KZSTG

Horvatovska opsesija nastavlja se: čitam čovjeka koji je --- po svemu sudeći --- od studenog '41 do svibnja '42 bio zajedno s Josipom Horvatom u KZSTG, kako sam kaže (Kaznenom zavodu Stara Gradiška), o tome napisao dnevnik, sve to dovršio '44 i '45, a objavljeno je deset godina nakon njegove smrti, kao Bijeg od knjige,Zagreb 1965.



O Barčevoj knjizi --- i o još jednoj --- odličan je tekst napisao Ivan Lovrenović, za "Zadovoljstvo u tekstu" knjižare Moderna vremena. Sva logoraška i NDH svjedočenja, uznemiravajuća i otrežnjavajuća, posve su na mjestu, i režu još i danas.

No Barčeva je knjiga i mixtum compositum: mješavina književnih osvrta i memoarskih zapisa. Jer Barac je prvenstveno književni povjesničar i kritičar. U konclogor su ga otfurali s pozicije profesora fakulteta na kome sâm danas radim.

Ono što mi daje misliti jest ta književnokritička komponenta.

Nisam Barca nikad dosad čitao. Vidim i zašto: to je bilo neko nagonsko izbjegavanje. Slično kao s Krležom.

Njihov je osnovni problem --- što su za njih ljudi jadni i svinje. Oni su u crnjaku do grla --- taj crnjak smatraju normalnim --- i smatraju ga osnovnim modusom književnosti. Za Barca je dihotomija kurva/svetica nešto sasvim normalno, ditto balkansko blato i sve ostalo. Oni su generacija koja je udarila taj ton. Vidim to po riječima, frazama, gardu --- sve ono što se kod ljudi sljedeće generacije (koji su bili moji stariji profesori na faksu, ona starija od dviju generacija koje su mi predavale) pretvorilo u uvriježeno znanje, u sliku svijeta kakav jest --- sve su to baš oni složili. Tri generacije prije mene.

To mi se ne sviđa. To me zabrinjava. Isti mi onaj instinkt govori da je to za mene opasno: pusti to.

"Moraš ih razumjeti", kaže Dada na kavi. "Iz jednog rata upali su u blato i močvaru --- nisu se dospjeli ni okrenuti, nisu dospjeli ni odreagirati na to --- a već se svijet ponovo srušio, i to još gore." Nije onda čudo što i Horvat i Barac i Krleža vide Hrvatsku i Hrvate, i njezinu i njihovu povijest i književnost i sve --- kao seriju neuspjeha. Zbog toga je stereotipni junak hrvatskih romana ili smotani, otuđeni, neurotični intelektualac --- ili vitalistička amoralna životinja koja drugima pregriza grkljane. Nema ih više, zaboravili smo ih --- ali njihovi se programi (virusi?) i dalje vrte, i dalje repliciraju.

Promijeniti svijet u knjizi podjednako je teško kao promijeniti ga na javi.