Versunkenes Kulturgut

Nekad Hijerapolis (Frigija, Mala Azija), danas Pamukkale, Turska. To nije snijeg, nego kalcij. Hvala, hexod.us.

Što je muškarac...

Evo kako se na bugarski prevodi "Što je muškarac bez brkova"!
Мъж без мустаци не е мъж!

Trahison des clerks

Pročitao na if:book, malo prepričavam, malo prevodim. "Stari" zapis, iz lipnja ove godine.

Juan Cole je profesor na Sveučilištu Michigan. Autor je bloga o događajima u Iraku: Informed Comment. Redovno ga čitaju deseci tisuća ljudi. Coleovu kandidaturu za profesora srednjoistočnih studija na Sveučilištu Yale odbilo je Sveučilište, mada su ga podržali odsjeci za povijest i sociologiju. Nastala je frka.

If:book misli da je vrlo bitan pravi razlog odbijanja Colea. Nije to bilo zbog političkih nazora (na Yaleu vjerojatno ima i radikalnijih). Konzervativcima je Cole opasan zbog bloga, kojemu se publika broji u desecima tisuća; publika je očito široka, i blog je očito utjecajan. Juan Cole: "ako prodam 500 primjeraka svoje znanstvene knjige, blago meni; ali blog mi je na vrhu top-liste Technorati portala, i donio mi je gaže na Salon.com i na NPR (američki National Public Radio).

Čovjek je redovan profesor, ima "tenure". Yale je pokazao da i takvi --- naizgled nedodirljivi --- mogu izvisjeti zbog bloga, zbog aktivizma, zbog javnog angažmana. "Čak i redovni profesori moraju shvatiti da im, ako se usude prekoračiti granice sveučilišne zajednice i preuzeti odgovornosti intelektualca u zajednici, akademske karijere mogu biti opasno ugrožene."

E, a sada operacije analogije...

Pelago!

Moji izdavači imaju stranice na internetu!
Opa!

(Stranicu više filmsku nego knjišku, ako smijem reć.)
(E sad zbilja moram dovršit taj predgovor.)

(Giocoliera a Pelago: snimi je, vjerovali ili ne, Capitan Giona.)

Šoping katedrala

Potaknuti Konzumom i tekstom koji upravo pišem, N i ja razgovarali smo prošli tjedan imaju li shopping malls, hiper-ultra-super-mega-centri, kao karakteristična ekspresija dvadeset i prvog stoljeća (nasljednici Benjaminovih pariških arkada i naših "robnih kuća", vrlo benignih prema ovome što nam se događa) --- imaju li takvi rajevi šopinga kakvih dobrih strana, ili naprosto služe kao opijum za potrošačke mase. Suočen sa superKonzumom, kako vidite, čovjek i nehotice postane marksist.

N tvrdi da tamo gdje je shopping-malls-kultura na vrhuncu takva mjesta imaju brdo kvalitetnih --- čak kulturnih --- zabavnih sadržaja koji su besplatni (ideja: ostaviš dijete na bazenu, punicu u galeriji, a ti i žena peglate kartice do besvijesti). Ako je tako (a to u Rvackoj tek trebamo vidjeti), nisu li takvi besplatni dodatni zabavni sadržaji klica propasti šopingMolova? Ne omogućuju li oni --- kao što je meni i J već i sada bilo izvedivo --- da se u šopingMolu super provedete, a džabe?

Je li tako bilo i s katedralama? Jesu li u jednom času umjetnički efekti --- upotrijebljeni radi pojačavanja dojma --- nadjačali taj dojam, te je u katedralama naprosto postalo previše lijepo, previše udobno i previše zanimljivo da bismo razmišljali o Bogu (protestanti nemaju taj problem, naravno)?

Nebo iznad Dugava

Bio sam ovaj tjedan u Dugavama. Nebo je još uvijek fenomenalno; Novi Zagreb ima drugačije nebo nego bilo koji drugi dio grada.



Ali ono proširenje ceste kraj bivše Maršalke, i izvana-anonimni kvadar hiper-ultra-maksi-super-Konzuma (vele mi da je izrastao tijekom prošla tri mjeseca)...

Srećom, na nebu još nisu dospjeli napraviti Konzum.

(Enso je sa Blueskystudio.)

Zotero

Moja nova znanstvena igračka zove se Zotero. Katalogizira sve oko nas, izravno iz (Firefox) browsera. Koncept mi se toliko sviđa da sam o tome napisao i vijest.


(Flickrao dchud)

Dvije crkvene 2: Zagreb dobio drugo sveučilište

Ujedno i prvo katoličko, a i (ako se ne varam) prvo privatno --- osnivač i financijer je Zagrebačka nadbiskupija (kako vidimo iz prošlog zapisa, poduzetni skupljač PET ambalaže). Sveučilište je osnovano dekretom Josipa Bozanića, kardinala zagrebačkog, od 1. studenog ove godine.

Programi i ostalo nužno za osnivanje sveučilišta na procjeni su kod Ministarstva znanosti i obrazovanja (službene dokumente nadležni u Ministarstvu, vele, još nisu primili).

Hrvatsko katoličko sveučlište u Zagrebu trebalo bi početi s radom sljedeće akademske godine. Imat će četiri do pet studija društvenih i humanističkih znanosti (neslužbeno: pravo, menadžment, pedagogija), upisivat će oko 350 studenata.

Katolički bogoslovni fakultet, koji djeluje u okviru Sveučilišta u Zagrebu, definitivno neće ući u sastav Hrvatskog katoličkog sveučilišta.

Hrvatskom katoličkom sveučilištu nedostajat će nastavnog kadra. "Već je najavljeno angažiranje nastavnika s drugih visokoškolskih ustanova."

Nastavnici i administracija pročitat će, nadam se, članak o mogućim smjernicama za američka rimokatolička sveučilišta Alasdaira MacIntyrea "The End of Education" iz The Commonweal Magazine : A review of religion, politics and culture. Eto, tek što sam ga pročitao, članak postaje intenzivno aktualan i kod nas. A mislio sam da se to nikad neće dogoditi.

Dvije crkvene 1: Gaf (ažurirano!)

Dvije hiljade godina pablik rilejšns, i opet im pobjegne

Zagrebačka nadbiskupija predstavila je (javlja Novi list) 2. studenoga projekt "Obnovimo lijepu našu Stepinčevu katedralu". Projektom poziva sve građane u Hrvatskoj da u kontejnere Zagrebačke nadbiskupije (!) bacaju plastičnu, staklenu ili limenu ambalažu koju će Crkva onda vraćati u trgovine i novcem od naknade financirati obnovu zagrebačke katedrale. Projekt je podupro i Konzum koji će se odreći "i trgovačke naknade od 0,15 kuna po svakoj prikupljenoj boci ili limenci." Nadbiskupija želi skupiti 50 milijuna kuna, za što će građani morati prikupiti sto milijuna komada ambalaže.

