muzika u semantičkoj mreži

Link za URLanje:
Semantička (topička) mreža glazbe iliti muzike. Hvala grockwelu za vijest. Sad dalje u hrpu poslova.

Mala škola znanstvenog pisanja (u Hrvata)

Koja vam se od navedenih verzija čini boljom (idu odjeljak po odjeljak):

Miroslav Krleža (1893 Zagreb- 1981 Zagreb) hrvatski književnik i enciklopedist.

Miroslav Krleža (Zagreb, 7. VII. 1893 --- Zagreb, 29. XII. 1981), hrvatski književnik i enciklopedist.

Životopis [sljedećeg odjeljka nema u ovoj verziji]

Život --- Školovao se u Zagrebu (1899--1908), vojnoj Kadetskoj školi u mađarskom Pečuhu (1908--11), te na Vojnoj akademiji Ludoviceum u Budimpešti (1911--13). Zbog nediscipline isključen iz akademije. Književni rad počinje 1914. Tijekom rata kraće vrijeme nalazi se na ratištu u Galiciji. Oslobođen vojne službe zbog bolesti, vraća se u Zagreb, radi kao novinar i književnik. Nakon I. svjetskog rata pokreće radikalno lijevi časopis "Plamen". Piše drame, no prvi njegov komad za Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu ("Galicija, 1920), biva zabranjen sat prije premijere zbog proglašenja Obznane. Za "Golgotu", praizvedenu u HNK Zagreb 1922, dobiva prvu od ukupno pet Demetrovih nagrada. Od 1923. do 1927. izdaje časopis "Književna republika". Od veljače do lipnja 1925. boravi u SSSR-u. Kasnije izdaje časopise "Danas" i "Pečat". Drugi svjetski rat provodi u Zagrebu, pod nadzorom ustaške vlasti. Poslije rata postaje pravi član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU). Godine 1950. organizira izložbu jugoslavenske srednovjekovne umjetnosti u Parizu; iste godine u Zagrebu postaje osnivač i prvi direktor Leksikografskog zavoda.


Miroslav Krleža je ostavio najveći volumen u hrvatskoj književnosti do danas. U 88 godina života i 66 godina književne produktivnosti napisao je pedesetak omašnih svezaka pjesama, novela, romana, drama, eseja, političke publicistike, polemika, putopisa, dnevnika, memoara, enciklopedijskih natuknica: u njegovu djelu možemo naći sve oblike književnog izražavanja.

Djelo --- Miroslav Krleža je jedan od najutjecajnijih pisaca hrvatske književnosti od kraja I. svjetskog rata do, otprilike, konca osamdesetih. Tome je pridonijelo i njegovo pozamašno djelo; za 88 godina života i 66 godina književne produktivnosti napisao je pedesetak omašnih svezaka, okušao se u gotovo svim oblicima književnog izražavanja: u poeziji, noveli i romanu, drami, eseju i publicistici, polemikama, dnevnicima i memoarima, pa i enciklopedijskim natuknicama.

Rat je bezuvjetno jedna od prvih i najopsesivnijih Krležinih tema, kojom se intenzivno bavi i u pjesmama i u prozi i u dramama.

Jedna od prvih i najopsesivnijih Krležinih tema jest rat --- i to Prvi svjetski rat.

Njegovu "ratnu liriku" ("Pjesme" I i II, 1918; "Pjesme" III, 1919) često prožimlju motivi Golgote i Velikog Petka, ali iz njih, kadikad i prenaglašeno, progovara zagovornik lenjinističke ideologije, koji bučnim akordima pronosi jeku ruskog Oktobra 1917.

"Ratnu liriku" ("Pjesme" I i II, 1918; "Pjesme" III, 1919) prožimlju motivi Golgote i Velikog Petka, iz njih progovara zagovornik lenjinističke ideologije, jeka ruske Oktobarske revolucije.

Zbirka novela "Hrvatski bog Mars" (1922; potpuna i konačna varijanta 1933.), zacijelo jedna od najsnažnijih, umjetnički najvrjednijih antiratnih knjiga u europskim književnostima, kao i drama "U logoru" (u prvobitnoj varijanti, pod naslovom Galicija zabranjena na sam dan zakazane praizvedbe, 30. prosinca 1920.), skupile su u svojim likovima svu tragiku i sve rane hrvatskih ljudi, koji već stoljećima ratuju i krvare, uvijek za tuđu korist, "kao veleizdajnici svoje vlastite narodnosti".

Ciklus I. svjetskog rata produžuju zbirka novela "Hrvatski bog Mars" (1922; potpuna i konačna varijanta 1933.) i drama "U logoru" (u prvobitnoj varijanti, pod naslovom "Galicija", zabranjena na sam dan praizvedbe, 30. prosinca 1920.); okosnica je ovih djela fatalistička tragika hrvatskih ljudi, prikazanih kako stoljećima ratuju i krvare za tuđu korist, "kao veleizdajnici svoje vlastite narodnosti".


Sad pogledajte koja verzija predstavlja stupanj znanstvene spoznaje za hrvatsku verziju otvorene enciklopedije... i na kakvu je kritiku naišla ona druga verzija, 18. veljače. Evo i cijele usporedbe na Wikipediji.

Koliko informacije?

Prema znanstvenom istraživanju (da, vjerovali ili ne, postoji i na ovu temu!):

Tisak, film, magnetski i optički mediji proizveli su 2002. oko 5 egzabajta novih informacija. Devedeset dva posto novih informacija bilo je na magnetskim medijima, prvenstveno hard diskovima.

