Dok su po njegovom gradu padale granate i bombe, sjedio je u podrumu i — uz svjetlo svijeće! — sastavljao rječnik majanskog.
To je sasvim u redu.
Ali to što je sastavio loš rječnik...
"Bombardiranje" Philipa Gustona (1913-80) u Muzeju Grada New Yorka snimio wallyg.
O najnovijem otkriću prostota Marka Marulića — ili, nešto manje senzacionalno, prostota koje je on čitao i upamtio — možete pročitati ovdje.
(Upozorenje: zbog eksplicitno-sadističkog sadržaja, kao i radi draženja nedužnih čitalaca, latinski nije preveden.)
(Marcijala dizajnirali Napoléon et la bétise).
Pjesnik (filolog) o filologu/pjesniku... Kose su crtice u zraku...
A.E.Housman
No one, not even Cambridge was to blame
(Blame if you like the human situation):
Heart-injured in North London, he became
The Latin Scholar of his generation.
Deliberately he chose the dry-as-dust,
Kept tears like dirty postcards in a drawer;
Food was his public love, his private lust
Something to do with violence and the poor.
In savage foot-notes on unjust editions
He timidly attacked the life he led,
And put the money of his feelings on
The uncritical relations of the dead,
Where only geographical divisions
Parted the coarse hanged soldier from the don.
U davno doba, dok je NSK još bila NSB i obitavala na Marulićevom trgu — tamo gdje je danas Hrvatski državni arhiv — ja sam studirao. Nad jednom salom NSB/NSK — manjom — stajalo je "Profesorska čitaonica" (lijepim lijevanim slovima). Jednog sam dana, logično/filologično, pitao dežurnog knjižničara smijem li ja sjesti u profesorsku čitaonicu (nije bilo mjesta u velikoj čitaonici, ili je bila gužva, kao što je i sada u NSK). "Tamo ćete sjediti kad budete profesor", vickasto mi je odgovorio knj.
Eto, ja postao profesor — a knjižnica više ne stanuje ondje.
Koja prevara.
(Hvala A što me podsjetila na ovu anegdotu. Na putu prema Broju Jedan...)
NSK sove snimila _Sanja_.
Taj je učitelj bio od svih najstroži. Taj je bio živa parafraza Tikvanovićeve poslovice »učitelj-mučitelj — učenik-mučenik«. Taj je djacima, štono se kaže, »tukao luk na glavi«; jer, ako ćemo vjerovati Tikvanovićevu dnevniku, koliko je god puta u tjednu bio latinski jezik, upravo je toliko puta svaki djak svakoga tjedna po tri puta ćuškan bio. »Pod latinskim je predavanjem stajao«, veli dnevnik, »takav jauk i vrisak djaka, da su se ljudi s velikoga trga pred gimnazijalnu zgradu kao na kakvo čudo kupili i kroz velike školske prozore zurili glavom mahajući i rukama prelamajući«. »Ta je strogost oca Ozebloga«, nastavlja dnevnik, »i kašnje silno djelovala na moj nježni duh; jer i dugo vremena kašnje, ako je tko gdjegod psa kakova nemilosrdno opatrnuo, pa je ovaj. zajauknuo, to sam ja odmah pomislio, da i njega uče latinski jezik«.
Pokraj sve te teškoće nije ipak Tikvanović ostao drenova batina u jošiku latinštine; jer je još i u kašnjoj dobi svojoj znao naizust puno lijepih »sentencija« iz latinskih klasika, a osobito iz Horaca, koga je najvolio, a najmanje shvaćao. To je odvajkada najobičnija bolest glupih ljudi, da ono najvole, što najmanje razumiju! Da je on i zbilja Horaca slabo razumio, to bih mogao sa sto primjera iz njegova dnevnika dokazati, kako je na pr. ono mjesto: »dulce desipere in loco«, ovako preveo: »slatko je smjesta poluditi!« i t. d. al ja sve to puštam i prelazim na grčki jezik.
Ako ćemo dnevniku njegovu vjerovati, to se je grčki jezik od latinskoga razlikovao samo za dvije zaušnice, t. j. učitelj grčkoga jezika bijaše mnogo dobroćudniji od Ozebloga, jer ne bi za svaku pogrješku, kao Ozebli, tri puta ćušnuo, nego svaki put dva priuška velikodušno oprostio, te samo jedan milostivo ucijepiti blagoizvolio. Zato je Tikvanoviću i ostao grčki jezik miliji od latinskoga, pa i kašnje, kad je škole već davna objesio na klin, kad bi god dospio, rad se je s grčkim klasicima zabavljao; premda je čestokrat naišao na mnogu poteškoću, koju bi on dan i noć rješavao i gdjekoji put po pet noći ne spavao, već uvijek razmišljao, kako bi se to mračno mjesto razjasniti dalo. Tako na pr. stoji u dnevniku, da mu je ono mjesto u Ilijadi u 19. glavi 408. stih uvijek zamršeno bilo. — Tu se naime razgovara Akil sa svojim konjem Ksantom. »Sad je tu«. veli dnevnik, »veliko pitanje, je li Akil konjskim jezikom, ili je konj Ksantos čovječjim govorio!«
Vilim Korajac [1918], Humoristička djela (Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb)
Bio sam pretprošli tjedan u Pragu, poslovno. Sjedili smo na večeri u nekom restorančiću, zvao se "U veseleho basu". Međunarodno društvo, uglavnom filolozi i nešto kompjuteraša.
Iza svih njih, za dalekim stolom, uokvirenog šankom i gostima, najedanput sam vidio samoga sebe. Točnije: vidio sam ono što obično vidim u ogledalu. Osjećaj je bio toliko jak da sam stalno očekivao da tip počne raditi pokrete koje i ja radim — sličio mi je i frizurom, i fizički. Nisam mogao prestati gledati.
Ali nisam osjećao ništa nadnaravno, ni zloslutno. Samo sam bio fasciniran. Odraz oživio.
