13.2.05

Ideje padaju iz zraka as if launched by an invisible hand

Nakon dugog vremena napokon učim da je Albert Lord (The Singer of Tales, 1960, osam godina prije mojih prvih pelena) napisao odličnu knjigu. Ne samo znanstveno, ne samo balkanocentrično gledano, nego i stilski. Recimo:

Umijeće pripovjedačkog pjevanja bilo je usavršeno --- a namjerno koristim ovu riječ --- davno prije izuma pisma. Pjevanje nije trebalo pisaljku ni kist da bi se razvilo u cjelovit umjetnički i književni medij. Čak ni pjevački genijalci nisu se otimali iz okova, čeznući za koncem sužanjstva, vapeći za oslobođenjem koje će donijeti pismo. Po dolasku pisma, epski pjevači --- ponovo: čak i najtalentiraniji među njima --- nisu shvatili "potencijale" novog medija i nisu pohrlili koristiti ih. Možda su bili mudriji od nas, jer pjesma [song] se ne može napisati. Ne možemo zarobiti Proteja; vezati ga --- znači uništiti ga.
No, pismo, i sve s njim vezane misterije, stigli su u narod kojem pjevač pripada, i konačno je netko došao pjevaču i zamolio ga da kaže pjesmu kako bi mogao zapisati riječi. Na određen je način za pjevača ovo bila samo još jedna izvedba, jedna u dugome nizu. Ali ta je izvedba bila najčudnija u čitavoj njegovoj karijeri. Nije bilo glazbe, nije bilo pjevanja, nije bilo ničega što bi mu dalo pravilan takt --- osim odjeka ranijih pjevanja i navike koju su ta pjevanja ostavila u njegovu umu. Bez pratnje nije bilo lako sastavljati riječi kao što je inače radio. I tempo sastavljanja bio je drugačiji. Obično bi pjevač napredovao strelovito, od ideje do ideje, od teme do teme. Sad je trebalo vrlo često praviti stanke, kako bi pisar zapisao što je pjevač rekao, nakon svakog stiha, ili čak i nakon dijela stiha. To je bilo teško, jer je pjevačev um već odmaknuo daleko naprijed. Ali napokon se nekako prilagodio ovakvom novom procesu, i konačno je pjesma završila.
Tako je od riječi pjesme [song] nastao pisani tekst. To je bio zapis posebne izvedbe, kontrolirane izvedbe u neobičnim okolnostima. Tako su se osjećali mnogi pjevači u mnogim zemljama, od prvog zapisanog teksta, vjerujem, do današnjih dana. I ono što smo rekli o drugim izvedbama, možemo reći i o ovoj; jer, mada je zapisana, ona je usmena. Pjevač koji ju je diktirao bio je njezin "autor", i odražavala je jedinstveni trenutak unutar tradicije. Bila je neponovljiva.
Pa ipak, možda i nenamjerno, došlo je do uspostave fiksiranog teksta. Protej je bio fotografiran, i pod ma kojim se oblicima ubuduće pojavio, ovo će postati okosnica promjena; ovo će biti "original".
(Lord 2000 [1960], 124--125)

Silnice zrače iz ovog teksta. Zahvaćaju dobar dio onoga čime se bavi filologija, čime se bavi stilistika (neponovljiv, a opet donekle postojan doživljaj donekle istog predloška), čime se bavi Jona --- sva djeca počnu život u kulturi usmenosti, i sami roditelji u njoj sudjeluju kad pričaju priče, nužno sudjeluju, jer publika to traži ---, čime se bavi Dada, kao izvođač glazbe, čime se, napokon, bavi danas pronađeni Y0UNG-HAE CHANG HEAVY INDUSTRIES, povezujući (odlično, usputbudirečeno) glazbu i književni tekst u izvedbe koje se mogu pratiti preko interneta, i koje su --- barem za one kojima je engleski naučen jezik --- isprva vrtoglavo brze, usmene poput govora i razgovora, poput slušanja guslara s CD-a uz izdanje Lordove knjige iz 2000.

Osim toga --- Lordova knjiga je prozor u Jugoslaviju / Sandžak / Hercegovinu Avda Međedovića, kronološki tridesetih godina prošlog stoljeća, a civilizacijski tridesetih godina devetnaestog, osamnestog, valjda i sedamnaestog --- prozor u izgubljeni tradicijski svijet (a turbofolk? pita Dada, i onda udri u raspravu...). Svijet toliko izgubljen da ja --- naplavina toga mora pošto se plima povukla --- nisam ni znao da je postojao.

1 komentar:

Melita kaže...

Izvrsno, hvala ti na ovome. Doduše, bilo bi adekvatno napisati komentar u desetercu, ali pukla mi je žica na guslama.