* Koliko je pet egzabajta? Digitalizirano s informacijama o formatu, sedamnaest milijuna knjiga u Library of Congress sadrži oko 136 terabajta informacija; pet egzabajta informacija ekvivalent je 37,000 takvih novih knjižnica.

* Hard diskovi čuvaju najviše novih informacija. Devedeset dva posto na magnetskim medijima. Na filmu --- oko 7%, na papiru 0,01%, na optičkim medijima 0,002%.

* Sjedinjene Američke Države proizvode oko 40% novopohranjenih informacija svijeta, uključujući: 33% svjetskih novotiskanih informacija, 30% novih filmskih naslova svijeta, 40% svih novih informacija na optičkim medijima, i oko 50% informacija na magnetskim medijima.

* Koliko po glavi stanovnika? Prema Population Reference Bureau, na svijetu živi 6,3 milijardi ljudi, dakle --- po glavi dolazi oko 800 MB (prosječni CD!) novozabilježenih informacija godišnje. Za 800 MB informacija na papiru trebalo bi oko 9 metara knjiga.

Otiđi!

U novinama čitam tvoje ime:
koncerti neki, nova uljudba.
Orkestar bruji, u dvorani muk,
činele zveče kao bijesne rime,
talasa se do lustera ta gudba:
cimbilimbi zuk-zuk-zuk.

Šta radiš ti tu, Fili, čežnjo moja?
Šta tuđe srce tvoje ovdje kuca?
Tu ideali drugoga su kraja,
tu nova zora samo za nas puca,
mi ne trebamo promičbene sljedbe,
mi ne trebamo tvoje svjetogledbe.

Otiđi, Fili! Srce mi se cijepa,
dok taj ti savjet dajem, molbu tu.
Odnesi moga srca, ako hoćeš, pol.
Smeta me ovdje tvoja glazba lijepa.
Odlaska tvoga svladati ću bol.
Pusti me samog u tom našem zlu.

Zbogom! Napusti barbarski naš kraj,
okreni leđa divljem plemenu,
što iskru kreše još na kremenu,
što gajde voli više nego citru,
kap šljivovice nego piva litru.
Dopusti samo zadnji zagrljaj!

17. XII. 1941.

Julije Benešić, Fili : kanconijer ili pjesmarica
u: Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti sv. 341, Zagreb: JAZU, 1965 (s. 461?487).

Nova runda NDH-pravopisanja
Vjesnikova trijezna (i pravopisno nesavršena) vijest
East Ethnia o tome

U katoličkom prstenu

GINEKOLOZI IZ KATOLIČKOGA LIJEČNIČKOGA DRUŠTVA KRITIZIRALI MEDICINSKI POTPOMOGNUTU OPLODNJU
Najbolje bi bilo, vele ovi ginekolozi, da se u životu ima samo jednog seksualnog partnera, baš onako kako propisuje Biblija
(Novi list od 15. veljače 2005), piše Ljerka BRATONJA MARTINOVIĆ

Trojica zagrebačkih ginekologa, prof. dr. Damir Buković, prof. dr. Ante Klobučar i doc. dr. Albert Despot, jučer su na konferenciji za novinare Hrvatskoga katoličkoga liječničkoga društva posvećenoj medicinski pomognutoj oplodnji u Hrvatskoj oštro kritizirali zakonski prijedlog koji bi trebao urediti to područje...

Highlighted:
[Prof. dr. Damir] Buković je uvjeren da je glavni uzrok neplodnosti u "neodgovornom" ponašanju mladih, odnosno činjenici da u životu imaju više od jednog partnera. Odnos s više od tri partnera znatno povećava rizik od raka vrata maternice, tvrdi Buković, za kojega je "najbolja medicinska knjiga Biblija, koja kaže --- jedan partner, jedna partnerica".



nogafilologa:
Razvija se hrvatska klerikalno-medicinska debata. Umjetno začeće izaziva rak, već su rekli katolički liječnici (drugi su rekli da to nije dokazano). A sada --- nešto novo!

Ključno je odgonetnuti: kome je upućena ova "poruka"? Zabludjelim bludnim ovcama koje već šaraju uokolo? Misle li hrvokatoliječnici ozbiljno da će se te ovčice iz straha okaniti vrajžega posla (a već su ovčice možda ionako nakupile više od tri partnera, da i ne spominjemo one "lance" --- s koliko je ljudi prethodno spavao tvoj partner...)? Govore li hrvokato onima koji su seksualno "odgovorni" (sexpol, anyone)? Ali ne bi li takvi ljudi bili odgovorni i bez Hrvatskog katoličkoga liječničkog društva?

Danas Crkva nema snage / autoriteta za kontrolu seksualnosti svojih vjernika. Iako, kako vidimo, ljudi se trude: u klerikalnom govoru retorika znanosti (liječnici, rak, istraživanja) nadomjestila je retoriku muka paklenih (smola, vatre, čupanje mesa).

Neugodna slutnja: nije toliko bitna praksa, koliko klima. Možemo se, da prostite, svi jebavat uzduž i poprijeko --- ali bitno je da se o tome ne govori, da smo svi sub specie "Poroci tajni, vrline javne." Neka smo samo na jeziku i u skrusenom upodgledanju bogobojazni, kao i druge "najkatoličkije". (Poljska? Irska? Italija? Španjolska?)

Pri čemu iza ugla čuči, dakako, kontrola zakonskim, ne vjerozakonskim sredstvima --- zabrane i sankcioniranje pobačaja, umjetne oplodnje, "šaranja"...

