Iz praznine: Krleža

"Miroslav Krleža umro je dvadeset devetog decembra osamdeset prve, u jedan sat po ponoći"

U tom fantastično negatorskom prebrojavanju, u neprestanoj rezignaciji nad činjenicama cele jedne civilizacije, dobiće ova stotinu znakova šibe i poruge, a njeni reprezentanti, građanstvo u svom punom obimu, otkriće nam se kao rulja egocentrika sa sedamdesetsedam hiljada životnih pomagala. Grijalice, škotski pledovi od kamiline dlake, flakoni, bunde predstaviće se kao suvišni, bedasti, nepotrebni rekvizitarijum jednog sveta na umoru. A predmetnost, ornamentalno bogatstvo i industrijalizovano čovečanstvo s početka dvadesetog veka činili su na stvari dragocenu sumu dugog i tegobnog puta ove iste rase ljudi i žena, konačne rezultate jednog beskrajnog puta od kamene sekire naovamo. I te grijalice i ti flakoni i ti škotski pledovi behu izmišljeni od darovitih pronalazača, od vrsnih i spretnih majstora, behu stvoreni radom miliona ruku, a da se ni jedna od ovih pojedinosti, od ovih milijardi ljudskih pomagala nije pokazala sopstvenom negacijom samo zbog toga što je taj mundus rerum neravnomerno raspoređen ili što ga je u nečijem posedu bilo više no u drugih. Škotski pledovi izmišljeni su da bi se goli čovek ogrnuo na ovoj ledenoj i nepristupačnoj planeti, a grijalice, bilo električne ili ne, služile su i služiće istoj svrsi vekovima. Ta jednostranost Krležine optike osvetiće se ovom obimnom delu tako što će ga lišiti najvećeg broja pojedinosti, najšire skale detalja koji okružuju život civilizovane jedinke dvadesetog stoleća, a nedostatak malih i velikih mehanizama u ovim knjigama pokazao sam već ranije. Nema u ovoj biblioteci pojava, pojmova i stvari, u svoj leksikografskoj gunguli sudbina, događaja i istorije, najvećeg broja pronalazaka za koji je znala već viktorijanska Engleska, a ono malo kinematografske scenografije iz Adama i Eve (i koja na najlepši način dotiče činjenice aktuelne za ovu umetnost u godini 1922), skoro je sve što se kod Krleže može u tom smeru pronaći. Tokom šezdeset godina mukotrpnog i ustrajnog Krležinog rada nad mnogobrojnim rukopisima, doista su vaspostavljene raznovrsne galaksije, ali one su u svojim golemim celinama ostavile raznorodne prazne prostore, čiji će se golemi previdi otkrivati sve više.

Bora Ćosić, Poslovi, sumnje, snovi Miroslava Krleže, Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, 1983, s. 91--92

Gledano iz 2005, najteže mi je zamisliti kako je mogao postojati Autoritet; pogotovo književni Autoritet (u vezi, bojim se, s općenitim zamišljanjem književnosti kao ozbiljne stvari). Kako se to moglo biti krležijanac. Pogledajte Ćosića: njegova je kritika Krleže iz 1983. oblikovana do nesnošljivosti krležijanskim stilom --- upravo onim što mene kod Krleže najviše nervira, tom mjernom jedinicom nedostatka osjećaja za mjeru --- i taj je stil Ćosiću ostao sve do danas. Autoritet: obožavamo ga čak i kad ga psujemo. Paralelu je moguće povući jedino s političarima. A danas --- spomenik-hrušt u Dubravkinom putu, za šetače s psima i djecom. I to je, nekako, za Krležu prikladno.

književnost
hrvatska
balkania

Impresije: Vrata do

ZKM, "Vrata do", režija Rene Medvešek, po priči Svjetlana Lacka Vidulića (iz zbirke Muke Mikuline).

Preporučujem.
Stvar je vrlo ozbiljna, a smijao sam se sve u šesnaest. I nisam bio jedini u gledalištu.
Modernizirani Krleža (barokni monolozi gdje se gnjilež i masni čvarci ponavljaju svakih pet rečenica), ali propušten kroz Medvešekov satirično-katarzični filter. U takvom se obliku može podnijeti.
Glumci zvuče prirodno. Nevjerojatno.
Gegovi odlični. Psovke tipa koji vodi radionicu za samopomoć --- to treba doživjeti!
Sukob "srednjovjekovne, balkanske hrvatske laži" (s masnim čvarcima, naravno) i interneta, globalizacije, vladavine medija. Krleža kojeg sam ja čitao nigdje nije smogao snage napraviti to tako jasno, tako čisto.
Onome tko gleda više televizije nego ja vjerojatno će biti još zabavnije; ja sam mnoge aluzije i parodije samo prepoznao, ne i dešifrirao.