Onda sam, u jednom času, ipak prestao gledati — konverzacija je to tražila — a kad sam opet oslobodio pogled i pažnju, za onim je stolom već sjedio netko drugi. Tako da sam propustio priliku da popijem beherovku sa samim sobom.
I tako, sad znam da negdje u Pragu živi moj blizanac. Lutrija gena još je jednom smućkala istu kombinaciju.
Geminos pinxit evansent.
Na gmailu mi reklame nude alate za ovulaciju, i to na www.ringeraja.com.hr. Sad, kad netko zločest poput mene krene zamišljati alate za ovulaciju...
Dobro, za novolatinsku književnost ljudi uglavnom znaju. Ali nova književnost na starogrčkom — tako nešto mogu samo Česi (i Moravci; cf. Jan Novák). Gornju je odu napisao Jan Křesadlo, autor SF epa u homerskom stilu.
Ostalo otkrijte sami (pogotovo ako znate češki bolje nego ja). Recimo, članak na engleskoj Wikipediji.
Hvala WMu na otkriću!
J uči engleski u vrtiću.
Jučer je spontano proizveo sljedeću sintagmu:
Stupid engleski!
Mislim da dobro napreduje.
R-ano... U-čenje... S-tranih...
Knjiga prihoda i izdataka: K-PIZD.
(A gugl nas časti: Bureaucratica, glazbeno-umjetnički sastav. — iskopana bureaucratica.)
U okviru "Kulturnog četvrtka u Sesvetama", u Knjižnici Sesvete, u utorak (sic), 13. studenog, u 19 sati (na stranicama KGS piše u 18:30, ali meni su rekli u 19), bit će upriličeno predstavljanje "Noge filologa". Mislim da je već količina kontraverznih informacija u vezi s terminom razlog da se to čudo vidi. Svirat će i pjevati lokalni (tj. sesvetski) filološki KUD, potpomognuti Dadom i Enijem.
Stara sesvetska knjiž... pardon, ciglana: xikki.
Prijatelju, kojemu je radio korekturu knjige, ostavio je tipfeler u predgovoru, baš u rečenici kojom mu se prijatelj zahvaljuje na korekturi.
Bauk hrvatskoga kruži internetom. I Blogger i Google nude, u svome stremljenju sveobuhvatnosti, između ostalih prijevoda na mini-jezike i prijevod na hrvatski.
Mada bi me trebali ispunjati ponosom, ti me prijevodi obično ispunjaju neugodom. Ne mogu prepoznati ono što poznajem, jer u prijevodu na hrvatski redovno zvuči... drugačije. Zvuči jadno. Prijevod ne može biti mehanički — prevođenje kompjuterske terminologije zahtjevno je, ispostavlja se, poput prevođenja poezije. Force write — kako ćete to prevesti? Prisili prepisivanje? Nema šanse!
Posebna je priča Google, kruh moj svagdašnji. Slučajno me danas prepoznao kao nekoga tko dolazi iz Hrvatske, i ponudio mi, kao prijevod Google Scholar: Google znalac. I kid you not. Google znalac.
Scholar nije znalac! Nije! Znanstvenik, o tome možemo razgovarati. Čak i školnik, ili učenjak. Ali nije znalac!
Dođe mi da se iste sekunde prebacim na "Google Scholar in English".
Rodoljubno srce u hrvatskim grudima kuca brže... grudi se šire...
Postoji digitalni video žanr po imenu machinima. To je kombinacija mašine (kompjutera) i kinematografa: snimanje (kratkih) filmova u virtualnom okruženju, često pomoću 3D tehnologija iz video-igara. Ili: napravite fantastičan svijet bez budžeta "Ratova zvijezda".
Postoji machinima autor po imenu Tom Jantol. On je napravio film Cirque du Machinima (evo ga na AtomFilms, ili na machinima.com).
Taj je film dobio nagradu za najbolji eksperimentalni film na prvom evropskom festivalu machinime (DMU Leicester, 12–14. listopada ove godine), kao "primjer izrazito ne-holivudske estetike".
Iza imena Toma Jantola redovno stoji, u zagradi, "Croatia". Čovjek je, čini se, naše gore list — mada biografske podatke Google nije uspio otkriti. U svakom slučaju, napravio je niz ovakvih animiranih filmova. "Bila nekoć Zagrebačka škola crtanog filma... a onda se reinkarnirala u Second Lifeu (pardon, u Half Lifeu)?"
Vijest o Tomu Jantolu našao sam na if:book.
Danas smo, iz nekog razloga, morali nešto napisati na pisaćoj mašini (nismo imali printer). Čovječe. Još uvijek znam pisati na pisaćoj mašini! Ali tipke su strašno tvrde, prsti su mi skroz van forme, i moram se jako prisjećati da l dublira kao 1, a O kao 0. A drugo sve znam — kako poravnati papir, kako gurati i vući naprijed, natrag, u novi red. A i mašina je u relativno dobrom stanju (samo traku treba pomicati prstima).
Koja fizikalnost.
Retro do neba.
(I, naravno, ne mogu odoljeti: najkorisnija — najpraktičnija — stvar koju smo učili u srednjoj školi bila je strojopis.)
Šrajbmašina 1971: januaryman.
Bob Dylan je dugački teretni vlak koji se — u svojim najboljim trenucima — raspada dok beskonačno klopara kraj nas.
Hvala P na Dilanovim prvim albumima; Dylana i Baez 1963 na flickr je stavio pingnews.com.
Prva.
Юнна Мориц
Читая греческий кувшин
Вся она ходит за ним, вытянув личико лисье,
робкой вздыхая душой, шелком зеленым шурша.
Он же - склоняется весь к бегственной, чувственной мысли,
юношу подвиг влечет, славы большая лапша!
В море гудят паруса, флот уплывает во вторник,
даже поэта берут, чтобы украсить войну,-
видя широкую кровь, пусть вдохновится затворник.