Možda je ovo, također, uzvrat na nedavno nagoviještenu "raspravu" o napuštanju celibata u Katoličkoj crkvi? ("Hrvatskim svećenicima dosta celibata", vidi npr. Annu Mariju Gruenfelder o tome, ili Index.hr.)

balkania

Ideje padaju iz zraka as if launched by an invisible hand

Nakon dugog vremena napokon učim da je Albert Lord (The Singer of Tales, 1960, osam godina prije mojih prvih pelena) napisao odličnu knjigu. Ne samo znanstveno, ne samo balkanocentrično gledano, nego i stilski. Recimo:

Umijeće pripovjedačkog pjevanja bilo je usavršeno --- a namjerno koristim ovu riječ --- davno prije izuma pisma. Pjevanje nije trebalo pisaljku ni kist da bi se razvilo u cjelovit umjetnički i književni medij. Čak ni pjevački genijalci nisu se otimali iz okova, čeznući za koncem sužanjstva, vapeći za oslobođenjem koje će donijeti pismo. Po dolasku pisma, epski pjevači --- ponovo: čak i najtalentiraniji među njima --- nisu shvatili "potencijale" novog medija i nisu pohrlili koristiti ih. Možda su bili mudriji od nas, jer pjesma [song] se ne može napisati. Ne možemo zarobiti Proteja; vezati ga --- znači uništiti ga.
No, pismo, i sve s njim vezane misterije, stigli su u narod kojem pjevač pripada, i konačno je netko došao pjevaču i zamolio ga da kaže pjesmu kako bi mogao zapisati riječi. Na određen je način za pjevača ovo bila samo još jedna izvedba, jedna u dugome nizu. Ali ta je izvedba bila najčudnija u čitavoj njegovoj karijeri. Nije bilo glazbe, nije bilo pjevanja, nije bilo ničega što bi mu dalo pravilan takt --- osim odjeka ranijih pjevanja i navike koju su ta pjevanja ostavila u njegovu umu. Bez pratnje nije bilo lako sastavljati riječi kao što je inače radio. I tempo sastavljanja bio je drugačiji. Obično bi pjevač napredovao strelovito, od ideje do ideje, od teme do teme. Sad je trebalo vrlo često praviti stanke, kako bi pisar zapisao što je pjevač rekao, nakon svakog stiha, ili čak i nakon dijela stiha. To je bilo teško, jer je pjevačev um već odmaknuo daleko naprijed. Ali napokon se nekako prilagodio ovakvom novom procesu, i konačno je pjesma završila.
Tako je od riječi pjesme [song] nastao pisani tekst. To je bio zapis posebne izvedbe, kontrolirane izvedbe u neobičnim okolnostima. Tako su se osjećali mnogi pjevači u mnogim zemljama, od prvog zapisanog teksta, vjerujem, do današnjih dana. I ono što smo rekli o drugim izvedbama, možemo reći i o ovoj; jer, mada je zapisana, ona je usmena. Pjevač koji ju je diktirao bio je njezin "autor", i odražavala je jedinstveni trenutak unutar tradicije. Bila je neponovljiva.
Pa ipak, možda i nenamjerno, došlo je do uspostave fiksiranog teksta. Protej je bio fotografiran, i pod ma kojim se oblicima ubuduće pojavio, ovo će postati okosnica promjena; ovo će biti "original".
(Lord 2000 [1960], 124--125)

Silnice zrače iz ovog teksta. Zahvaćaju dobar dio onoga čime se bavi filologija, čime se bavi stilistika (neponovljiv, a opet donekle postojan doživljaj donekle istog predloška), čime se bavi Jona --- sva djeca počnu život u kulturi usmenosti, i sami roditelji u njoj sudjeluju kad pričaju priče, nužno sudjeluju, jer publika to traži ---, čime se bavi Dada, kao izvođač glazbe, čime se, napokon, bavi danas pronađeni Y0UNG-HAE CHANG HEAVY INDUSTRIES, povezujući (odlično, usputbudirečeno) glazbu i književni tekst u izvedbe koje se mogu pratiti preko interneta, i koje su --- barem za one kojima je engleski naučen jezik --- isprva vrtoglavo brze, usmene poput govora i razgovora, poput slušanja guslara s CD-a uz izdanje Lordove knjige iz 2000.

Osim toga --- Lordova knjiga je prozor u Jugoslaviju / Sandžak / Hercegovinu Avda Međedovića, kronološki tridesetih godina prošlog stoljeća, a civilizacijski tridesetih godina devetnaestog, osamnestog, valjda i sedamnaestog --- prozor u izgubljeni tradicijski svijet (a turbofolk? pita Dada, i onda udri u raspravu...). Svijet toliko izgubljen da ja --- naplavina toga mora pošto se plima povukla --- nisam ni znao da je postojao.

Sve više i više o sve manje i manje

Ljudi još uvijek čitaju. Dapače --- još uvijek čitaju Willa Duranta (Povijest filozofije, 1933). Barem to čini --- usred dobre muzike --- One Perfect Green Blanket:

"Sve što je ostalo bili su znanstvenik-specijalist, koji je znao "sve više i više o sve manje i manje toga", i filozof-spekulativac, koji je znao sve manje i manje o sve više i više toga. Specijalist je stavljao naočnjake da bi iz vidnog polja isključio čitav svijet i prilijepio nos na jednu jedinu točkicu. Perspektiva je bila izgubljena. 'Činjenice' su nadomjestile razumijevanje; znanje, rascijepljeno u tisuću izoliranih ulomaka, više nije donosilo mudrost. Svaka znanost, i svaka grana filozofije, razvijali su tehničku terminologiju razumljivo isključivo ezoteričnom krugu odanih poklonika; što su više ljudi učili o svijetu, to su manje bili sposobni izraziti svojim obrazovanim bližnjima što su to zapravo naučili. Ponor između života i znanja širio se sve više i više; oni koji su vladali nisu mogli razumjeti one koji su mislili, a oni koji su htjeli znati nisu mogli razumjeti one koji su znali. Okruženo nikad prije doživljenom učenošću, cvalo je neznanje, i biralo svoje uzorne primjerke da vladaju najvećim gradovima svijeta; okružene znanostima, podržavanim i čašćenim kao nikad prije, svakodnevno su se rađale nove religije, i stare su praznovjerice nanovo osvajale izgubljena područja. Običan se čovjek našao prinuđen da bira između znanstvenih vračeva koji mumljaju nerazumljivo-pesimistički, i teoloških vračeva koji mumljaju o nevjerojatnim nadama."