"Ako svaki građanin u Hrvatskoj donese 25 boca i odrekne se svojih 12,5 kuna, 50 milijuna kuna za katedralu bit će brzo skupljeno", rekli su na predstavljanju projekta.

Komentar:

Matematika silna, projekt krasan. Samo... zašto baš svi moramo obnavljati rimokatoličku katedralu (pa još u Zagrebu)?

Ima li nas u Hrvatskoj i drugih vjera? Protestanata, subotara, harekrišna, bahaija, pravoslavnih, ili, nedajbože, muslimana? Ima li nas u Hrvatskoj možda ateista? Ili onih koji ne pripadaju nijednoj crkvi? Zašto su i takvi Drugi automatski uračunati?

Usporedi i nedavni zapis o državnoj intervenciji u otkup ambalaže.

Onda to sve počne smrdjeti na...

Dodatak: crkveno recikliranje na H-alteru

Udarni članak na H-alteru: Mato Vilac osvrće se i na otkup ambalaže i na crkvenu inicijativu.

Najmoćnija nevladina organizacija u Hrvatskoj – Katolička crkva – ušla je u konkurentsku borbu sa desecima tisuća najsiromašnijih građana oko plastičnih i staklenih boca odloženih po kantama za smeće ili kontejnerima ili pobacanih uz prometnice. Najblaže rečeno, ponaša se nefer prema onima kojima je postala konkurencija. A hrvatskoj državi odmaže na jednom od najbolnijih područja – omogućavanju bar neke zarade za onih 279.017 nezaposlenih hrvatskih građana, koliko ih je po službenim statistikama bilo u rujnu.

Ažurirano: Panonijeee!

Već i u internetskom izdanju Zareza možete čitati o Janu Panoniju s mađarske strane:

Iani Pannonii Opera quae manserunt omnia, volumen I: Epigrammata, fasciculus I: Textus, ed. Iulius Mayer (similia addidit Ladislaus Török), Budapest: Balassi kiadó, 2006.


Ostao sam bez daha. Zamislite da u struci kojom se bavite naiđete na primjer odlično obavljenog posala: automehaničari - na genijalno pokrpan automobilski motor, knjigovođe - na uzorno sređene i popisane račune, zidari - na kuću sazidanu besprijekorno. Pred takvim primjerom "strahopoštovanje" nije prejaka riječ.

Ono što filologa može ostaviti bez daha zove se kritičko izdanje. Tekst priređen tako da ga imamo na jednom mjestu u svim inačicama: da imamo na jednom mjestu sva njegova lica. Pouzdano, iscrpno, dosljedno.

Juha na šparetu

Kako može neki tekst imati različita lica? Autor ga je napisao; rukopis je odnio u tiskaru, gdje su ga složili; autor je pregledao špalte; tekst je izašao; izašlo je drugo, popravljeno izdanje; izašlo je treće izdanje, i opet je autor nešto prčkao; izašlo je izdanje u izabranim djelima, ili je ulomak uključen u antologiju (gdje je pak Nepoznat Netko neke stvari "malo sredio"). Takva je situacija, pritom, krajnje jednostavna situacija: podrazumijeva postojanje tiska, djelo koje se širilo isključivo objavljivanjem, bez zahvata lektora i urednika i svih onih koji dodaju svoj prstovet soli u juhu na šparetu. A što s tekstom koji je neko vrijeme postojao u rukopisima i prijepisima? Što s tekstom gdje ne znamo koja je bila autorova volja (jer nisu sačuvani ni izvorni rukopis ni autorizirano izdanje)?

Takvim se stvarima zapravo bave filolozi; zbog toga je za pripremu kritičkog izdanja nužna, upravo kako mu i ime kaže, kritička, rasudna moć. Zbog toga se priređivanje kritičkog izdanja smatra vrhuncem filološkog posla (mada se tu znanstvenik do krajnjih granica podređuje tekstu, ili barem želi ostaviti takav dojam; tu "nema" interpretacije - mada svaki filolog zna da je točno čitanje ohoho interpretacija).

Kritičko izdanje koje mi je došlo u ruke jest izdanje epigrama Jana Panonija; pojavilo se ove godine u Budimpešti. Uredio ga je - kao prvi svezak Sabranih djela u izdanju Mađarske akademije znanosti - Gyula Mayer.

(Ažurirano 25. 11. 2006.)

Kiki J

Usput, Kiki J (kod koje sam na flickru našao fotku za prošli zapis) je dobra fotografkinja. A bila je i u Hrvatskoj:

Kraj obrazovanja

U čemu bi bio poseban poziv hrvatskih katoličkih sveučilišta današnjice? U tome da bace rukavicu svojim svjetovnim kolegama, obnavljajući i za jedne i za druge jednu manje rascjepkanu predodžbu obrazovanja nakon gimnazije; prepoznajući gdje su krivo skrenula čak i najbolja svjetovna sveučilišta. S katoličke točke gledišta, moderno svjetovno sveučilište nije krivo zato što nije katoličko. Krivo je zato što nije sveučilište.

Pa ipak, glavna katolička sveučilišta, čini se, nisu spremna prihvatiti ovakav poziv --- već i zato što su njihove administracije gotovo monomanijački usmjerene na oponašanje prestižnih svjetovnih kolega, koji već ionako oponašaju jedni druge. Zašto je takav stav štetan? Što nije u redu na svjetovnom sveučilištu?

OK, malo sam varao. Odnosno, primijenio poznatu stilsku figuru. Izvornik ove priče govori o sveučilištima druge zemlje (i pokrenuo je vrlo zanimljivu raspravu na CLASSICS-L mailing listi). Pa ipak --- iz kojih je sve razloga ovakav tekst čudan?

(Slika ljubaznošću Kiki J.)

Pompejanski bordel

Više je hrvatskih novina (javljaju gledačiprekoramena iz vlaka i tramvaja) prenijelo agencijsku vijest o renoviranju pompejanskog Lupanara.

Zašto je to bilo tako zanimljivo?


(Snimio Brojo_2006.)

tabula naufragii

Antiquities, or remnants of history, are, as was said, tanquam tabula naufragii: when industrious persons, by an exact and scrupulous diligence and observation, out of monuments, names, words, proverbs, traditions, private records and evidences, fragments of stories, passages of books that concern not story, and the like, do save and recover somewhat from the deluge of time.

Francis Bacon, The Advancement of Learning (1605).



(Snimila Brooklyn Aphrodite!)

Knjiga

(Hvala Umair Mohsin!)

