Hrvatski intelektualni horizont oko 1900.

Čitam dalje Benešića iz Rada JAZU. Piše o svome srednjoškolskom dopisivanju s kolegama Poljacima. Karakteristično ograničen --- i karakteristično hrabar (pa i lukav) dok priznaje tu ograničenost. Moraš biti dovoljno širokogrudan da bi pokazao da si ograničen.

Hrvatskih novina tada uopće nisam čitao, jer sam od najranije mladosti bolovao od anestezije prema politici. Moji pojmovi o Poljskoj bili su mutni, nejasni, ne zato, što ona tada nije postojala ni geografski ni politički, nego zato, što intelekt, odgojen samo čuvstvom, nije mogao pojmiti društvenih problema niti u sadašnjosti niti u prošlosti. Gledao sam na prošlost Poljske pod dojmom pisama svojih drugova: potresna propast velike države, koja je došla tako nenadano, da su ljudi bili pometeni kao od strašnog potresa. O društvenim pokretima nije tada nitko od moje generacije ni čuo --- Srbija je u tom pogledu bila naprednija, jer je bila slobodna --- a kod nas se započinjao u književnosti modernistički pokret i prvi pokušaji novog naziranja na svijet i na stvarnost pod Masarykovim utjecajem.

U našem gimnazijskom književnom društvu "Javor" nastala je pod utjecajem te nove književne atmosfere nedužna kriza i profesor-pokrovitelj počeo nam je nešto opsežno razglabati o dužnosti i poslušnosti, da nam je dojadilo. Povikao sam: "Na stvar! Govorite o stvari!" a stari pedagog izađe majestatično s naše sjednice. Ravnatelj me pozvao u svoj ured i dugo mi je, opširno, tutorskim glasom dokazivao, da se nalazim na krivom putu, da je komunizam besmisao, daleki ljudski ideal, da se protivi ljudskoj naravi, da su postojali pokušaji, kako bi se stvorila takva država, no ti su pokušaji propali. Stojao sam pred njim zapanjen. Nikada u životu nisam ni sanjao o komunizmu, nisam imao pojma, što je to društvo, što je kapital, bijeda, politika, a sada odjednom --- komunizam. Zašto? Zato, što sam pedagoškoj nemani rekao u našem autonomnom društvu, neka se drži predmeta. Što me se tada ticao socijalizam i problemi prošlosti, dok sam živio u potopu pisam iz Poljske.

(Rad JAZU 390, s. 559)