Kako to zvuči poput Tacita... poput Salustija... i još uvijek bolno uvjerljivo/aktualno...

Zlatom veze, a biserje niže

Embroidered with Gold, Strung with Pearls : The Traditional Ballads of Bosnian Women. Aida Vidan. Copyright 2003 The Milman Parry Collection of Oral Literature.

Knjiga je dobila Heldt Translation nagradu Društva za žene u slavističkim studijama, ogranka American Association for the Advancement of Slavic Studies (AAASS).



(usmenoknjiževna preoblika engleskog promotivnog teksta:)

Južnoslavenske narodne balade svojom su ljepotom i izrazom intrigirale mnoge, od Goethea do Milmana Parryja i Alberta Lorda. Sada se one predstavljaju anglofonim čitaocima u dvojezičnom izdanju s izborom materijala iz zbirke Milman Parry (pretraživa baza podataka u pripremi! nf) na Harvard University. Svih četrdeset usmenoknjiževnih tekstova, od kojih se mnogi ovdje javljaju u različitim inačicama, izvele su Bosanke, a prikupljene su u području Gackog (BiH), tijekom tridesetih. U opsežnom uvodu, Vidan naznačava potrebu da se teorije Parryja i Lorda dopune širim etnološkim, kulturološkim i povijesnim podacima, kako bismo razumjeli: kakva je postojanost pjesme? Kako se ona širi i prenosi? Kako se povezuje s mitologijom?
Zadnjih desetljeća postoji neuravnoteženost u proučavanju južnoslavenske narodne poezije, neuravnoteženost u korist epskih pjesama; na nju ova knjiga upozorava, pokazujući, istovremeno, kako svaki pjesnički žanr zadržava vlastite stilske posebnosti, premda se oba sastoje od istih temeljnih elemenata. Osim poredbene analize građe iz Parryjeve zbirke, Vidan navodi brojne objavljene i neobjavljene primjere hrvatskog i srpskog (valjda i bosanskog, op. prepj.) usmenog pjesništva.

Knjigu nemaju: NSK Zagreb, knjižnice Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Na internetu nisam našao nikakav prikaz na južnoslavenskim jezicima (nažalost, ni bilo kakav mukte čitljiv; ne daju ni Oral Tradition, ni Slavic Review; let's write one for ourselves!)

Snimke iz Parryjeve zbirke muzički je transkribirao nitko drugi do li Bela Bartok; piše o tome 1942 (dok je Barac, recimo, bio u KZSTG).

Dobar dan za filozofiranje

Nije toliko hladno. Ekstremiteti ne otpadaju dok vodim Jonu u vrtić. Ni manjak antifriza u mozgu ne predstavlja ozbiljan problem.

Zato, kažu na Humanist mailing listi, postoji knjiga čovjeka po imenu Hubert Dreyfus: On the Internet, Routledge Press, 2001. Čovjek, čini se, razmišlja o internetu via Kierkegaard (sjećate li se njega, s polica u javnoj knjižnici?). Drugi ljudi --- recimo, Charles Ess (bilješke su odlične, trud se isplati) --- razmišljaju o Dreyfusu, jer žive na internetu, kao i mi; jer ono što mislimo oblikuje i ono što radimo, i ono što možemo raditi.

No, dost s tim. Dajga fglavu:

[Dreyfus reads] the ubiquity of the Net making any local stand seem irrelevant. [Francois Lachance, Scholar-at-large, disagrees:] If anything the Net, especially in the latest wifi incarnations of access nodes, has demonstrated time and time again that otium and negotium, the activities of the amateur and the professional, are ever so enfolded. The local is very punctual. The particular may emerge in the public at any moment.

(Uj, mozag mi se lijepe zagrijal.)

Slutim da ovo ima veze s problemom "jezik na Mreži" --- što je, zapravo, slutim još više, podskup problema "publika na Mreži".

Tijelo alegoreze

Alegoreza, nama tuđ način tumačenja svijeta prema kojem su jedni događaji i osobe znakovi drugih --- temeljno je načelo poetike Marka Marulića. Vrhunac je njegove alegoreze Tropologica Davidiadis expositio (Tropološko objašnjenje Davidijade), nekih 5500 riječi dug popratni tekst napisan oko 1517. zajedno s Davidijadom, sačuvan u istom autografu. Već duže vrijeme svjesni smo da Tropologica expositio ne treba promatrati kao "privjesak" uz ep, već kao njegovu ravnopravnu protutežu.