Priređujem kolumne "Noge filologa" za knjigu kod prijatelja iz Naklade Pelago (kao pravi ljudi knjige, oni nemaju nista svoje na internetu). Papirnati medij ograničava --- prostor, cijena, znate te priče --- ali bilo bi divno kad bih mogao imati ilustraciju za svaku od četrdesetak kolumni, koliko ih se u knjigu probilo. Imam čak i strategiju: naći ilustracije na flickru!

Napravit ćemo to za mrežnu verziju.

Ovo je tako lijepo...

Kad vas u javnosti nazovu kretenom (ne šalim se, been there), odete i pogledate BibliOdyssey. Sva prljavština silazi čarobno.



Kako je lijepo što postoji umjetnost. Kako je lijepo što postoji internet.

Etc.

Karakteri

(Hvala fast eddie 42!)

Jedna nam je stara profesorica jednom rekla: "Kad si star, onda već znaš prepoznati tipove studenata. To je nešto kao Teofrastovi Karakteri... The shy girl, the loud boy" (ona je Engleskinja, pa je i ostatak bio na engleskom).

Čim sam to čuo, bio sam fasciniran, i spopala me strašna radoznalost: kako bi izgledala njezina zbirka studentskih karaktera? (Čak sam je i pitao, ali lukavica jedna nije htjela ništa konkretno reći.)

A onda je konačno počela nastava, stao sam pred novu generaciju brucoša, i gle: i sam prepoznajem tipove među studentima.

Paradoks tipologije karaktera: svatko je od nas neponovljiv i jedinstven --- a opet, može nas se kategorizirati. Na određenoj, površnoj razini --- to sasvim dobro pali.

Nisu mi baš savršeno jasni ti tipovi --- ne toliko da bih mogao napisati njihovu skicu, poput Teofrasta ili La Bruyèrea --- ali ih jasno prepoznajem kad ih vidim.

Ilirske provincije

Moj bože... Tražeći na flickru fotku Cvjetnog naselja (da i ne govorim o ingenioznim kombinacijama za pretraživanje), našao sam ovo:



(Snimio HoolyPics.)

Gdje je to u Zagrebu?

Cvjetno

Cvjetno naselje za mene je najljepši dio Zagreba. Najviše bih volio tamo stanovati.

Ima izložba (veli H-Alter), s uvodom od kojeg svrbe prsti:

Cvjetno naselje Vlade Antolića - naselje za budućnost?, izložba, do 11.11.

Otvaranje: 24.10.2006., 19,00 sati, Galerija Modulor, Centar za kulturu Trešnjevka, Park Stara Trešnjevka 1
Izložba Leile Mehulić

Godine 1939, u ozračju ratne slutnje, na prostoru Stare gradske vrtlarije i u blizini još neukroćene rijeke, započeta je izgradnja novog naselja za gradske činovnike. Iako je Cvjetno naselje po svojim obilježjima bilo ravnopravno najglasovitijim modernističkim naseljima onodobne Europe, mnogi su se čudili onima koji su napuštali donjogradske stanove i zaposjedali bugarske povrtnjake, 'kraj Turopolja, tam di je vrag rekao laku noć.

(Hvala Katajamasaki)

www.filjio.com

Autor Ribe koju sam svojedobno ulovio na putu na faks --- čijoj sam smrti pod daljnjim generacijama grafita svjedočio --- kao i jata njezinih kolegica i drugih aboridžinskih formi koje plivaju zagrebačkim zidovima zove se filjio.



Od-je-ličan. Isplati se pogledati.

Kulturna subverzija

Voditeljica jedne od (valjda dviju) emisija o kulturi na HRT-u žali se da nema publike ("Ljudi gledaju što im se servira... Gledaju prvo BigBrother pa nemaju snage za zahtjevne kulturne emisije... Ja bi da moja emisija ide u PrajmTajmu, njanjanjanja"). Pošto smo slučajno --- slučajno, ja koji od kulture živim, skupa s Dadom! --- gledali po komadić obje kulturne emisije, jasno mi je i zašto. Ono što se zove "Pola ure kulture" trebalo bi biti duhovito i vrckasto; komentari su zapravo snobovski i cinični. Ono drugo (a da, "Drugi format" ili nešto tako) je jednostavno dosadno. Sjede ljudi u studiju i pričaju, pa stoji Milivoj Solar u šumi i priča, pa sve tako.



A što ako...

[Daydreaming generator ON]

Ako bi hrvatske kulturne emisije izgledale ovako:

* Traju između deset i trideset sekundi
* Ispričaju priču o jednoj jedinoj stvari
* Emitiraju se UNUTAR BLOKA REKLAMA

Zamislite šok i očuđenje: 30 sekundi REKLAME KOJA NIŠTA NE REKLAMIRA. Slike jedne umjetničke slike. Dijalog Edgara i Edmunda iz Kralja Leara. Solo pjesma za sopran i klavir. Ili video-art (ti ljudi već imaju gotov materijal!)

Nenajavljeno, bez upozorenja, bez objašnjenja. Ravno u glavu (excuse the pun).

Kultura narodu --- poskrivečki.

Ubrzani marš u provaliju

Samoreklama za novi Zarez (br. 190):

Ubrzani marš ka nemogućem cilju

Borba poslovica na sveučilištima u jeku bolonjskog procesa. "Pij malo, pij dobro" protiv "Koliko para, toliko muzike"


Ovih dana, u Hrvatskoj, sinekura akademskog zaposlenja - idila ispunjena znanošću i knjigama - pretvorila se u orgiju birokracije. Sličniji gogoljevskim pisarima nego znanstvenicima, mi filolozi, kao i svi ostali, provodimo dane i noći ispunjavajući tablice i formulare (naravno, u digitalnom obliku i pomoću kompjutera - od toga nam je puno lakše), pri čemu najčešće treba unositi uvijek iste podatke, uvijek u istom suludom mora-biti-gotovo-do-prekjučer ritmu, uvijek u istoj rastavljenosti od stvarnog života.

To se ovih dana, u Hrvatskoj, zove "bolonjski proces u drugoj godini realizacije".


(Ostatak --- na kiosku...)

PET borba protiv siromaštva

Jučerašnji Novi list (18. 10.) javlja o mudrom i prigodnom državnom potezu, promjeni pravila vezanih uz otkup ambalaže.

Svatko tko živi u Hrvatskoj zna tko se bavi skupljanjem alu-limenki i plastičnih flaša; znamo i kakvu socijalnu ulogu igra --- silom prilika --- ova ekološka mjera. Znamo i za nevjerojatnu posljedicu: zahvaljujući otkupu ambalaže, Hrvatska je (gotovo preko noći) postala, što se stakla, limenki i PET flaša tiče, čista poput kakve skandinavske zemlje. To ti je motivacija.

Sada je, međutim, Fond za zbrinjavanje ambalažnog otpada promijenio pravila igre.