Вся она ходит за ним, плавную стелет волну...
Дева предчувствий полна, он возвратится нескоро,
будет измызган тоской, играми резвых богов,
язвами рабских галер, беженством, нищенством вора,-
будет орать он во сне... голеньким ртом без зубов.
Вся она ходит за ним, пряча улыбку возмездья.
Весь он на месте стоит, в свой путешествуя ад.
Странствует только душа, все остальное - на месте,
в чем убедится с лихвой, кто возвратится назад.
(Nađeno na А как у нас с лирикой?)
Druga.
From Autumn Journal by Louis MacNeice
Now we are back to normal, now the mind is
Back to the even tenor of the usual day,
Skidding no longer across the uneasy camber
Of the nightmare way.
We are safe, though others have crashed the railings
Over the river ravine; their wheel-tracks carve the bank
But after the event all we can do is argue
And count the widening ripples where they sank.
October comes with rain whipping round the ankles
In waves of white at night
And filling the raw clay trenches (the parks of London
Are a nasty sight).
In a week I return to work, lecturing, coaching,
As impresario of the Ancient Greeks
Who wore the chiton and lived on fish and olives
And talked philosophy or smut in cliques;
Who believed in youth and did not gloze the unpleasant
Consequences of age;
What is life, one said, or what is pleasant
Once you have turned the page
Of love? The days grow worse, the dice are loaded
Against the living man who pays in tears for breath;
Never to be born was the best, call no man happy
This side death.
Conscious - long before Engels - of necessity
And therein free
They plotted out their life with truism and humour
Between the jealous heaven and the callous sea.
And Pindar sang the garland of wild olive
And Alcibiades lived from hand to mouth
Double-crossing Athens, Persia, Sparta,
And many died in the city of plague, and many of drouth
In Sicilian quarries, and many by the spear and arrow
And many more who told their lies too late
Caught in the eternal factions and reactions
Of the city state.
And free speech shivered on the pikes of Macedonia
And later on the swords of Rome
And Athens became a mere university city,
And the goddess born of the foam
Became the kept hetaera, heroine of Menander,
And the philosopher narrowed his focus, confined
His efforts to putting his own soul in order
And keeping a quiet mind.
And for a thousand years they went on talking,
Making such apt remarks,
A race no longer of heroes but of professors
And crooked business men and secretaries and clerks
Who turned out dapper little elegiac verses
On the ironies of fate, the transience of all
Affections, carefully shunning the over-statement
But working the dying fall.
The Glory that was Greece: put it in a syllabus, grade it
Page by page
To train the mind or even to point a moral
For the present age:
Models of logic and lucidity, dignity, sanity,
The golden mean between opposing ills
Though there were exceptions of course but only exceptions -
The bloody Bacchanals on the Thracian hills.
So the humanist in his room with Jacobean panels
Chewing his pipe and looking on a lazy quad
Chops the Ancient World to turn a sermon
To the greater glory of God.
But I can do nothing so useful or so simple;
These dead are dead
And when I think I should remember the paragons of Hellas
I think instead
Of the crooks, the adventurers, the opportunists,
The careless athletes and the fancy boys,
The hair-splitters, the pedants, the hard-boiled sceptics
And the Agora, and the noise
Of the demagogues and the quacks; and the women pouring
Libations over graves
And the trimmers at Delphi and the dummies at Sparta, and lastly
I think of the slaves.
And how anyone can imagine oneself among them
I do not know;
It was all so unimaginably different
And all so long ago.
S bloga na Guardian Unlimited: Poem of the Week 13. Pjesma je iz 1939. Ne garantiram za svaki spelling, ja sam samo lijepio što sam našao.
Sasvim sam slučajno otkrio da je nekoliko pjesama Antuna Šoljana koje poznajem iz antologija ("Aeneas meus", i tako) zapravo dio male zbirke iz 1976. Stare, dakle, već preko 30 godina. Zbirka se zove — ni pet ni šest, nego — "Čitanje Ovidijevih Metamorfoza".
Tu je, dakako, i Šoljanova verzija Orfeja (bili smo pričali u Bugarskoj o modernim obradama Orfeja i Euridike — od Cocteaua nadalje).
Zbirka je, inače, jedan od naslova iz one biblioteke po imenu "BiblioTEKA" (izdavač: Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu...), gdje je izašla i "Hembra" Tončija Petrasova Marovića, i "Prirodopis" Danijela Dragojevića, i Platonov Kratil, i Mallarmé, i Heidegger, i koješta još.
Sedamdesete!
Da — nije neka fora zadržati glavnu stvar, tj. sadržaj zbirke, za sebe. Zato ga evo ovdje, kao PDF datoteka (samo slike, 596kB): X.
Na jednome mjestu Orhan Pamuk govori o zvuku koji je karakterističan za pojedini grad, zvuku koji je insajderska tajna — možete ga kao karakteristiku prepoznati tek ako živite u tom gradu. Za Pariz, kaže, to je srebrnasto-klizeći zvuk taksija, za New York — grmljavina podzemne, za Istanbul — udarac trajekta o obalu prilikom pristajanja.
Koji bi bio tajni zvuk Zagreba? Rijeke? Splita?
Message from the Duke of Wellington to the British Foreign Office in London — written from Central Spain, August 1812
Gentlemen,
Whilst marching from Portugal to a position which commands the approach to Madrid and the French forces, my officers have been diligently complying with your requests which have been sent by H.M. ship from London to Lisbon and thence by dispatch to our headquarters.
We have enumerated our saddles, bridles, tents and tent poles, and all manner of sundry items for which His Majesty's Government holds me accountable. I have dispatched reports on the character, wit, and spleen of every officer. Each item and every farthing has been accounted for, with two regrettable exceptions for which I beg your indulgence.