U članku koji sam netom završio istražujem raznolika jezična sredstva kojima Marulić u Tropologica expositio formulira uvijek slična alegorijska tumačenja. Činim to pomoću modela: pomoću posebno obilježene, strojno čitljive verzije teksta (korišten je XHTML sustav označavanja i opisivanja strukture; model je u cijelosti prezentiran na internetu, www.ffzg.hr/~njovanov/tropaleg, zajedno s radnim izdanjem samoga teksta). Polazište modeliranja bila je antička teorija alegoreze, no rezultati su me naveli da ovu teoriju upotpunim uvodeći Fregeovo semantičko razlikovanje značenja i referencije (Sinn - Bedeutung; sense - reference).

Pokazalo se da alegorijska objašnjenja možemo podijeliti na jednostavna i složena, pri čemu su razlikovni kriteriji struktura - individualne jezične izvedbe i raspored malog broja stalnih značenjskih elemenata - te jasnoća jezičnog izraza: koliko je čitaocu lako uspostaviti i argumentirati vezu "označitelja" (significans) i "označenog" (significatum) u pojedinom objašnjenju. U modelu je izoliran i ključan funkcionalni element koji uspostavlja tu vezu. Leksička izvedba tog elementa varira; Marulić vezu izriče i kao identitet, i kao poredbu, i kao vremensko poklapanje, i kao uzročno-posljedični odnos. Očito, svaka inačica izvedbe nosi ponešto drugačije značenje; promišljanje posljednje varijacije - odnosa uzroka i posljedice - otkriva da Marulić odnos unutar alegorije koncipira u smjeru obratnom od onog koji bismo mi očekivali; označeno se pokazuje kao uzrok označitelja.

Eve ga cijeli tekst!

Korisna neupitnost

people in most behaviors, and even in computing, seek, even if only unconsciously, a useful thoughtlessness, some so that their lives are felt to be less complex and some so that they can build on the accepted foundation to examine new concerns, but in all cases so that life feels more manageable.

Eric Rabkin, in Humanist 18.545
(citira Willard McCarty, Humanist 18.563: material-cultural computing)

KZSTG

Horvatovska opsesija nastavlja se: čitam čovjeka koji je --- po svemu sudeći --- od studenog '41 do svibnja '42 bio zajedno s Josipom Horvatom u KZSTG, kako sam kaže (Kaznenom zavodu Stara Gradiška), o tome napisao dnevnik, sve to dovršio '44 i '45, a objavljeno je deset godina nakon njegove smrti, kao Bijeg od knjige,Zagreb 1965.



O Barčevoj knjizi --- i o još jednoj --- odličan je tekst napisao Ivan Lovrenović, za "Zadovoljstvo u tekstu" knjižare Moderna vremena. Sva logoraška i NDH svjedočenja, uznemiravajuća i otrežnjavajuća, posve su na mjestu, i režu još i danas.

No Barčeva je knjiga i mixtum compositum: mješavina književnih osvrta i memoarskih zapisa. Jer Barac je prvenstveno književni povjesničar i kritičar. U konclogor su ga otfurali s pozicije profesora fakulteta na kome sâm danas radim.

Ono što mi daje misliti jest ta književnokritička komponenta.

Nisam Barca nikad dosad čitao. Vidim i zašto: to je bilo neko nagonsko izbjegavanje. Slično kao s Krležom.

Njihov je osnovni problem --- što su za njih ljudi jadni i svinje. Oni su u crnjaku do grla --- taj crnjak smatraju normalnim --- i smatraju ga osnovnim modusom književnosti. Za Barca je dihotomija kurva/svetica nešto sasvim normalno, ditto balkansko blato i sve ostalo. Oni su generacija koja je udarila taj ton. Vidim to po riječima, frazama, gardu --- sve ono što se kod ljudi sljedeće generacije (koji su bili moji stariji profesori na faksu, ona starija od dviju generacija koje su mi predavale) pretvorilo u uvriježeno znanje, u sliku svijeta kakav jest --- sve su to baš oni složili. Tri generacije prije mene.

To mi se ne sviđa. To me zabrinjava. Isti mi onaj instinkt govori da je to za mene opasno: pusti to.

"Moraš ih razumjeti", kaže Dada na kavi. "Iz jednog rata upali su u blato i močvaru --- nisu se dospjeli ni okrenuti, nisu dospjeli ni odreagirati na to --- a već se svijet ponovo srušio, i to još gore." Nije onda čudo što i Horvat i Barac i Krleža vide Hrvatsku i Hrvate, i njezinu i njihovu povijest i književnost i sve --- kao seriju neuspjeha. Zbog toga je stereotipni junak hrvatskih romana ili smotani, otuđeni, neurotični intelektualac --- ili vitalistička amoralna životinja koja drugima pregriza grkljane. Nema ih više, zaboravili smo ih --- ali njihovi se programi (virusi?) i dalje vrte, i dalje repliciraju.

Promijeniti svijet u knjizi podjednako je teško kao promijeniti ga na javi.

Iszta pricsa, hogy vagy?

Možda smo zaboravili mađarski. Možda smo zaboravili da smo ikada živjeli u istoj državi / kraljevstvu / carstvu. Ali programi još uvijek rade na isti način, potvrđuje Pestiside blog:

Some Europarliamentarians from Hungary and other former Red-run republics here out East are calling for Communist symbols to be included in a ban on hateful icons mostly aimed at swastikas and other Nazi gear. But are running into opposition from other MEPs who think that the Commie stuff and the Nazi stuff are really two totally separate deals.

(Usporedi to s hrvatskim trakavicama o zabrani zvijezde, ako je već svastika zabranjena. Ili, kako je to ljepše napisao Ćićo Senjanović --- hoće li se pubisi smjeti šišati u obliku kukastog križa? --- Slobodna Dalmacija od pretprošle subote, "Križ na friž")

Duhom smo već u EU! Yeah yeah!