"Od petka se maksimum ambalažnih jedinica za otkup od građana svuda ograničava na 80", bez obzira na skladišni prostor itd. "Glasnogovornica Fonda... objašnjava da se na ovaj način željelo spriječiti da pojedinci od prikupljanja ambalažnog otpada rade 'biznis' i odjednom dovoze na otkupna mjesta stotine pa i tisuće PET i staklenih boca ili aluminijskih limenki."

Osim toga, trgovci su od nadležnog državnog fonda dobili izričitu uputu da "ne smiju preuzeti ambalažu od onih građana za koje utvrde da [ambalažu] nisu kupili."

Osim usklađivanjem s EU normama, kaucije za jednokratnu ambalažu hrvatska je država opravdavala i ekološkim interesom. Taj se ekološki interes, nažalost, lijepo spojio sa siromaštvom građana iste te države. Sada država uvodi mjeru kojom će naškoditi svome ekološkom interesu, i ekonomskom interesu svojih najsiromašnijih građana. Jer oni iz toga rade "biznis". Ako ste kad vidjeli na cesti čovjeka natovarenog vrećicama punim plastičnih flaša, znate tko su tajkuni toga biznisa.

Sretan vam dan borbe protiv siromaštva!

(U Novom listu vijest je, posve umjesno, objavljena uz prigodne tekstove o dotičnom danu: "Dvije trećine građana Hrvatske smatra se siromašnima", "Nama je svaki dan --- dan borbe protiv siromaštva".)

Požuri, druže!

Nova faza digitizacije definitivno kuca na svačija vrata. Citat s if:book bloga:

Krenimo u akciju sa skenerima i OCR-om (kratica za optičko prepoznavanje znakova, način na koji kompjuter "čita", dešifrirajući sliku tiskane stranice u skup sebi razumljivih znakova/slova) i počnimo pribavljati tekstove za naše vlastite (a ne Googleove, Microsoftove...) baze podataka.

Ovo je još relevantnije za male, siromašne, egzotične kulture kao što je Hrvatska. Ako nećemo mi (skenirati svoje knjige nad kojima su prestala autorska prava i učiniti ih dostupnima na internetu), onda tko?

Predajem!

U utorak, nakon birokratskog spazma koji se na hrvatskim sveučilištima zove "bolonjski proces", konačno sam imao priliku raditi nešto korisno: stati pred ljude i pričati o latinskom. Kakva promjena.

Već sam četiri mjeseca sve drugo --- ispitivač, vozač, putnik, polaznik seminara, administrator, pisar, sjedilac na sastancima --- samo ne nastavnik.

Kakve li razlike između besmislenih i smislenih poslova!



(Ali 45 minuta --- koliko po novom programu traje predavanje iz latinske gramatike --- jako mi je premalo. Puno je prošlo --- sad se divim onima koji u osnovnim i srednjim školama uspiju u 45 minuta nešto konkretno napraviti s 30--40 ljudi. I, dakako, divim se licemjerju: u internom sveučilišnom "cjeniku", sat predavanja --- u temeljnom obliku, 45 minuta monološkog blebetanja --- vrijedi dva norma-sata, sat seminara --- gdje i studenti dođu do riječi i djela --- vrijedi sat i pol norme, a sat vježbi --- gdje se, na prvoj i drugoj godini, nešto konkretno i nauči --- vrijedi jedan norma-sat. Da nam ne bi kruna s glave spala.)

Orestija 2

Dada i ja bili smo na zagrebačkoj izvedbi Orestije, u HNK. Alma Prica fenomenalna. I Milan Pleština. Ostavljaju Eshilu dovoljno mjesta. U tim grčkim dramama glas je glavni. Nisu uzalud imali pojačala u maskama.



(Igraju još 19. i 20. listopada.)

Oda vlaku

Preselili smo se iz centra grada u Špansko, i putujemo svaki dan u vrtić/školu, náfaks. Otkrili smo prigradske vlakove, HŽ-varijantu. Priča za sebe. Najljepše je markirati, tj. vraćati se u Špansko nakon što ostavimo Jonu u vrtiću (ljepote kliznog radnog vremena).

Kad se voziš gradom vlakom, ne može ti nitko ništa prodavati: umjesto reklama i izloga, s obje strane pruge je utroba grada, unutarnji organi. Dvorišta, skladišta, parkirališta.

Kad se voziš gradom vlakom (izvan špice), ima puno mjesta. Ni u tramvaju ni u autobusu nema toliko.

Kad se voziš gradom vlakom, vlak samo juri, nema semafora. Pet minuta od Zapadnog kolodvora do Vrapča.

Kad se voziš gradom vlakom u bablje ljeto, sunce sja u vagon, nije ti žao što vlak stane i čeka drugi. Duže traje ta čarolija.


(Za sliku hvala Yaretu i flickru).

Radijona

Dada gleda TV, Jona joj se upravo uselio u krevet, na mojem kompjuteru plutaju materijali za kolumnu. Mađarska i parrhesia. Prikupljajući građu o Gyurcsányevim lažima (orkestriranim tjedan prije mađarskih lokalnih izbora!), našao sam novog prijatelja, Georga Szírtesa, pjesnika i prevodioca. I kakanijske blogove s prostora bivše države (K.u.K. monarhije, naravno), i pestiside blog (stari favoriti). Zapravo večernja idila, užitak. Kad mi razni dedlajnovi ne bi migali svojim pipcima za leđima. Dah im malo daje na češnjak.

A snapshot

Šolta, Zagreb, Split, Prvić, Šibenik, Zagreb, Sofija, Zagreb, Baška, Zagreb, Trst, Zagreb... filolozi su sjedilačko stanovništvo, a nekako je ovaj mjesec ispalo da sjedim u autu, vlaku, busu --- čak i na trajektu --- ali najmanje za radnim stolom. Fali vremena za refleksiju. Vrijeme je glavna moderna dragocjenost. Za one koji ga nemaju.

Ranganathan

1. Knjige su za upotrebu.

2. Svakom čitatelju njegova knjiga.

3. Svakoj knjizi njezin čitatelj.

4. Uštedite čitatelju vrijeme.

5. Knjižnica je organizam koji raste.



Shiyali Ramamrita Ranganathan (9. kolovoza 1892, Shiyali, Tamil Nadu - 27. rujna 1972, Bangalore), indijski matematičar i knjižničar. Formulirao je gornjih pet zakona bibliotekarstva, te razvio prvi veliki analitičko-sintetički sustav klasifikacije. Smatran je ocem indijskog bibliotekarstva.

Wikipedija (engleska) o Ranganathanu...

Nova knjiga: Batušićevi memoari

Kako je danas Dadi rođendan (!!), tražeći za nju poklone, poklonio sam i sebi nešto: Nikola Batušić, Na rubu potkove: uspomene, Zagreb: Profil international, 2006 (Biblioteka Biografije i dnevnici).



