18.3.05

Jezikoslovlje au naturel



o Hrvatskom školskom pravopisu i njegovoj važnosti: napudci za što veće i bolje hrvatovanje:

Osamostaljenje Republike Hrvatske omogućilo je hrvatskomu jeziku samostalan i prirodan jezični razvoj, neovisan o političkim, društvenim i inim pritiscima. Hrvatski je jezik ugrađen u temelje hrvatskoga nacionalnog i jezičnog identiteta, no standardni se jezik međutim ne može nikada dokraja naučiti. Stoga je proučavanje i njegovanje hrvatskoga jezika i njegova standarda osnovnom zadaćom Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. (Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, "O jeziku")

Hrvatski jezik konstitutivni je čimbenik hrvatskoga nacionalnog identiteta. Nema Hrvata koji ne će, nabrajajući čime se u svojoj domovini ponosi, spomenuti i materinski jezik. Dakle, odnos pojedinca, a od osamostaljenja 1990. godine i države, prema jeziku postaje afirmativan. Svi žele pravilno govoriti i pisati hrvatski te jača zanimanje za jezikoslovna pitanja uopće. Iako, dakle, društveni preduvjeti omogućuju razvitak pismenosti u Hrvata u svim područjima javnoga djelovanja - školstvu, medijima, državnoj upravi - stanje jezika vidljivo na javnim stupovima i u reklamama svjedoči o tome da u hrvatskom društvu i danas prevladava nepismenost i nebriga o jeziku te da ne postoji svijest o vlastitoj nepismenosti. (Stipe Kekez, "Jezik na javnim stupovima i u reklamama")

Spomenuti autori izradili su dakle novi pravopis koji sadrži iste odredbe kao i veliki Hrvatski pravopis, samo je, navodno, jednostavniji, kraći i pedagoški prilagođen. Novina koju donosi jest da ne sadrži jezične dvostrukosti kao što su "vredniji" i "vrijedniji" koje su se, prema riječima koautorice Sande Ham, uvukle u hrvatski pravopis nakon Novosadskog dogovora. (Deutsche Welle)

Zanimljivo je dodati kako su autori pravopisa o njemu zatražili stručno mišljenje od vodećih hrvatskih jezikoslovaca s Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji mu nisu dali pozitivnu ocjenu. Pravopis je, međutim, dobio pozitivno mišljenje povjerenstva oformljenog pri Ministarstvu znanosti, te je na osnovu toga i preporučen. (Deutsche Welle)

Uklanjanje s hrvatskoga jezika nehrvatskih naslaga, što Hrvatski školski pravopis i čini, nije povratak u prošlost, nego je hrvatska sadašnjost, trenutak u kojem živimo. (Sanda Ham, Vjesnik)

To nisu novosadska rješenja nego tradicijska hrvatska rješenja. Ne mislim na stara rješenja, ali na ona koja odgovaraju sustavu hrvatskog jezika. Te reakcije me ni malo ne čude. Mislim da će to biti bunt na još sigurno mjesec-dva. (Sanda Ham Dragi Hedlu)

Uzmite na primjer pridjev vrijedan i stavite ga u komparativ. Glasi vredniji. Nisam čula na televiziji, ili na radiju, da je neko rekao vredniji već godinama. Isto tako nisam čula unapređivati već unaprijeđivati. Nisam čula prenos nogometne utakmice nego prijenos. O tome je riječ. (Sanda Ham Dragi Hedlu)

Mislim da se otpor pisanju ne ću javlja kod onih koji nisu inače naklonjeni novom pravopisu zbog navike. Navika je u pravopisu i u jeziku velika stvar i nju je teško narušiti. Kada vam poremete ritam disanja, sve vam poremete. (Sanda Ham Dragi Hedlu)

Nešto je tiše o Hrvatskom pravopisu polemizirala struka zatvorena u svoje časopise i uz pokoji medijski izlet u dnevni ili tjedni tisak. Kritike se sustručnjaka mogu ukratko svesti na jedno, na kritiku dvostrukih rješenja: dvostrukosti u Hrvatskom pravopisu izrazom su metodološke nedosljednosti i kao takve unose pravopisnu nesigurnost, donose pravopisnu zbrku, narušavaju i onemogućuju pismenost. (Sanda Ham, 2001, Hrvatsko slovo)

Strogim kritičarima Hrvatskoga pravopisa nije vrijedilo to što je autorski trojac uporno ponavljao da su dvostrukosti prijelazno razdoblje, razdoblje u kojem se postupno nude nova rješenja, razdoblje u kojem nam se daje vremena da prihvatimo ili ne prihvatimo nova rješenja; nije vrijedilo ni to što su nova rješenja bila nastavak hrvatske tradicije prekinute grubim rezom Novosadskoga dogovora, nije vrijedilo ni to što su nova rješenja samo pohrvaćivanje rashrvaćenoga --- ponajmanje je vrijedilo to što pogrješke, metci i ne ću nisu uopće nova rješenja, nego samo nastavak hrvatske pravopisne tradicije, a nijekanje novosadske. I napokon, u petom su izdanju dvostrukosti nakon šest godina nestale i ostali su samo hrvatski tradicijski oblici: pogrješke, metci i ne ću. Ali, kritičari ostadoše kritičari smatrajući da je hrvatska tradicija zastrta prošlošću i do te mjere izgubljena u posljednja četiri desetljeća da njezin nastavak znači sveopću nepismenost... (Sanda Ham 2001, Hrvatsko slovo)

"dvostrukosti su u praksi bile jednostrukosti" (Branko Kun, FF Osijek, na Deutsche Welle)

u Hrvatskome školskom pravopisu nisu zabilježene sve riječi koje bi tko mogao upotrijebiti bez obzira na njihovo podrijetlo, nego riječi koje pripadaju hrvatskomu jeziku. (Sanda Ham, Vjesnik)

Ako novinari pišu da postoji otpor (prema pisanju ``ne ću''), još ne znači da je tako. A ako otpor postoji i drugdje, vjerujem da je to zbog navike, a ne zbog kakvih drugih razloga. Ako ste godinama pisali neću, pisali ste automatizmom, ne misleći o tom što pišete. Pisati ne ću traži napor jer nije automatizirano. Naravno da pravopis ne bi smio biti napor, ali sve se uči i tek kada se nauči, postaje automatizam, pa tako i pravopis. Zamislite kako je bilo 1960. onima koji su se opismenili na ne ću. Tada im je to oduzeto i to silom političkoga progona i moralo se prijeći na neću. Danas, hvala Bogu, progona nema, a treba samo dobre volje. (Sanda Ham, Vjesnik)

Zašto me pitate može li se očekivati da dobijemo pravopis? Dobili smo ga, zove se Hrvatski školski pravopis. Sada o njemu treba raspravljati. Razgovor, ne zapovijed; dogovor, ne nasilje. Međutim, razgovor i dogovor mogu započeti tek kada Hrvatski školski pravopis bude otisnut i dostupan svima koji žele razgovarati. (Sanda Ham, Vjesnik)

1 komentar:

Melita kaže...

Živio mrtvi hrvatski jezik!