Unfortunately the sum of one shilling and ninepence remains unaccounted for in one infantry battalion's petty cash and there has been a hideous confusion as to the number of jars of raspberry jam issued to one cavalry regiment during a sandstorm in western Spain. This reprehensible carelessness may be related to the pressure of circumstance, since we are at war with France, a fact which may come as a bit of a surprise to you gentlemen in Whitehall.
This brings me to my present purpose, which is to request elucidation of my instructions from His Majesty's Government so that I may better understand why I am dragging an army over these barren plains. I construe that perforce it must be one of two alternative duties, as given below. I shall pursue either one with the best of my ability, but I cannot do both:
1. To train an army of uniformed British clerks in Spain for the benefit of the accountants and copy-boys in London, or perchance
2. To see to it that the forces of Napoleon are driven out of Spain.
Your most obedient servant,
Wellington
Poruka vojvode od Wellingtona britanskom Ministarstvu vanjskih poslova u Londonu — iz središnje Španjolske, kolovoza 1812.
Gospodo,
tijekom marša iz Portugala do položaja koji kontrolira pristup Madridu i francuskim snagama, moji su oficiri usrdno udovoljavali vašim zahtjevima proslijeđenima putem broda Nj. veličanstva iz Londona u Lisabon, a odande štafetnom poštom do našeg štaba.
Prebrojali smo svoja sedla, uzde, šatore i šatorske motke, te sve raznovrsne stavke za koje sam dužan odgovarati pred vladom Njegova veličanstva. Odaslao sam izvještaje o karakteru, inteligenciji i emocionalnom stanju svakog oficira. Svaki predmet i svaka para bili su inventurno ustanovljeni, s dva nesretna izuzetka za koja se predajem Vašoj dobroti.
Nažalost se inventurno nije uspjelo ustanoviti stanje iznosa od jednog šilinga i devet penija u kasi za sitne troškove jednoga pješadijskog bataljuna, i došlo je do strahovite zbrke u pogledu broja tegli džema od malina izdanih jednoj konjičkoj regimenti tijekom pješčane oluje u zapadnoj Španjolskoj. Ova bi sramotna nebriga mogla unekoliko biti povezana s trenutačnim stanjem stvari, a glede toga da se nalazimo u ratu s Francuskom, koja bi činjenica mogla unekoliko iznenaditi vas gospodu u Whitehallu.
Što me dovodi do glavne točke ovoga dopisa, a to je zahtjev za razjašnjenjem uputa izdanih mi od strane vlade Njegova veličanstva, kako bih mogao jasnije razabrati zašto natežem oružanu silu po ovim pustopoljinama. Koliko mi je dokučiti, nužno se radi o jednoj od dviju isključivih mogućnosti, kako su niže navedene. Kanim se bilo kojoj od njih posvetiti koliko mi god sposobnosti dopuštaju, no ne mogu postići oboje:
1. u Španjolskoj vježbati postrojbe uniformiranih britanskih činovnika za dobrobit računovođa i pisarčića u Londonu, ili eventualno
2. pobrinuti se da Napoleonove snage budu istjerane iz Španjolske.
Vaš preponizni sluga,
Wellington
Tu dolazimo do pitanja Istoka i Zapada. Novinarima je to pitanje iznimno srcu priraslo, no kad vidim njegove konotacije u jednom dijelu zapadnjačkog tiska, dođe mi da mislim da bi bolje bilo o pitanju Istoka i Zapada ne govoriti uopće. Jer uglavnom ono podrazumijeva pretpostavku da siromašne zemlje Istoka moraju prihvatiti sve što Zapad i Sjedinjene Države eventualno predlože. Tu je i osjećaj da kultura, način života i politika mjesta poput onoga u kojem sam odrastao moraju neizbježno izazvati zamorna pitanja, kao i očekivanje da pisci poput mene postoje samo da bi nudili odgovore na ista ta zamorna pitanja. Dakako da pitanje Istoka i Zapada postoji, i da ono nije naprosto zločesta formulacija koju je Zapad izmislio i nametnuo. Pitanje Istoka i Zapada pitanje je bogatstva i siromaštva, i pitanje mira.
Orhan Pamuk, "U Karsu i Frankfurtu", Other Colours, 2007.
Čitam još jedan od svojih rođendanskih poklona. Don DeLillo, Falling Man. Knjiga koju sam nikad ne bih uzeo u ruke: odbija me tema (ljudi koji su preživjeli 11. 9.), fabula (lik-survivor, njegova otuđena žena, njihov mali sin), grozan blurb ("These are lives choreographed by loss, grief and the enormous force of history").
No ona koja mi je to poklonila jako voli DeLilla.
I ima razloga.
U "Falling Man" je neka magija. Iz knjige izlazi svijet i omotava me kao paukova mreža, premješta me u to o čemu se priča, toliko da mi se čini — dok se vozim tramvajem, dok hodam kroz mračna dvorišta i uličice prečicom do posla — da sam u tome 9/11 njujorškom svijetu, jedan od tih Amerikanaca za koje ti se čini da su apsolutno nepripremljeni na Užas, da su pred Užasom kao bebe (za razliku, je li, od nas Balkanaca, kod kojih je to ionako, je li, uobičajeno).
Magiju ne poništava čak ni povremena suvišna rečenica, ili povremena pozerska fjoritura ("Nu mene đe pišem moderan roman!"), kakve osobito zasmetaju kad likovi sebe zamišljaju kao likove u filmu ("The moment seemed false to her, a scene in a movie when a character tries to understand what is going on in her life by looking in the mirror.")
Svašta možete kad znate dobro pisati. Onda su čak i klišei čarobni.
(Padati uči laurabaabaa.)
Čestitam ti prvi nastup u "Novom vremenu". Zašto nisi uzeo kakvu ozbiljnu temu? Oblik je izvrstan, ali ljudi su — drveni, sadržaj je plitak. Za petog klasse moze boli. Lupi štogod iz života, svakodnevnog, bez fabule i bez kraja.
(Antun Pavlovič Čehov bratu Aleksandru Pavloviču Čehovu, 16. srpnja 1887.)