Evropa

OPSOUND POOL: NIM

Europa

Sound collage based on recordings from Helsinki, Swinoujscie, Zagreb and Amsterdam.

(A Creative Commons resource)

O jeziku rode kad već zborim

Filozofski fakultet u Zagrebu / Zavod za hrvatsku povijest / Centar za komparativnohistorijske i interkulturne studije (you gotta love this, ludost!) poziva nas na predavanje/raspravu:

Njemački jezik u hrvatskom društvu (1790.-1850.): problemi teorija i metoda interkulturnog istraživanja

dr. sc. Daniel Barić

Rođen 1972. u Parizu.
Apsolvent Ecole normale supérieure (Pariz)
Studij germanistike, hungarologije, slavistike i
povijesti u Parizu, Berlinu i Budimpesti.
Doktor Ecole pratique des hautes études (Pariz) s disertacijom o
njemačkom jeziku u Hrvatskoj u 19. stoljeću.
Drži kolegij iz germanistike i njemačke povijesti na
Sveučilištu u Le Havre-u (Francuska).

File under: language Croatia Balkania

Sjedeći ovdje na bloggeru...

dva se problema otvaraju. Jedan je vječan, odnosi se na jezik kojim ovo pišem. O tome drugom prilikom. Drugi, međutim, ima veze s Technoratima.

Malo sam prčkao po njihovim tagovima i mislim da stvar nije dobra. Ili barem ja nisam skužio kako je to zamišljeno.

Evo kvake: pogledate tag greek, ili, recimo homer, i nađete totalni nesporazum. Greek miješa grčku kuhinju i proučavanje Biblije; homer (osim što ne postoji) predlaže Homera Simpsona. Latin, Croatia, style, Rome, Roman --- svi su ti tagovi nevjerojatno višeznačni; razni ljudi pod time razumijevaju razne stvari. U ovoj prvoj fazi posvuda gdje sam ja gledao ima desetak-dvadesetak unosa, i sve je još pregledno; no ubrzo će se to pretvoriti u varijantu Googlea.

Čini mi se da del.icio.us rade istu stvar, ali bolje.

Ne, bojim se da mi nije jasna osnovna ideja technorati projekta.

I onda je tu uvijek pitanje jezika na kojem će tag --- i markirani sadržaj --- biti. Mislim, ja mogu lako engage in conversation s nekim čiji je sadržaj na engleskom, ali što će on reći kad ga tag philology (No posts yet!) dovede do filologanoge?

BarelyLegal razmišlja o tome (a našao sam ga preko rhetoric taga... hm...)!

1848

Čitam drugi dio Horvatove 1848 (Nakladni zavod MH, Zagreb 1973). To je roman koji je izlazio kao podlistak u zagrebačkim novinama Obzor od 1928. do 1930 (godišta 69--71).

Zlatno doba podlistaka: roman izlazi tri godine u novinama, svaki dan.

Nego. Poglavlje "Krštenje kod Pakozda i Velencze", opis prve bitke između Mađara i Jelačićeve hrvatske vojske 1848 (link pokazuje kako su to Mađari doživjeli). Podsjećam vas: onda kad su Hrvati krenuli gušiti mađarsku protu-habsburšku revoluciju.



Zanimljiv odlomak malo prije ovog poglavlja:

Čim je Jelačić prešao Dravu, madžarska je vlada pokušala naći posredovanje i pomoć. Sam Batthyany pošao je do [habzburškog!] ministra rata Latoura moleći carsku vladu za pomoć u oružju protiv hrvatske provale. Latour odbi Batthyanyjeve zahtjeve.

--- iz čega slijedi da su Hrvati krenuli mađarsku revoluciju gušiti dobrovoljno, bez službene narudžbe i naloga Habsburga. Neslužbeno, svakako --- ali formalno, caru su ruke bile čiste (vjerojatno je i pravna situacija bila komplicirana, budući da su Hrvati bili u uniji s Mađarskom, a Habsburzi su samo bili izabrani kraljevi Regni Hungarici).

Ali poglavlje o kojem govorim --- koje sam danas čitao na kavi --- odlično je napisano. Rat iz perspektive običnog vojnika, koji k tome sve to prvi put doživljava (Horvatov ne glavni junak, ali okosnica i fokus knjige, mladi zagrebački plemić). Puno Tolstoja, dosta filmske tehnike, nešto malo Krleže --- očito je Fric svima njima debelo sjedio na glavi tih godina --- ali fino napisano: čita se bez daha. Šenoin Vladimir, sa sličnom '48 tematikom, recimo, potpuno je bezbojan --- tamo glavni lik samo "ode", napiše par pisama i vrati se ranjen ili tako nešto, i sapunica ide dalje. H je prema tome Saving Private Ryan (mislim na one sekvence borbe, ne na ljigu). Recimo, H se dosjetio da se bitka vodi na plemićkom imanju gdje je junak imao svoja prva "erotska iskustva" s dvije Mađarice, pa je to paralelno montirao...

(Pestiside zna da povijest nije gotova!)

Fukleteti

Vjerovali ili ne, ova se riječ pojavljuje u leadu intervjua s hrvatskim ministrom obrazovanja, znanosti itd. u Novom listu od srijede (koji sam opet zametnuo kod kuće).

Podsjeća na onu Matoševu: trebali su složiti oglas o trgovini čipaka, i onda im se desio --- veli Matoš --- "neoprostivi tipfeler".

Mala povijest

Jedan od urednika Horvatovog Preživjeti u Hrvatskoj '43--'45 dnevnika jučer je bio fin pa me nazvao. Napisao sam mu, naime, pisamce (pravo, na papiru!) i pitao za podatke o JH, o njegovim rukopisima i sl.