Tagedija:
drama
Croatia
Hrvatska
kritika
društvo
Rene Medvešek
Svjetlan Lacko Vidulić

Da, ministre

Novi list od srijede, 21. prosinca, piše o "prvom inicijalnom testiranju" rezultata primjene Hrvatskog nacionalnog obrazovnog standarda (HNOS) u školama. Testiranje je proveo Institut za društvene znanosti "Ivo Pilar". Rezultati: djeca koja su od jeseni radila po HNOS-u postižu isto što i djeca "u redovnom školskom sustavu".

Reakcija Dragana Primorca, ministra znanosti, obrazovanja i sporta, na prezentaciji testiranja (prema NL):

"Evo, imam ovdje informacije da su učenici u tim [HNOS-ovskim] školama iznimno motivirani, zadovoljniji, bolje se izražavaju, popušta osjećaj pritiska."

Igramo se znanosti.

Cjepidlačit ću ovako jer je Primorac kolega znanstvenik, i to "tvrd", odn. egzaktan (hard science), i time se diči svakom mogućom prilikom.

Prvo se bavimo tvrdom znanošću: hipotezu (HNOS je bolji od redovnog sustava) provjeravamo eksperimentalno, tj. uzorkovanjem.

(Pritom veselo zanemarujemo vezu obrazovanja i vremena, činjenicu da kod učenja nema prečica i ekspres-rezultata.)

Onda doživljavamo nešto u laboratoriju posve uobičajeno: hipoteza je opovrgnuta.

Onda više nismo tvrdi znanstvenici, nego kažemo da "imam ovdje informacije".

Kakvo uzorkovanje, kakva statistika! Ja guram HNOS, ja imam informacije. Tim gore po činjenice!

obrazovanje
znanost
Hrvatska
Croatia

Hapsite me!

Kršim autorska prava. Možda i donekle. Stavio sam na flickr presnimke (tehnički, dakako, katastrofalne) fotografija Toše Dapca (1907--1970) i Vladimira Horvata (1891--1962). Da mi se lakše uđe u trag, sve sam uredno prijavio, dokumentirao autore i bibliografiju (iz Horvatove monografije obj. 1994, iz Dapčeve obj. iste godine).

Zašto sam to učinio. Prvo, smatram da su ove slike odlične, a nedostupne (ove su monografije sad već praktički nenabavljive, osim ako imate sreće u antikvarijatu); zato što su nedostupne, ostaju i nepoznate. Drugo, one su dio moje opsesije Zagrebom tridesetih (vidi: Josip Horvat, suvremenik V. Horvata i Dapca). Treće, zato što --- koliko ja, kao neobaviješteni laik, znam --- nitko u Hrvatskoj ne radi mnogo na transferu, ili arhiviranju, povijesnog fotografskog fonda u digitalni medij. Barem ne radi nešto čega bi internet bio svjestan.

Kad se pojavila nova tehnologija, pa su umjesto papirusa počeli koristiti pergamenu, propala su mnoga djela antičkih autora: sva ona koja nisu bila pravovremeno prepisana u kodekse od pergamene. Razmislite, uostalom, i sami --- možete li još uvijek slušati svoje gramofonske ploče (gdje nalazite igle kad vam se istroše)? A svoje magnetofonske vrpce?

Mala zemlja. Veliki talenti (za liriku i fotografiju, ako mene pitate). Nezanemariva inercija.

Zato kršim zakon.

fotografija
Hrvatska
Zagreb
tehnologija
transfer
copyright
history

Jonski: Šebijokapik

Šebijokapik. To je Jonin (4.5) termin za "Krašev" dućan u Ilici, preko puta Tomićeve ulice i uspinjače. I sjeća ga se; ja sam zaboravio kako ga je nazvao, a on me podsjetio.

children language

Ažurirano: Sapfo

Konačno sam dodao i kolumnu o Sapfinu novom fragmentu, Kolena ka su tancala (bila je u drugom formatu, jer sam je pisao u Sofiji). U međuvremenu, pikanterije radi, jedne su dnevne novine u svom prilogu za kulturu izvijestile o istom fragmentu i "po prvi put" ga prevele na hrvatski. Prije mene nihil, poslije mene potop.



sappho
philology
non-fiction
translation
greek

Kako sam ispao svinja

... zahvaljujući tipografiji?