"Problemi u visokom obrazovanju ne potječu od bolonje [= usklađivanja s Bolonjskim procesom]. Oni su postojali i prije", reče onomad Mudar Netko iz Ministarstva Toga.
Da — ali, zar se stari problemi rješavaju stvaranjem novih?
Ukrao je autić dečku kraj kojeg je sjedio na muzičkom. Odmah nakon sata, tata je to skužio. Bilo je jako lako; sa šest godina, kad nešto skrivaju, čine to vrlo upadljivo. Krenuli su odmah natrag da autić vrate, ali nisu stigli na vrijeme. Tata mu je zabranio da se s ukradenim autićem igra, da ga uopće drži. Onda su počeli plač i jecanje. Usput su izašli na vidjelo razni, vrlo odrasli argumenti: "Ali nitko nije vidio!" "Nisam mogao odoljeti!" "Ja ću mu poslije dati drugi!" Rasprave i bure trajale su cijelim putem do doma.
Ne možeš. Ne smiješ. Krasti se ne smije, ako kradeš — lopov si. Lopov si dok ne vratiš što si ukrao. Moraš otići i vratiti jer tako treba.
Vrlo dramatični trenuci, ali i (za tatu) vrlo jednostavni. Jer znaš što treba učiniti u takvoj situaciji; dvojbe nema.
Tu je lako biti moralno ispravan.
Pamukovska koda: zamišljam Jonu kako čita ovaj zapis za trideset godina.
Transformere aranžirao revlimit.
(kao Pamukove igre s Rüyom)
"Mi smo zločesti — za nas je dobro loše, a loše dobro", vele u jednom crtiću (bit ću brutalno iskren — u Medvjedićima dobra srca).
Naše varijacije:
Anoniman "jednostavni oblik" s Greibachina oblika odlično odražava crnu kutiju u koju sam strpan posljednja dva tjedna (puštaju me nakratko da vidim ženu i djecu). Objašnjenja: FER ~ FFZG.hr; Mornar ~ Jurković (tj. dekan odnosnog fakulteta). Tko ne razumije ostalo, sretan je jer nije bio izložen "usklađivanju s Bolonjskim procesom":
(...) ferovcu treba krv jer mora na operaciju i dođe na prezentaciju "odabira krvnih grupa" u Mornarovu banku krvi. Mornar 2 sata govori o tome kako je njegova banka krvi najbolja od najboljih, ali ne objasni ferovcu koji je njegova krvna grupa. Ferovac ode na operaciju i budući da nije bilo 0 krvne grupe odabere jednu na sreću i umre.
Kolumna u novom Zarezu antropološka je oda digitalnoj fotografiji, i njezinom razmjenjivanju putem flickra i drugih sličnih samoupravnih interesnih zajednica.
U žaru dedlajna izostavio sam iz teksta najbolji i najpametniji citat o flickru koji sam našao na mreži. Iz intervjua sa Stephenom Shoreom (ekskjuz di ingliš):
One aspect of the "digital revolution" that I find interesting is the ubiquitousness of cameras. That, coupled with new means of transmission of images, is leading us into an interesting age. A person can email a few pictures taken in an Iraqi prison to a friend and within a day they are all over the world. We can witness the Ukraine's Orange Revolution from the multiple perspectives of the participants. When Time magazine illustrates the London Underground bombings of 7/7, they don't have to rely on photojournalists covering the aftermath – they can use cell phone pictures taken by the survivors. The means of transmission, particularly the Internet, mean that everyone now has a public voice. Just as I described digital photography as a two-sided phenomenon, so is this public voice. On one hand it bypasses the visual conventions imposed by the editors of traditional media. It also bypasses the financial constraints of traditional media. Excellent work, perhaps even the most groundbreaking work, can get an audience. On the other hand, when everyone has a public voice, we see how many people just don't have anything interesting to communicate.
Mid-story, he made a gesture of a photo being taken. Natural enough, the gesture was merely to illustrate a moment in an entertaining anecdote. Of note here was the motion he made. Rather than two cradled hands snapping the shutter of an invisible camera against his face, he extended one-hand from his body and viewed his subject from a distance. Snap. Digital photography! I immediately picked up on this new sign and interjected with a comment. The storyteller was unamused and returned a look of irritation (I interrupted the pacing of the fine performance). But ah, to think that digital photography has now breached the semiosphere. You've come so far!
[I iz komentara:] I remember when the common gesture involved pretending to insert a treated plate into a box and removing a lens cap for ~15 secs.
[Još iz komentara:] When I take a photo of my kids they immediately run to look at the back of the camera.
Pred dupke punom golemom dvoranom, kako godi popustiti nagonu! Kako godi početi oštrim startom, najvišim tonom, urlati, navijati, pumpati ljude. "Mi smo najveći! Vi ste najbolji! Ovo je genijalno!" Onda oni, s odobravanjem: Jeeee! Tad već nastane povratna sprega, i govornik, i sam napumpan, pumpa dalje. Poprilično bez pokrića, bez veze s (bijednim) stvarnim stanjem, kao što dobro znaju svi koji oko govornika stoje. Ali kako odoljeti i ne odigrati najveću žabu u mlaki, a u interesu općega dobra!
Odvratno je stajati pokraj svega toga, kao dekoracija, i vrtjeti u mislima Hitlerove nastupe, euforije s početka devedesetih (ovo je mini-replika takvih mučnih stanja).
Mi smo najbolji! Vi ste privilegirani! Blago vama! Mi smo super! Naprijed! Jess!
Ku Klux Klan: Alastair Dunning.
Vanae voces: Herman Beun.
Jedna od dviju najljepših stvari koje sam dobio za rođendan jest knjiga eseja Orhana Pamuka Other Colours. Knjiga je — poput onih o kojima Pamuk unutra piše — privlačna i fizički, kao artefakt, i sadržajem. Uživam samo je noseći uokolo u svojoj platnenoj vrećici (ova je rečenica dobrim dijelom plagijat Pamuka).