Knjiga je opako zanimljiva, na svoj način provokativna. I loša. Koga ne zanima tematika --- intelektualni milje Zagreba od pedesetih do sedamdesetih, s neprestanim izletavanjima naprijed i natrag --- neće nimalo biti oduševljen time što je stvar esencija "Tko pjeva zlo ne misli" (knjigu inače možete pokloniti Dalmatincu koga želite iznimno iznervirati). Samo što su Fulir i društvo kleinbürgerlich, a Batušić --- Gavellin unuk, nećak intendanta HNK Slavka Batušića --- recimo, grossbürgerlich. Koliko je to moguće u zagrebačkim uvjetima. I zbog te "građanske" kvalitete njegov je svijet, istovremeno --- kako dobro primjećuje jedna kolegica --- kontrakultura u socijalističkoj Jugoslaviji: onih nekoliko bez kojih porušena i opustošena zemlja nije mogla, ali nisu bili njezini --- bili su sve protiv čega smo se (barem deklarativno) borili. Ah, da: bili su i ekonomski i politički razvlašteni, dakle, bez zuba.

Ali nije zato knjiga loša. Loša je zato što je causerie i time (možda namjerno) plitka --- svi su problemi maknuti u stranu, prepušteni čitaocu da ih naslućuje. Loša je i zbog "maštovite" kompozicije, zbog naglašene digresivnosti. I zbog viška podataka koji je dovode na rub razmetljivosti. I zbog viška kurziva. I naslov je loše odabran: osobno ne znam nijednog Zagrepčanina --- s izuzetkom arhitekata i kunsthistoričara --- kojeg riječ "potkova" podsjeća na Zagreb.

Međutim, kao svjedočanstvo o klimi jednog mikrokozma --- koji je postojao paralelno uz naš --- Batušićeva je knjiga vrijedna. I inspirativna.


Nastavak slijedi.

Krici iz akademske savane

Odličan tekst Elvire Marinković Škomrlj iz Novog lista (koji je, nažalost, na internetu u cijelosti dostupan samo za pretplatnike) o posljedicama najnovijih kemijanja s upisima na sveučilišta/fakultete u Hrvatskoj možete pročitati i na forumu hrvatskih znanstvenika, CONNECT::Portalu:

Izvrsni ostaju neupisani, a fakultete očekuje financijski slom

Novaca i kadra nema i svima je jasno da lijepe riječi utjehe koje dnevno stižu iz Ministarstva sve više služe samo u svrhu ostvarenja ambicija političara i njihovih sredina. Oni mogu u zboru pjevati "Mir, mir, nitko nije kriv", jer za njih i onako problema nikada nema, na papiru ide sve pa i "Bolonja", a konačno njih ne boli glava kako će svomu djetetu objasniti da mu odlične ocjene baš i nisu neka referenca

Piše Elvira MARINKOVIĆ ŠKOMRLJ

Problemom upisa na fakultete djece hrvatskih branitelja bio je u medijima obilježen i ovaj tjedan. Naime, nakon što prijeđu razredbeni prag omogućen im je izravan upis i tako "izbacuju" one koji su postigli i daleko bolje rezultate. Da se radi o diskriminaciji i kršenju autonomije sveučilišta i konačno ustavnom pravu prema kojemu su svi jednaki, konstatirali su mnogi članovi akademske zajednice, pa i predsjednik Stjepan Mesić. Međutim, čini se da te notorne činjenice nisu bile dovoljne da u jednom od najgledanijih televizijskih termina, u emisiji "Fokus" predstavnici Ministarstva znanosti i akademske zajednice smognu snage i pred javnosti "suprotstavljenoj" strani, predstavnicima branitelja i njihovom resornom Ministarstvu jasno kažu u čemu je problem, te priznaju da ni u snovima on ne može biti riješen na način kako to tvrde u Ministarstvu --- osiguravanjem kadra i prostornih uvjeta.

Nastavak...

Zapažanje

"Blog je internetski dnevnik", obično se kaže. Tek mi je nedavno palo na pamet --- ne sjećam se da sam to igdje vidio --- da se dnevnik (u načelu) čita od početka prema kraju, od najstarijeg do najnovijeg, a blog obratno. Tu je kontinuitet sasvim drugačiji: najprije pročitamo da je netko u zatvoru, onda saznamo da su ga osudili, onda što se dogodilo... Redoslijed je možda više novinski, obrnuta piramida?

Post-Orestija

Predstava bila, dobro prošlo, Dubrovnik je ostao na mjestu.

Kako se radilo o predstavi na Dubrovačkim ljetnim igrama, novine su službouljudno odvojile komadićak prostora da poprate. Ocjene vrijednosti i vrijednost tih ocjena na stranu, zanimljivo je bilo čitati o tome što bi danas jedna izvedba antičke drame, pogotvo Eshilove, morala.

Uglavnom, morala bi "oživjeti mit". Morala bi "biti iskonska".

Želja za mitom. Zašto? Otkud? I kako izgleda mit u moderno doba? (Kao Jean Fabre, pretpostavljam.) U čemu je danas njegova snaga?

Premijera se bliži

Sudeći po fotkama i vijestima sa stranica Dubrovačkih ljetnih igara (usput, imaju vrlo opušteno predstavljene podcastove), premijera Orestije se bliži. Ne znam koliko treme imaju Eshil, glumci i režiser, ali mene živo zanima kako će to ispasti. Ovdje je, inače, link na dio prijevoda koji je izašao u "Zarezu", i na tekstić o prijevodu iz programske knjižice uz predstavu (to su one skupe, lijepo dizajnirane brošurice za koje nikad nemam para).

Inače, koliko sam uspio vidjeti na jednoj zagrebačkoj probi na kojoj sam bio, tekst se dosta hrabro drži u hrvatskom glumištu.

Dubrovnik
Aeschylus
theatre
teatar

Crtica

"... a od svih društvenih znanosti u nas, doista, najbolje cvatu klasična filologija, deskriptivna i poredbena gramatika. Latinskim se ovdje bave civili još više od popova. Interesantno, u Sloveniji ne postoji ni jedan srednjoškolski klasičarski razred izvan sjemeništa, a u Zagrebu, klasičarski odjel ima svaka druga škola!"

Denis Kuljiš, "Bespuća hrvatske povjesnice" (prikaz knjige: Nikica Barić, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990--1995, Golden Marketing -- Tehnička knjiga, Zagreb, 2005), Gordogan 7--9, proljeće-jesen 2005 (sic; tiskano u travnju 2006), s. 178.

Na temu

[Prije početka, u vezi s komentarom prošlog zapisa: ne smatram se nikakvim čuvarom hrvatskog jezika, niti njegovim "idealnim korisnikom". Mislim --- za razliku od jezičnih regulatora --- da je hrvatski jezik jedan odrastao fenomen, posve kadar da ide svojim putem i brine se sam za sebe. Ako se pritom malo razmrda, bože moj, errare humanum est...]