Gospodin je književni povjesničar, i nešto mlađi od mog tate: ergo, prethodna generacija. Na stranu detalji razgovora ugodnog. Sam je razgovor bio za mene prozorčić u svijet u kojem znanost izgleda drugačije. Drugačije od moga osobnog mita. Pa sam napregnuto porazmislio: po čemu drugačije?

Mislim da su dvije stvari: nepreciznost i nedohvatljivost. (Ovo nije kritika, premda zvuči loše. Mislim da su ovo facts njihovoga life.)

Nepreciznost znači da se stvari znaju "onako", otprilike. Nešto se zaboravi, nešto se malo fula, nešto se shvati površno, nešto se ne zna, nešto se ne vidi... Relativno mladi i nabrijani mozak --- sam još koje desetljeće udaljen od iste sudbine --- mora se truditi da to shvati ozbiljno.

Nedohvatljivost znači da su se stvari izgubile. I nema ih više. Horvat je umro, nekome je trebao njegov stan, bacili su sve papire: rukopise, pisma, slike... Nasljednici su, kad je tekst izlazio, debelim flomasterom prekrižili mjesta u dnevniku koja su smatrali nedoličnim ili (čak politički) opasnim. Ljudi koji su nešto znali poumirali su. I to je tako u životu --- kud god se okreneš: zid. Ako vidiš jednu rupicu, sretan si; niti ne razmišljaš o tome da možda čitav zid ne bi trebao postojati.

Pipam u mraku. Neka stoji kao skica za poantu koja slijedi (shvatite ovo kao bilješke).

Point: slutim da je za cijelu moju ideju --- ideal --- etiku --- saznatljivosti i točnosti zaslužna okolnost da imam: internet, kompjuter, baze podataka, bibliografske programe, XML, regularne izraze...

Jeftinoća virtualnosti i digitalnog svijeta omogućila je da se čak i u Hrvatskoj, čak-ni-banana-kolonijici, o znanosti počne razmišljati drugačije. Ona eksplicitnost, dosljednost, potpunost i dostupnost iz moga doktorata; to nije bilo izvedivo, pa nije ni postojalo u svijesti, za zemlju koja nikad nije bila niti njemački Reich, niti British Empire, niti Land of the Free. (Prava tvrda filologija može postojati samo u jako bogatim zemljama...)

Nije sve u parama, ima nešto i u lovi

Kave s Dadom postaju sve živahnije.

Danas smo, eto, razgovarali o takozvanoj reformi visokog školstva koja se više-manje događa u Hrvatskoj. Ministar je o tome govorio jučer u Novom listu. (Vidim sad da nema na internetu, pa ću dodati izvatke čim stignem.)

nogafilologa u svome je manje virtualnom životu, kao što shvaćate, dio visokoobrazovnog sistema. I to onaj dio koji harrassa studente, a ne onaj drugi kraj batine. Rekla bi moja draga Nataša: "s akademskim zaleđem."

Bit je hrvatske reforme prosta ko pasulj, i svodi se na jednu riječ: pare. Država bi najradije da visoko obrazovanje traje u najvećem broju slučajeva 3 godine, da nakon toga ljudi --- kao baccalaurei ili po novohrvatski "prvostupnici" --- odu raditi, a da dodatne dvije godine --- i M. A. diploma --- ostanu za one koji su zbilja ozbiljni. Slična priča kao u hrvatskom zdravstvu: štednja. Ćao socijalna država --- mi u akademskom svijetu živjeli smo dosad u ugodnoj zavjetrini (zato jer smo relativno mali i beznačajni), živjeli smo još uvijek u socijalizmu, za razliku od svih onih radnika koje otpuštaju da bi im firme prodali kao poslovni prostor ili građevinski teren.

To je OK, to razumijem.

Ali usred svega toga --- da nam gorka pilula postane slađa, po Horacijevom receptu --- navalili su pedagoški optimisti tumačiti nam: te evropejština (mada je sustav zapravo preslikan američki), te će takav sistem biti zapravo znanstveno i obrazovno bolji, te da on podržava i omogućava multidisciplinarnost, studentsku mobilnost, te da će renesansni umovi sada moći slušati nešto s prava, nešto s filozofije, nešto s ekonomije... Onda su došli daljnji pedagoški misionari, pa počeli propovijedati da se istim sustavom rasterećuju jadni preopterećeni studenti, u biti školarci koji se briju i nose push-up grudnjake...

Tako da je slavna reforma htjela u isti čas napraviti tri kontradiktorne stvari: štediti, poboljšati i rasteretiti.

Dajte onda ne muljajte. Izdajte naređenje: štedite! i štedit ćemo, služimo narodu. A ne: štedite i budite bolji i budite pristupačniji prosječnim studentima. To je ili hipokrizija, ili glava u oblacima. Ili neznanje i nepromišljenost ili zločestoća.

Zvučim reakcionarno. Čak i staro. Zabrinuto za vlastitu guzicu. Nama bi trebala biti važna znanost, zar ne --- da smo htjeli zarađivati novce i lagodno živjeti izabrali bismo druge poslove. Ali znanost --- kao i dobro učenje, kao i talenti --- uvijek nastaje mimo sistema, po privatnoj inicijativi, na neki način kontra sistema, ma kakav taj sistem bio. Ostalo je prosjek, cost / benefit --- a zadovoljni nisu ni jedni ni drugi.

"Nema besplatnog ručka!" (država sveučilišnim profesorima)
"Nema besplatnog ručka!" (profesori državi)

Za Technorati dosje: balkania

Vidi, mama, doktorat!