Možete vidjeti u novom Zarezu. Malo se i ljutim na njih --- nisam to baš tako htio (kasno je sad...). Ovako ispada previše zločesto. A najlakše je biti zločest, kad ste filolog. Odium philologicum. Moje diskretne isprike metama filologiziranja.

mp3

O tome je kolumna u prošlom Zarezu... ali i ne baš o tome. Ima i poezije.

Bije bilo blogova

Blogpulse ima zanimljiv alat.



Termin pretraživanja bio je, dakako, "gotovina". (Kliknite na sliku da bi se bolje vidjelo.)

Revolucionarna omladina

Prošloga su petka (9. prosinca 2005) u Zadru srednjoškolci imali prosvjedni skup zbog hapšenja generala Ante Gotovine. U subotu, u Slobodnoj Dalmaciji, izlaze vijesti o tome: ZADARSKI CRNJAK: DIVLJANJE SREDNJOŠKOLACA UZ USTAŠKE PJESME, "uzavreli testosteroni", "sramota za školu!" i tako dalje.

Dvije su stvari zanimljive. Prvo, nacija se našla u shizofrenoj situaciji: mnogo se ljudi ne slaže s nečim što je odlučila vlast koju su izabrali (ne slažući se s prethodnom postavom); u anketi građana Zadra iz iste Slobodne, od sedmero ljudi samo jedna gospođa ne odobrava pružanje podrške Anti Gotovini.

Drugo. Ova zemlja ima dugu tradiciju vjerovanja u svoju omladinu. "Revolucionarna omladina" bunila se protiv Khuen Hedervaryja, stvarala je Jugoslaviju, štrajkala i borila se protiv okupatora, mlatila se na nogometnim utakmicama '89. i kasnije. A sada: "divljanje srednjoškolaca". Čini se da, uz kult Tuđmana i Antu-legendu, još jedan lokalni mit ide u staro željezo. Ili se revolucionarna država našla s druge strane barikade, kao '68 (jer, i šezdesetosmaše je stvorila tadašnja revolucionarna ideologija, kao što je i ovu djecu odgojio nacionalizam).

Croatia
Zadar
nationalism
fascism
youth
protest

Strugacki

Ne mogu vjerovati. Kao da mi je to sveti Nikola donio.

Braća Strugacki imaju svoj portal na mreži! S kompletnim, necenzuriranim pričama, romanima... čak i fotkama i mp3cama vlastitih čitanja, i koječim drugim.



Moji najnajdraži (i najseksepilniji) SF-pisci svih vremena. Još su tu! W-O-W! Hvala ti, bože, što si i Rusima dao na internet...

Reichstag:
science fiction
russia
literature
books

Šiber

Hal Clement, Mission of Gravity (1954):
"All right if you say so; I'm not a---" Lackland got no chance to finish his remark; Rosten cut in abruptly and grimly.
"Just how fast does this density drop off with altitude?"
The meteorologist drew a slide rule from his pocket and manipulated it silently for a moment.
(s. 161 Gollanczova reizdanja iz 2005, serija "SF Masterworks")



Ekipa astronauta istražuje ogroman planet u obliku dvostrukog stošca, koji se vrti nevjerojatnom brzinom i ima dva sunca. Na tom planetu žive stonogama slična, desetak centimetara duga, a razumna bića, koja smatraju da njihov svijet ima oblik zdjele, i koja se najviše na svijetu boje pada (jer je pri gravitaciji u kojoj žive pad s visine od desetak centimetara fatalan čak i za njihove čvrste oklope).

Dakle, ekipa astronauta i znanstvenika koja je u stanju doći do tog fantastičnog planeta, stupiti na nj, imati ondje bazu, komunicirati s domorocima --- ta ekipa računa pomoću pomičnih mjerki, ili šibera, kao što ste mogli gore pročitati.

Što nam to govori o sposobnosti --- ili disciplini --- predviđanja budućnosti? Po meni, isto što i beznadno iz-šezdesetih frizure i interijeri Odiseje u svemiru 2001.

Položaj pjesnika u društvu

Položaj pjesnika jest da želi napisati svoju sljedeću pjesmu.