Znanstveni problem / hipoteza: izraz "na temu" je angliziranje u hrvatskom jeziku.

Eksperiment: provjeriti pojavu izraza "na temu" u Hrvatskoj jezičnoj mrežnoj riznici (grdi naziv, znam, ali nisam ga ja birao --- korpus je inače posve upotrebljiv) Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje HAZU.

Rezultati: u korpusu knjiga izraz "na temu" ima 12 pojavnica: Miroslav Krleža, Vladislav Kušan, Vladan Desnica, Ivan Slamnig, Ivo Frangeš, Eugen Pusić, Krešimir Nemec, Stjepan Hranjec, Stjepan Tomaš. Česta kolokacija: "varijacija na temu". Nekoliko primjera.
Krleža (Povratak Filipa Latinovicza): "da bližnjega treba ljubiti kao samoga sebe, na temu te osnovne misli mnogo je rezolucija izglasano za posljednja dva milenija"
V. Kušan (1941): "najviše domete postigao u ženskim aktovima i kompozicijama na temu materinstva"
--- U korpusu "tiskovina" ima 1058 pojava izraza "na temu". Izvor: "Vjesnik on-line", 2000--2006.

Hipoteza opovrgnuta ili potvrđena? Upišite sami.

Knjižne kletve

U srednjem su se vijeku ljutili na kradljivce knjiga. U nedostatku RFID čipova (koji aktiviraju alarm kad knjigu iznesete iz knjižnice ili knjižare), u rukopisne su kodekse ugrađivali knjižne kletve. Mali izbor (naš'o Gugle):

non videbit christum quisquis furabitur istum "Krista neće vidjeti tko god je ukrade" (Cod.Vat.Lat. 636)

Richardi Tissoti de sancto Ypolito supra dubium, qui sibi furabitur per collum suspendetur. "[Knjiga] Rikarda Tissota, svetog Hipolita o sumnji, tko mu je ukrade bit će za vrat obješen." (Universitätsbibliothek Salzburg, M I 256)

Non uideat christum quisquis furabitur istum. "Ne vidio Krista tko god je ukrade." (München, Bayerische St. [BITECA libid] 1104 [Collection] Cod. Hisp. (Cat.) [Call number] 59 [Previous call number] O.217.)

Qui furabitur librum istum. non videbit Iesum Christum. Sed ibit in Infernum. ad poenandum in aeternum. cum Turba Diabolorum. per omnia saecula saeculorum. "Tko ukrade ovu knjigu / neće vidjeti Isusa Krista / već će ić u pakao / da ga muče vječito / s gomilom đavola / u sve vijeke vjekova" (Bibliografia delle opere a stampa di Giambattista Marino.)

Jasno vam je da ovo pišem jer i mene muči jedna knjižna kletva.

Postoji, naime, odlična --- dragocjena --- knjiga Aleksandra Stipčevića, Socijalna povijest knjige u Hrvata (Zagreb: Školska knjiga, 2004). Knjiga je prepuna iznimno zanimljivih podataka za povijest pismenosti i pisanosti na prostoru Hrvatske, ali je puna i kojekakvih mana. Jedna od manjih (!) vezana je uz knjižne kletve.

Evo kako su predstavljene na stranicama 296 i 297 --- u tekstu i na reprodukciji preko čitave stranice (slike su ujedno i linkovi na flickr; ondje možete vidjeti i relevantne bilješke na samim fotkama):



Pa slika rukopisa iz zagrebačke Metropolitane:



Očito slova za koje bi Google "znao" da daju latinski furabitur (sa skraćenicom za -tur na kraju), čitaju i Stipčević, i njegov urednik, i recenzenti --- uredno kao furebit (jer se rimuje s videbit). Ali bez obzira na latinske rječnike i latinsku gramatiku, ako se već nećemo upuštati u analize kratica u latinskim rukopisima.

O Isusovu padežu da i ne govorimo.

I onda? Kako ću vjerovati ostalim podacima iz dragocjene, zanimljive, važne (i, usput, dozlaboga nacionalističke) knjige... ako je ona ondje gdje sam je ja sposoban provjeriti --- šokantno netočna?

Ima jedna narodna koja opisuje takve situacije: zlatom piše, xxxxxx pečati.

Eshili, naši suvremenici

Evo dijela iz jedne kazališne recenzije (Igor Ružić, Radio 101) o kojem bih htio razmisliti:

Međutim, Frljić Eshila koristi samo kao predtekst, kao područje mogućnosti, što mitski i mitologijom zasićeni antički komadi i jesu, osim ako ih se postavlja u togama poštujući metar i pripadajuću dramsku strukturu. Umjesto priče o Eshilu našem suvremeniku, kako je uvijek lakše postaviti takve komade, ovdje je riječ o spajanju različitih tekstova ali ne kroz sam scenski izgovoreni materijal, gdje tek oni koji znaju čuju ono što trebaju čuti, pa tek onda tu zapravo literarnu kompilaciju razumiju kao inscenacijsku namjeru i eventualno poruku. Naprotiv, ovdje se u antičku priču uvode suvremeni tekstovi kroz samu radnju, vodeći se logikom cjelokupnog scenskog zbivanja. Utoliko je Frljićevo kazalište zapravo i komunikativnije, jer bi samo uplitanje Brechta i Elfriede Jelinek u Eshila, zasićeno scenskom bukom i strogo kontroliranim bijesom, prošlo uglavnom nezapaženo.

Uh. Ovo vapi za pomnim čitanjem.

U Eshilu, naravno, imam vlastiti interes. Jedna bi Orestija trebala igrati na Dubrovačkim ljetnim igrama --- na ovome mjestu:



--- i zato je Orestija na mome stolu. Trenutačno, Hoefore.

Na Eshilu su Dubrovačke ljetne igre već lomile zube:

1988.Eshil: ORESTIJA (ORÉSTEIA)

Preveo: Tomislav Ladan
Festivalski dramski ansambl

AGAMEMNON (AGAMÉMNON)
Adaptacija teksta: Marin Carić i Hrvoje Ivanković
Redatelj: Marin Carić
Dramaturg: Hrvoje Ivanković
Scenograf: Zlatko Bourek
Kostimograf: Diana Kosec-Bourek
Koreograf: Damir Zlatar Frey
Scenska glazba: Neven Frangeš i pučki napjevi otoka Hvara

Kamenolom Dubac

premijera 17.8.