Ono što se vrlo često susreće u Pamukovoj knjizi jest Evropa. Promatrana — priželjkivana i mržena — iz različitih marginalnih perspektiva (one Rusije Dostojevskoga, različitih Pamukovih Turski, čak i Camusova Alžira, itd).
Danas mi je lakše govoriti o pravoj temi i izvorištu te knjige [Zapisa iz podzemlja Dostojevskoga]: to su ljubomora, srdžba i ponos čovjeka koji ne može sebe učiniti Evropljaninom.
... izgleda mi kao da je Evropa u Camusovim knjigama bila mjesto još uvijek svježe, mjesto gdje se može dogoditi neočekivano. Kao da se njezine kulture još nisu rascijepile; kao da, promatrajući materijalni svijet, gotovo nazirete njegovu esenciju. Možda je to odraz poslijeratnog optimizma, kad je Francuska, pobjednica, ponovo zauzela središnju ulogu u svjetskoj kulturi, a naročito u književnosti.
Tu je [u antikvarijatu u istanbulskoj četvrti Bejoglu] svih osam svezaka djela Alberta Sorela s početka XX. stoljeća, L'Europe et la révolution française. Često srećem to djelo u antikvarijatima. (...) dobar ga je dio istanbulskih intelektualaca pročitao, ali, kao što i predobro znam, nisu ga čitali kao što bi to činio francuski čitatelj, u potrazi za vezom s vlastitim uspomenama i prošlošću; oni su na tim stranicama tražili neku naznaku svoje budućnosti, svojih evropskih snova.
1.
Glasan, šuplji tresak iza leđa. Okrenuvši se, jasno se vidi: daleko na raskršću bila je saobraćajna nesreća, srebrnom fiatu strana izgleda skroz sažvakano. Pada kiša, duga je na nebu. Iz fiata izlazi čovjek, gleda, iza njega se zaustavila crvena škoda, ostali jure mimo, hvataju semafor. Vozaču nije ništa, ali ni njemu, kao ni promatračima, očigledno nije jasno kako se to dogodilo (možda je udario u stup semafora, možda je kliznuo na mokrom pločniku). Totalan nesrazmjer nedramatičnosti onog zvuka — nismo se ni prestrašili — i veličine sranja koje se dogodilo.
2.
Mada je mislio o njemu svaki dan, prošlo je prilično dugo vrijeme prije nego što je po prvi put sanjao svoga umrlog tatu. Onda je sanjao da je ponovo dijete, da je tata mlad i da stoji na vratima spavaće sobe (perspektiva je bila ona malog djeteta, odozdo). San je trajao sekundu, završio je vulkanskom provalom radosti što je tata tamo.
Onda je sanjao da je tata dijete, da je mali i pruža uvis prema njemu svoje nejake ruke.
Onda je, dvaput za redom, sanjao da je tati pozlilo, da leži na kauču i teško diše. Oba bi se puta u snu sjetio da je tata umro — i odmah bi mu laknulo. To nije istina, njemu nije loše.
Onda, opet, dugo ništa.
3.
Privlači ga. Ne razumije zašto: nije njegov tip žene, i osim niza mikroskopskih naznaka da joj je simpatičan ne vidi razloga toj privlačnosti. Dugo su vremena poznanici, i vrijeme uočljivo prolazi: sada mu se čini suha poput pustinje. A opet ga privlači, do granica fantazija.
4.
Bio je rat. Dogodio se masakr: nakon poraza, pobjedničke su snage odjednom pobile više od 200 ljudi. Petnaest godina kasnije, nepristrani sud nije mogao dokazati da je itko izdao naredbu da se to dogodi. Zna se tko je povlačio okidač i zna se tko — na prvoj prečki iznad tih koji su pucali — nije učinio ništa da bi masakr spriječio. I to je sve. Zlo se dogodilo samo od sebe; dogodilo se samo zato što nije spriječeno. Da li zato što je za sprečavanje trebalo hrabrosti (siže za antičku tragediju; da je masakr spriječen, za to nitko ne bi znao; oficir koji bi riskirao vlastitu glavu suprotstavljajući se pobjedničkoj paravojsci koja želi osvetu bio bi danas — ako bi bio još živ — zaboravljeni penzioner sa 100 eura penzije mjesečno) &mdash ili zato što se cijela stvar naprosto podrazumijevala.
Sudar: swanksalot.
Tata i nećaka: bryan campen.
Autoportret blijede vatre: peskymac.
Nogometno igralište: DJNasser.
Zadcat, na koju sam na flickru nabasao tražeći manceovštinu za prethodni zapis, ima seriju "nekad i sad" kolaža iz Montreala.
Fantastična ideja. Škaklja moje historicističko srce.
Homerski pjevači, rapsodi — kao i bosanski guslari koje su istraživali Milman Parry i Albert Lord — improvizirali su. Kao što improviziraju jazz muzičari, samo što su to homerski pjevači radili riječima. E sad. Svatko tko se malo igrao improvizacijom zna da nema slobodne improvizacije; stvar je sličnija lego-kockicama — imaš elemente, i na licu mjesta ih u nešto slažeš. Što ih bolje poznaš, to se bolje igraš, i to ih elegantnije i kompliciranije slažeš.
Mance, koga sam jednom davno davno slušao u Močvari, takav je improvizator. On ne improvizira toliko glazbom, koliko riječima — s tim da kod njega riječi slijede tok misli, a tok misli je... improviziran? nepredvidiv? tekuć? Kako god okreneš — urnebesan. (On sam zove to "automatsko pjevanje".)
Umjetnost trenutka.
Mance, Višnja (mp3 s "Melodija sobe i predsoblja"): [X].
(Melodije sobe i predsoblja u montrealskom Jeanne-Mance parku fotkala zadcat.)
