Vidi, mama, doktorat!

Jedna moguća povijest humanističkih znanosti prikazala bi njihov razvoj kao niz oscilacija: iz rvačkog meča s imponderabilia (jedno je imponderabile, recimo, ono mistično svojstvo koje neko djelo čini umjetninom) ka uzmaku u dohvatljivo, npr. u činjenice književne povijesti - "suhoparne", neglamurozne, netajanstvene, ali zato "tvrde".

Uzoran su primjer ovakvih osciliranja mijene u znanstvenim pristupima jezičnom stilu. Jednom stil kao l'homme meme, esencija i biljeg neponovljive osobnosti ili neponovljivog doživljaja, stil kao fenomen mimo svake fiksne formule, ponovljive metodologije, stil kao nešto o čemu se može govoriti samo stilizirano - samo nadahnuto - samo metaforama; potom stil kao predmet znanstvenih istraživanja i metodologije, kao zbroj, prosjek ili logaritam skupa jezičnih činjenica, predmet koji podliježe vrlinama iscrpnosti, konzistentnosti, eksplicitnosti; napokon, stil kao drugo ime za književnost samu, sa svim njezinim spoznatljivostima i nespoznatljivostima...

Ono što u takvoj situaciji smatram potrebnim i korisnim jest okvir; mogućnost da razgovaramo o doživljaju stila konkretnog teksta.

Razgovarati znači da naši doživljaji mogu biti različiti - čak oprečni i proturječni - ali da na neki način komuniciramo, da raspolagažemo zajedničkim jezikom, konvencijama; da na neki način izbjegavamo fatalističku - i na Balkanu tako drastično formuliranu - presudu "neko voli popa, neko popadiju, i što onda". U tom slučaju nema razgovora o stilu - samo monolozi. De gustibus non est disputandum.

Doživljaj implicira da stil ne postoji odvojeno od čitaoca, odnosno čitalaca; nema "objektivnih" stilskih činjenica; jezične pojave koje ne zapažamo stilski ne postoje.

Napokon, konkretan tekst predstavlja kamen kušač za sve raspoložive stilističke teorije. Ulazimo u stilistiku s praktične strane, s praktičnim problemom - posve specifičnim praktičnim problemom - i teorijska tumačenja stila procjenjujemo po njihovoj korisnosti za rješavanje tog problema.

(Ima i ostatak toga čuda velikoga!)