4 izvedbe

1988.ŽRTVA NA GROBU; EUMENIDE (KHO?PHÓROI; EUMENEÍDES)

Adaptacija teksta: Lada Kaštelan i Ivica Kunčević
Redatelj: Ivica Kunčević
Dramaturg: Lada Kaštelan
Scenska glazba: Neven Frangeš
Scenograf: Ivica Prlender
Kostimograf: Danica Dedijer
Koreograf: Miljenko Vikić

Držićeva poljana, ispred Kneževa dvora i Sponze

premijera 17.8.
4 izvedbe

Glasna filološka razmišljanja

(Klasični) filolozi rade s "klasičnim" tekstovima. To su tekstovi koje su ljudi intenzivno proučavali tijekom najmanje dvije tisuće godina.

Zbog toga su filolozi podložni dojmu da je sve već napravljeno. "Od negdje 1900. poznavanju grčke i rimske antike nema se više što dodati."

Ovo je, naravno, pretjerivanje. No vrijedi za jedno područje na kojem se upravo klasična filologija proslavila. Za kritička izdanja antičkih tekstova.

Kritičko je izdanje filološki ekvivalent nuklearnog akceleratora. Time se bave samo najveće face. Te se najveće face mogu nabrojati na prste.

Kritičko je izdanje ekvivalent akceleratora po još nečemu: skupo je (uglavnom što se tiče vremena i energije), i nije neophodno za svakodnevni rad, pa čak i za većinu istraživanja. Jezikom znanstvene birokracije, to je "temeljno istraživanje".

One 1900, ili u daljnjih pedesetak godina, napravljena su sva kritička izdanja klasičnih (i poklasičnih) grčkih i latinskih tekstova. Uspostavljeni su relevantni nizovi (Oxford Classical Texts, Teubner, Loeb); izvan njih vrlo je malo "života", tj. samostalnih kritičkih izdanja.

Ovdje se javlja interesantno pitanje --- koliko ima kritičkih izdanja koja nisu nastala u Britaniji, Njemačkoj, eventualno Španjolskoj i Italiji? I što nam to govori s kolonijalne točke gledišta?

No, natrag na temu. Filolozi su, dakle, odgajani u uvjerenju da su sva kritička izdanja već napravljena, da su ih napravile najveće face --- i da nema razloga baviti se tako nečime. Možda na nekom seminaru pročitamo malo kritičkog aparata, da vidimo kako se stvari rade, i to je sve. Onda pišemo tekstove o antičkoj kulturi i književnosti, ako smo jako ezoterični --- o gramatici.

Međutim.

Na jednom području kritička izdanja nisu napravljena.

Ne postoje u digitalnom mediju. Zovite ga elektroničkim, računalnim, kako hoćete.

Postoje korpusi antičkih tekstova (Perseus, TLG i PHI, Teubner, The Latin Library). Tekstovi u tim korpusima nemaju varijante. Nema kritičkih aparata.

Elektronskih (digitalnih) kritičkih izdanja antičkih tekstova, odn. tekstova na klasičnim jezicima, poznato mi je otprilike koliko stane na prste jedne ruke:

• The Online Critical Pseudepigrapha (pseudo-biblijski tekstovi)


• Aphrodisias in Late Antiquity: The Late Roman and Byzantine Inscriptions


• Vita sancte Eufrosine (srednjovjekovni)


• Klaudijan i Propercije, brevi apparatu critico instructi, ed. Michael Hendry


• MS83II der Dom und Dioezesanbibliothek Köln, rukopisna zbirka iz 798--805

... i to je, bojim se, sve (popis se ponešto i proširio u par dana od prvog objavljivanja ovog zapisa).

Postoje razni eksperimenti s oblikom i prezentacijom izdanja (Chicago Homer, Augustinove Ispovijesti) --- ali ništa vezano uz tekstologiju, rukopise, varijante; glavnina izdanja tretira tekst kao jedan, postojan i idealan.

Postoje kritička izdanja za čiju su pripremu korištena računala, elektronički mediji, poseban softver (CTE, TUSTEP). Ali ne i izdanja koja su digitalna i kao finalni rezultat.

Zašto je tako?

Moj odgovor: upravo zbog odgoja unutar struke. Kritičkim se izdanjima bave samo najveće face --- a one su, je li, stare; tehnologija je izvan njihovog područja interesa, točnije, tehnologija u kojoj su se proslavili jest tehnologija tiska i usamljenog istraživanja, kolacioniranja, meditiranja. Sva nova, eksperimentalna izdanja imaju tekstove koji su na neki način vulgata --- jedan tekst oko kojeg postoji konsenzus. Ono što interesira priređivače tih tekstova jesu drugi aspekti elektroničkog medija.

Nastavak slijedi?

Likovne umjetnosti

Vrijeme je nekom slikar, nekom kipar. Nekome dodaje --- kile, bore --- nekom oduzima --- suši, izoštrava.

Tajne

Svaka knjižnica ima svoje tajne. Znao je što radi Walter Benjamin, kad je morao bježati pred nacistima iz Francuske, svoje rukopise sakrio baš u Bibliotheque Nationale de France --- nema boljeg mjesta za skrivanje slamke nego u plastu sijena. Jednu od sitnih (i prljavih) tajni NSK Zagreb otkrivamo ovdje.

Radi se o alfabetizaciji.

Dakle, poštovani publikum, mislite li da ćete u Digitaliziranom katalogu NSK, koji je snimka "kartičnog" kataloga iste knjižnice do 1975, prezime Böhm (o s prijeglasom) naći negdje iza Bogdanović --- varate se. Smatra se da je Böhm = Boehm, čak i kad tako ne piše. Na tiskanim se karticama vidi i trag promjene svjetonazora: netko je naknadno dodavao "E" u otipkano "Böhm".



Možda se, naravno, radi o općeprihvaćenom knjižničnom standardu --- samo što to nama, običnim smrtnicima, nije poznato. No, bonus homo semper tiro.

Kulture, dvije do dve

Citat s FAQ na bib.irb.hr ("Hrvatska znanstvena bibliografija" na internetu):

Kakva je razlika između znanstvenog, stručnog i preglednog rada u časopisu?

Znanstveni članak je objavljeni opis izvornih (novih) rezultata istraživanja.

Stručni članak obrađuje poznato znanje i težište stavlja na njegovo širenje ili primjenu.

Pregledni članak sintetizira, sažima, analizira i prosuđuje objavljene radove o nekoj specifičnoj temi. Organiziranjem, objedinjavanjem i prosuđivanjem prethodno objavljenih materijala autor preglednog članka razmatra daljnje trendove istraživanja nastojeći pojasniti probleme. Pregledni članak varira od sasvim opisnog do vrlo prosuđujućeg.

Dakle... ako napišem tekst o tri latinistička rukopisa koji se čuvaju u inozemnim knjižnicama --- o rukopisima za koje "se zna", ali se ne zna u Hrvatskoj --- je li to znanstveni, ili stručni članak? Ako napišem tekst o tri rukopisa za koja se zna, ali za njih znaju samo izolirani knjižničari, a ja ta tri rukopisa dovedem u vezu --- je li to znanstveni, ili stručni članak? Da li je to primjena postojećeg znanja, ili nov rezultat istraživanja?