Moji su najdraži dalmatinski brbljavci napravili novu stvar. Zove se "Đita". Ima lakozaraznu lepršavu gitarsku frazu, luđačke rime (povraćan in utero / protestiran s Martin Luteron) i pseudorime (rimuju se đita, vitar i nikad) i ostale jezične akrobacije (reper tovar), plus genijalne slike (šetaju u maglu a ja na provi broda gledan u sunce i čitan alan forda), i fine udaraljke.
Ali ja ne volim reperske stvari o repanju (autoreferencijalne, reka bi oni Rus), niti te eskapističko-drčne "jebite se svi, odoh ja". Osim toga, takve su TBF već imali po jednu na svakom albumu osim na Maxon Universal ("Malo san maka", "Odjeb je lansiran"). I opći je dojam malo praznjikav — u usporedbi s onim "Esejem" u kojem na svako slušanje nađeš još nešto novo (šareni kolaž semplova i skrečeva). Ukratko, ostaje lagani osjećaj nezadovoljstva koji — nakon izvjesnog broja godina — naučiš uvažavati. Ak ne štima, znači da ne štima.
Teško je živjeti nakon remek djela.
Teško je ne napraviti još onakvih pjesama koje su nam prošli put bile super.
A jes, teško je.
Đita mp3: [X].
Pisao sam danas jedan tekst na engleskom. Kad god u neku rekciju ne bih bio siguran (examples of? regarding ili as regards? semantic ili semantical?), pogledao bih na internetu. Odgovori su bili precizniji i jasniji nego što sam samo poželjeti mogao. Kakav osjećaj moći: kakav alat u guglovom prozorčiću!
(Portabl gazofilacij snimio xueexueg.)
— A gazofilacij?
Prva ovosezonska kolumna u Zarezu, ovog četvrtka, zove se — nisam mogao odoljeti — "Sve je super i sve je za pet". Kreće od sljedećeg pasaža Diona iz Pruse, alias Hrisostoma:
Ustavši negdje oko osam sati ujutro, kako zbog tjelesne slabosti, tako i zbog zraka koji je ujutro hladniji, pa sliči više na sredinu jeseni mada je sredina ljeta, uredio sam se i pomolio, a onda se popeo na kola i po hipodromu napravio jedan pristojan broj krugova, s tim da je zaprega vozila koliko je moguće pažljivo i ugodno. Nakon toga prošetavši, malo sam si otpočinuo. Onda sam se namazao i okupao i mrvu prigrizao, pa uzeo u ruku neke tragedije.
Bili smo preko vikenda u Baški. Čarobno — turizam sveden na podnošljivu mjeru, vrijeme krasno, zrak bolji nego u Zagrebu, svijet naš.
Nismo, naravno, imali fotoaparat. Ali flickr ima grupu o Baški: [X]. Kao i uvijek, iznenađenje. Barem deset fotki odande bolje je od ijedne razglednice koja se u B. može kupiti.
(Bove snimio inseltiger.)
Ne znam bolje riječi od ove da opiše stvarni svijet ("nepodatno"? pljuga). To je, ujedno, i potvrda da svijet ne postoji samo u našoj glavi — ili, barem, da je ta glava skroz zeznuto mjesto.
Stvarni je svijet, naime — za razliku od virtualnog softversko-kompjuterskog — unyieldy. Imaš genijalnu ideju — flop! ona propadne kad je pokušaš izvesti pred ljudima. Imaš najbolje namjere — fuć! ode mast u propast kad se trebaju odnositi na tvoje bližnje (što ćemo raditi, kako ćemo se zabavljati, kako ćemo gledati zalazak sunca i komentirati oblike oblaka). Imaš idealan sustav — bljuzg! u trenutku realizacije. Unyieldy.
I ne možeš mijenjati ljude koji su oko tebe. I tu su razne nezaobilazne stvari: smrt. Bolesti. Neuspjesi. Tjelesna ograničenja. Nešto ne znaš i ne ide ti i jebiga.
Za razliku od virtualnog svijeta. Restartaš. Reinstaliraš. Uzmeš drugi program. Sam napišeš. Probaš — ne ide — ako si dovoljno pažljiv, naći ćeš grešku u kodu. Help je uključen.
Unyieldy.
Zato bježimo u virtualne svjetove. Mašta ili kompjuter, svejedno.
(Unyieldy dolično ilustrirao adamkaplan.)
Na nedavnom seminaru u Bugarskoj cijela je internacionalna ekipa bila do zuba oboružana notbukima. Zahvaljujući organizatorima, imali smo i bežičnu vezu s internetom. Rezultat: dok su predavači izlagali svoje, publika je surfala kojekuda. Prva je reakcija, naravno, kako je to grozno bezobrazno. Onda razmotrimo alternativu: pažnja nam jednako vrluda — jednako nam je dosadno i jednako smo negdje drugdje — ali znak su toga eventualno samo oči koje skrenu k prozoru (ako smo disciplinirani, čak ni to). Ali efekt je isti. — Čak, ako me nešto dovoljno zainteresira, ovako to odmah potražim na internetu. Ili provjerim tvrdnju koja mi zazvuči sumnjivo.
I da, naravno, notbuki su gadna konkurencija. Moraš biti jako dobar da ljudi obrate pažnju na tebe, a ne na šareni svijet interneta.
Valja razmisliti o tome jer, koliko se meni čini, ubrzo će studenti po učionicama gledati u ekrane notbuka ako performans ne bude zadovoljavajuć.
(Učionicu snimio tsmyther.)
Provincijalizam daje genijalce; uljuđenost metropole — klasike.
Tako otprilike vele Frank Kermode i TS Eliot.
Amerikanci — čija je kava kronično prepečena ili prerijetka — otkrili su, rekli bismo, kafiće (kod njih su, naravno, oni povezani u mega-lance: Starbucks ima 14,000 lokala širom svijeta, otvara 7 novih lokala na dan, a tjedno kroz sve to prođe 50 milijuna mušterija.). O tome Lorcan Dempsey priča ovdje: [X].
