Ovo je priča o nama?

Ćakule danas sa D na kavi, poslije sa Z u knjižnici.

Paradoks historiografije. Ono o čemu imamo osobnih iskustava (recimo, rat u Hrvatskoj ili život u Tuđmanistanu) čini nas neobjektivnima. S druge strane, raspolažemo osjećajem kako je to bilo --- ne s više znanja, ne boljim razumijevanjem, ne točnijim interpretacijama: osjećajem --- a to je baš ono nešto što akademskom znanju fali.

Koliko sam, recimo, pročitao hrvatskih povijesnih knjiga o ranijim razdobljima --- onima iz kojih danas više nitko nije živ, koja su emocionalno gotovo zaboravljena, poput 18. stoljeća, recimo --- gdje mi je nedostajala autorova svijest da se radi o tuđem svijetu.

Bez te svijesti --- bez svijesti da je, recimo, Zagreb 1848. grad veličine današnjeg Zaprešića, da su Črnomerec i Ilica u takvom Zagrebu nešto nalik Dubravi i Sesvetama današnjega --- bez te svijesti, podrazumijevat će se (tako radi ljudski um) da je sve nespomenuto isto kao i danas. A ne da je toliko drugačije da moramo uložiti znatan napor mašte samo da shvatimo da ne shvaćamo.

U "priči o nama" ima toliko mjesta koja samo mislimo da razumijemo!