Kategorije koje su neupitne kad se radi o izotopima ili dalekim galaktikama postaju, je li, malo upitne kad se radi o proizvodima ljudskog duha.

U vezi s tim: C. P. Snow: Dvije kulture.



Je li to prevedeno na hrvatski? Jest i nije:

Autor: Snow, Charles Percy
Naslov: Dve kulture i ponovo o njima / Čarls Snou ; [preveo Aleksandar I. Spasić]
Impresum: Beograd : Narodni univerzitet "Braća Stamenković", 1971
Materijalni opis: 139 str. ; 17 cm
Nakladnička cjelina: Biblioteka XX vek ; 2
Napomene: Prijevod djela: The two cultures and a second look / Charles Percy Snow. - Str. [7]-20: Predgovor / Aleksandar I. Spasić. - Bibliografske bilješke: str. 136-139.
UDK: 001.2(042)
Signatura: SKS

Jesmo li to onda pročitali? Možda je vrijeme da čitamo opet.

Naljepnica: znanost.

Sunce, Sanader

Stojeći danas na Ilici, pred haustorom, čekajući tramvaj, pogledam ja nadesno a ono --- Ivo Sanader s gđom dr Mirjanom Sanader, psom i samo jednim ćelavcem sa slušalicom. Oko njih, buljuk ljudi koji uživaju u proljetnom danu. Kao i kod svih tih ljudi, i moj je refleks bio --- zanemariti ga. Pa smo ih svi složno, u pravome splitskom stilu, zanemarili, a oni su otkoračali dalje prema Trgu. Ako je to bila predizborna kampanja, bila je neuobičajeno diskretna, sugerirana možda tek iznimno uspravnim premijerovim držanjem (možda profesionalna deformacija, kao držanje nogu kod balerina). I definitivno nisu (za razliku od mene) išli kupovati gumicu za pipu.

Filologu odmah padnu na pamet Rim i Atena, kad neki BigShot poput Temistokla ili Pompeja prelazi preko Agore ili Foruma.

Malo kasnije, međutim, shvatimo da "spektakl" u velikoj mjeri ovisi o onome tko ga organizira. Da je gospodin S odlučio proći Ilicom s gomilom pratnje, s fotoreporterima koji blicaju i kamermanima koji hodaju unatrag pred njim --- svi bi ga gledali. Ovako, sunce je bilo zanimljivije. Svatko si sam spektakl pravi.

Markice i salvete: Sanader, politika, sunce, Hrvatska.

Humznan

Zahvaljujući Connect projektu društva znanost.org, ovog smo mjeseca pokrenuli mailing listu humznan, za razmjenu informacija s područja humanističkih znanosti u Hrvatskoj i o Hrvatskoj. Na listu se dosad prijavilo 37 ljudi.

Čemu ta lista? Naprosto zato što ljudi u humanističkim znanostima, ma koliko Hrvatska bila mala, ne znaju uvijek što rade njihove kolege; zato što ponekad otkrivamo toplu vodu, a rješenje je tu blizu; zato što naručujemo na međubibliotečnoj razmjeni iste knjige, umjesto da ih razmjenjujemo (kao salvete i sve što vole mladi); itd.

Ako nam se želite pridružiti, javite se na e-mail iz stupca desno.



znanost
hrvatska
mailing list

Monahov blog

Napisao sam (Ive Mihovilović rekao bi "izradio") za sljedeći Zarez tekst o znanstvenim blogovima. Da, imaju temat o blogu. Kao dodatak ide izbor znanstvenih blogova koji mene zanimaju (može se, jasno, naći i među zlatnim delišesima.



if:book. A Project of the Institute for the Future of the Book (engleski).

Infocult: Information, Culture, Policy, Education. Information: its culture, history, and role in teaching and learning. (engleski)

Text Analysis Developers Alliance: blog s konferencije 2005 (engleski)

Stéfan Sinclair Online, digitalna humanistika (engleski).

Archivalia: kako ime kaže (njemački).

Victor Davis Hanson's Private Papers: blog povjesničara i desničara. Čovjek-korporacija. Ali ne zove se "blog", jer je to neozbiljno (engleski).

Tradición Clásica: utjecaji antičke kulture na moderni Zapad --- bilješke, primjeri, komentari, rasprave (španjolski i engleski).

The Stoa Consortium. Serving news, projects, and links for digital classicists everywhere. (engleski)

pompilo: Diario esporádico de un profesor de griego (španjolski).

Notes from the Walter J. Ong Archive: A commonplace book for my work on the Walter J. Ong Collection, held by the Pius XII Memorial Library, Saint Louis University. (engleski)

Classico e Moderno. L'antichita greca e latina in rapporto alla quotidianita (talijanski)

Fuzzy (HULK blog), informatički i inženjerski (hrvatski)

Mračni blog (povremeno znanstveni, ali hrvatski)

Markice: zarez, blogovi, philology, academic blog

Strip

Napomena: vidio u knjižarama, a sad se uvjerio i na mreži: izdavačka kuća Mentor objavila je (mislim, krajem prošle, 2005) kapitalno teorijsko djelo o stripu: "Kako čitati strip", Scott McCloud. Kad sam prije par godina tražio stručnu literaturu (studenti su htjeli imati seminar o stripu), posvuda sam nailazio na tu knjigu.

Fora je, dakako, u tome što knjiga sama jest ono o čemu govori --- teorijska knjiga o stripu i sama je strip. (Zamislite teoriju romana koja je i sama roman... teoriju glazbe koja je i sama kompozicija... itd. Nije toliko nelogično koliko izgleda.) Sad, glavno je pitanje, dakako, koliko je sve to dobro?
Ajd da čitamo.
Pupafix! o tome (posebna čestitka zbog Astera Blistoka!).
Cut-n-paste iz dosadne recenzije kod Modernih vremena.
Dobar opis na morecomics.

Kaj se radi

Budući da su praznici, ovih se dana, logično, više bavim znanošću nego bilo čime drugim. Oh da, poslao sam u Zarez (čije je mrežno izdanje malo zamrlo) novu kolumnu, o biskupima, i o sličnosti Crkve i kapitalizma. Ali uglavnom ostavljam tragove na Marulus et al. blogu, i na svojim zlatni-delišes stranicama. Latinskoga uvr' glave.

Također, otkrivam da bi se čitav esej mogao napisati o razlikama, ideologiji i mitologiji (i mitologici) mjesta kao što je Booksa i mjesta kao što je Profil Megastore. Ali čemu pisati esej? Bolje sjesti! Jasno, onamo kamo vas srce više vuče.

Pseće markice:

booksa
zarez
del.icio.us
znanost
život