Spuzvopjesma

Spongia
Istovarila filologanoga.
Spongia
Ipsa grauis non sum, sed aquae mihi pondus inhaeret
Viscera tota tument patulis diffusa cauernis
Intus lympha, sed non se sponte refundit.

Što će reć:

Spužva
Sama teška nisam, ali vode težina za me prianja,
Sva mi je utroba nabrekla, gdje širokim se tunelima
razlila tekućina, ali se sama izliti neće.

Priča:
Ova pjesmica nalazi se na jednoj od dvjestotinjak stranica rukopisa zvanog Varia Dalmatica. Rukopis se čuva u Znanstvenoj knjižnici u Zadru, snimio sam ga ove veljače. Beskrajno je zanimljiv jer se radi o zbirci u koju su tijekom 16. st. Trogirani Petar Lucić i njegov sin Ivan (poznat kao povjesničar i patron Lučićeve ulice, gdje se nalazi the institucija) zapisivali kojekakve pjesme lokalnih autora --- iz Trogira, Splita, Šibenika; tako da književni povjesničar s nešto mašte ima na raspolaganju svojevrsni pregled šesnaestostoljetnih dalmatinskih blogerskih aktivnosti (Vartal je sličan primjer na hrvatskom, ali puno pobožniji od VD).
Pjesmica o spužvi jedna je iz niza zagonetki (ili opisa stvari, sličnih Marcijalovoj knjizi Xenia) s početka rukopisa. Ne znamo autora tih zagonetki --- prvi listovi VD fale --- ali moja je radna hipoteza da se radi o sastavcima za školsku upotrebu, da ih je složio neki profesor kako bi njegovi (nesretni) đaci vježbali parafraziranje.