Jedna moguća povijest humanističkih znanosti prikazala bi njihov razvoj kao niz oscilacija: iz rvačkog meča s imponderabilia (jedno je imponderabile, recimo, ono mistično svojstvo koje neko djelo čini umjetninom) ka uzmaku u dohvatljivo, npr. u činjenice književne povijesti - "suhoparne", neglamurozne, netajanstvene, ali zato "tvrde".

Uzoran su primjer ovakvih osciliranja mijene u znanstvenim pristupima jezičnom stilu. Jednom stil kao l'homme meme, esencija i biljeg neponovljive osobnosti ili neponovljivog doživljaja, stil kao fenomen mimo svake fiksne formule, ponovljive metodologije, stil kao nešto o čemu se može govoriti samo stilizirano - samo nadahnuto - samo metaforama; potom stil kao predmet znanstvenih istraživanja i metodologije, kao zbroj, prosjek ili logaritam skupa jezičnih činjenica, predmet koji podliježe vrlinama iscrpnosti, konzistentnosti, eksplicitnosti; napokon, stil kao drugo ime za književnost samu, sa svim njezinim spoznatljivostima i nespoznatljivostima...

Ono što u takvoj situaciji smatram potrebnim i korisnim jest okvir; mogućnost da razgovaramo o doživljaju stila konkretnog teksta.

Razgovarati znači da naši doživljaji mogu biti različiti - čak oprečni i proturječni - ali da na neki način komuniciramo, da raspolagažemo zajedničkim jezikom, konvencijama; da na neki način izbjegavamo fatalističku - i na Balkanu tako drastično formuliranu - presudu "neko voli popa, neko popadiju, i što onda". U tom slučaju nema razgovora o stilu - samo monolozi. De gustibus non est disputandum.

Doživljaj implicira da stil ne postoji odvojeno od čitaoca, odnosno čitalaca; nema "objektivnih" stilskih činjenica; jezične pojave koje ne zapažamo stilski ne postoje.

Napokon, konkretan tekst predstavlja kamen kušač za sve raspoložive stilističke teorije. Ulazimo u stilistiku s praktične strane, s praktičnim problemom - posve specifičnim praktičnim problemom - i teorijska tumačenja stila procjenjujemo po njihovoj korisnosti za rješavanje tog problema.

(Ima i ostatak toga čuda velikoga!)

Ovo je priča o nama?

Ćakule danas sa D na kavi, poslije sa Z u knjižnici.

Paradoks historiografije. Ono o čemu imamo osobnih iskustava (recimo, rat u Hrvatskoj ili život u Tuđmanistanu) čini nas neobjektivnima. S druge strane, raspolažemo osjećajem kako je to bilo --- ne s više znanja, ne boljim razumijevanjem, ne točnijim interpretacijama: osjećajem --- a to je baš ono nešto što akademskom znanju fali.

Koliko sam, recimo, pročitao hrvatskih povijesnih knjiga o ranijim razdobljima --- onima iz kojih danas više nitko nije živ, koja su emocionalno gotovo zaboravljena, poput 18. stoljeća, recimo --- gdje mi je nedostajala autorova svijest da se radi o tuđem svijetu.

Bez te svijesti --- bez svijesti da je, recimo, Zagreb 1848. grad veličine današnjeg Zaprešića, da su Črnomerec i Ilica u takvom Zagrebu nešto nalik Dubravi i Sesvetama današnjega --- bez te svijesti, podrazumijevat će se (tako radi ljudski um) da je sve nespomenuto isto kao i danas. A ne da je toliko drugačije da moramo uložiti znatan napor mašte samo da shvatimo da ne shvaćamo.

U "priči o nama" ima toliko mjesta koja samo mislimo da razumijemo!

Josip Horvat, 28. kolovoza 1944.

28. --- Sparan dan. Bio [...] u HIBZ-u. Ujević veli da je Krbek otišao u šumu kao neki predstavnik desnice (?). [...] Bio na sunčanju sa ćakulama. Spavao i čitao Forsyte II, za koje se zanima Toto. Jedan od posljednjih velikih romana, čisto engleski i čisto čovječan. Danas, dakako, djeluje već kao historijski roman, što nije bilo slučaj još nazad nekoliko godina. Budi sjećanja na susret s Galsworthyjem u Beču 1929/30; publika jamačno ni ne sluti koliko su Forsyti lično djelo. Mislim da je slikar Jolyon autoportret G. --- Bio se šišati, sreo Friciku s kojom malo šetao razgovarajući o umjetnosti. Opet nesposoban, stvarno lijen za rad. Pardon, pročitao drugi priposlani dio Ćurčićeve rasprave o stećcima --- zaista dobra stvar, odnosno prva, pa već zbog tog dobro došla. Zapravo ni ne slutim koliko lijepo živim ove posljednje dane, dakako, u okviru mogućnosti. Čitam što hoću i kad hoću. Dani plandovanja, za kojima ću možda još i žaliti. A možda su i potrebni pred novim naporima. --- Čitavo popodne čitao Galsworthyja; kolika evolucija od Dickensa, a opet koliko srodnosti, mada je komponirano u drugoj skali, koliko je pronicavo uhvaćena jezgra engleskog duha. Iz tog romana naučimo sve što treba znati o Englezima, pogotovu o vodstvenoj klasi. A glupa cenzura zabranjuje tu knjigu. --- Između 10 i 1/2 11 kuća se dva puta stresla kao od potresa. U prvi mah pomislio da je negdje eksplodirao plin. Legao tek oko 1/2 12.