Seneku bi očarala IT-kapitalistička kategorizacija vremena/prostora iz zapisa na blogu. Starbucks zapravo prodaje prostor, "on-demand place", za sljedeća vremena:
Jučer je bila jedna berba. Komorna i, što se jednog berača tiče, zatajeno melankolična. Iz razloga koje Seneka i Epiktet ne bi odobravali: zbog dojma da je jedna od posljednjih takvih. Usprkos melankoliji, to ne izaziva tugu. Samo želju da se uživa što intenzivnije.
Enigmatičnost izraza prouzročena je više magičnim mišljenjem — da se ne bi obistinilo ono o čemu mislim — nego željom da se nešto sakrije (uostalom, najlakše je sakriti: samo ne napišeš).
Berbu 3. oktobra 2006. snimio .nele.
Naughton321 fotka ljude dok ne znaju da ih se fotka. Fasciniran sam (pogledajte one kuhare u restoranu...).
Priča počinje jučer (u subotu), na HRT1. Išao je film Primary Colors. U sekvenci koju su višekratno istakli kao jedan od dojmljivih trenutaka filma, lik koji je "oko", iz čije se perspektive pripovijeda priča, gleda kroz prozor. Preko puta je jedan American diner. U sobi su svi u trenutku najcrnje krize (priča je o kandidatu za predsjednika SAD, o njegovoj kampanji, i o smeću koje protivnici iskopavaju jedni o drugima, jedni protiv drugih). Potpuno neobjašnjivo — osobito na malom ekranu našeg televizora, osobito u ekonomičnom tempu pripovijedanja kakav njeguju holivudski filmovi — kamera vozi prema tome dineru, vidimo da se zove Krispy Kreme, boje su zelene i svijetle usred najcrnje noći. U dineru, ispostavlja se, sjedi Predsjednički Kandidat zbog čije su nečiste prošlosti svi u sobi poludjeli — i razgovara s dežurnim konobarom/kuharom. O njemu, tome konobaru/kuharu, o njegovoj plaći, o njegovom nepostojećem zdravstvenom i o utakmicama na koledžu.
Čovjek koji je krajnje neodgovoran i krajnje plemenit; scena koja je kičasta do ljigavosti i istovremeno iskrena i još k tome parodična. Totalna zmešancija.
(Naknadna pretraga pokazuje da je Krispy Kreme firma koja zbilja postoji, i specijalizira se za krafne; krafnastost je, čini se, dobra kvalifikacija gore opisane scene.)
No daljnja pozadina svega — barem za mene — jest da je scena iz Primary Colors još jedna parafraza slike koja se (priznaje gugl nakon malo informativnog razgovora) zove Nighthawks (Edward Hopper, 1942). Ta kvintesencija samoće u sitne velegradske sate toliko je slavna da je iz nje eksplodirao čitav univerzum varijacija, uključujući i Toma Waitsa; usp. npr. ovu pretragu po tagu "nighthawks" na Flickru.
Nighthawks su, dakle, tema oko koje vam mogu — pokazuje se — isplesti cijelu štoriju o klasiku i ideji klasika, ili o motivu i njegovu putovanju kroz razne medije. Ali možete je, jednako zanimljivo, isplesti i sami.
Postoji softver po imenu Pliny Notes (John Bradley: Pliny. 2006-7: [X]). Njegova svrha nije da bude samo alat; Plinije je i pokušaj da nas — humanističke znanstvenike — navede da "drugačije razmišljamo o razmišljanju". Za većinu je humanista, naime, kompjuter neka vrsta "kanala": način da se brzo i lako materijal istraživanja dovede do radnoga stola (ili da se rezultat odande odvede). Plinije — ponavljam ime uživajući u učenoj aluziji, na rimskog znanstvenika koji je sve vrijeme, uključujući i kupanja, igre loptom i putovanja u nosiljci, koristio za čitanje knjiga i pravljenje bilježaka — modelira na dvodimenzionalnom prostoru kompjuterskog ekrana osnovnu djelatnost humanističkih istraživača: čitanje knjiga, pravljenje bilježaka — i njihovo naknadno preslagivanje i povezivanje. Stvaranje novih koncepata, novih misli, iz probavljene građe.
Plinija je vrijedno isprobati, ovladati njime do krajnjih njegovih granica. To nije igračka — njegov je smisao u tome da ga se koristi nemilosrdno.
Postoje verzije za Vindouze, Meka i Linukse.
John Bradley piše o onome što sam netom prepričao: [X].
(Pliny's Allee, Tower Hill Botanical Garden, Boylston, Massachusetts snimila Elizabeth Thomsen.)
Razmišljanje prstima (dovoljno sam umoran da pokušam ovakvo automatsko pisanje).
Na završetku seminara u Bugarskoj s kojeg se upravo vraćam došlo je do općeg razmjenjivanja fotografija; moj rumunjski kolega Oktavijan bio je dovoljno ljubazan da sve te fotke prikupi i sprži na DVD, organiziran po direktorijima s imenima autora fotki. Vrativši se doma, pregledavam taj DVD. Zapažanja:
Prijatelji s bugarskog seminara preveli su naslove eseja iz knjige na bugarski, ruski i engleski. Evo kako to izgleda:
Nalazim se u Bugarskoj, točnije u Velikom Trnovu, na znanstvenom skupu. Imam priliku govoriti kolegama iz Bugarske, Rumunjske, Rusije, Srbije i Makedonije o Nozi filologa u obliku knjige. Za tu sam priliku čak dospio ažurirati bibliografiju. Sad je dovedena do 14. srpnja 2007.
(Veliko Trnovo slikala Krissi AKA Kiki.)
Croatiae auctores Latini in rete / Hrvatski latinisti na internetu
Bibliografija Noge filologa (s tekstovima tu i tamo!)
Booksa i ja se volimo malo javno, malo tajno.
Skini si Ubuntu