Tako kaže Nikica Petrak u novom časopisu za poeziju.

I, znate kaj? Od svega tamo napisanog o položaju pjesnika --- ovo mi se najviše sviđa.

Koji film sad vrtiš u glavi

y je ležao u krevetu, u mraku, dok je njegova žena u drugoj sobi gledala televiziju. U y-ovoj glavi počelo se događati nešto neobično:
pojavio se ondje, u daljini i u mraku, mali, posve mali ekran, a na njemu, u narančastim nijansama, žensko lice. Mlado, privlačno, četvrtaste vilice.
Ta je žena zatvorila oči i otvorila usta, okretala glavu.
Y je, na svoje iznenađenje, primijetio da se slike na malome ekranu mijenjaju neovisno o njemu
--- a da, opet, on zna kako će se promijeniti, praktički istovremeno s promjenom.
I dalje je na ekranu bilo žensko lice, ali ovaj put drugačije,
vidjelo se pola anfasa, i to u sivoj boji.
U boji kakvu y nikad ne bi odabrao,
u boji koja mu je bila potpuno strana.
I žena je bila druga.
I siva se mijenjala prema plavoj, ledenoj.
Slika je postajala sve hladnija i hladnija.
I onda se pretopila u niz prizora iz nijemog filma, s onim smiješnim prebrzim pokretima. Netko je vozio nekakav bicikl ili tako nešto. Kadrovi nijemog filma imali su sve
više i više
oštećenja, crtica,
zareza, slika
je skakala.
Onda je,
dakako,
film pukao.

Hoću li se sjetiti kad se probudim?

Rodni studiji, pt. 2

Jona ide u vrtić. Kad smo, prije šest mjeseci, kupovali šlape, izabrao je roza. Sam je to htio. Sada su u njegovoj grupi četiri-i-pol do petogodišnjaci. Jučer mi je ispričao da su mu se dečki rugali da je žena. Zašto? Jer ima roza šlape.

Život nije lak.

Šalu i zabavu na stranu, što reći u takvoj situaciji osim "oni su bedasti"? Koliko bolno osjećam nedostatnost takvog objašnjenja --- to je OK dok su s tobom mama i tata, ali kad si među vršnjacima...

Vijesti s mreže

Članovi akademske zajednice koji se bave humanističkim znanostima mnogo vremena posvećuju značenju tekstova; ti su tekstovi često nejasni, do nerazumljivosti. Dugi ili kratki, na izvorniku ili u prijevodu, tekstovi su središnje mjesto akademske prakse --- i nastavne prakse. Mnoge su studente učili da koriste knjige umjesto da čitaju tekstove; mnogi studenti neće studirati samo jednu struku; kako da oni usvoje vještine interpretacije i razumijevanja ovih zahtjevnih materijala?

Rado bih da je ovo opis seminara koji se odvija na mom fakultetu. Ali nije. Organiziran je na Sveučilištu u Glasgowu, održat će se u srijedu, 7. prosinca. Bavit će se poučavanjem pomoću prijevoda, interdisciplinarnim razumijevanjem, i poticanjem studenata da čitaju. Na kraju će biti diskusija.

Izvornik slijedi:

As academics in the Humanities, we spend much of our time grappling with the meanings of texts which are often obscure, and, even, downright difficult. Texts, short and long, in their original language and in translation, play a central part in our academic practice -- and in our teaching practice. How can students, many of
whom have been taught to use books rather than to read texts, and many of whom will not be devoting their studies to a single discipline, become proficient in the interpretation and understanding of these demanding materials?

Three Humanities Subject Centres will be organizing a meeting at the University of Glasgow on Wednesday 7th December to discuss these issues. The topics to be considered will include teaching from translations, cross-disciplinary understanding and how to encourage student reading. The day will conclude with a round-table discussion.

Lisija za invalida

Ovog ćemo tjedna u Zadru, skroz ex privata diligentia, čitati Lisijin govor za invalida (govor br. 14 iz zbirke). Hoćete li nam se pridružiti?

Je croirai a l'enseignement des langues antiques quand j'aurai vu, en chemin de fer, un voyageur sur mille tirer de sa poche un petiti Thucydide ou un charmant Virgile, et s'y absorber, foulant aux pieds journaux et romans plus ou moins policiers.

Paul Valéry, 1936

Spoken word?

Pošto sam nedavno... dokonao o zvučnoj dimenziji čitanog latinskog... naišao na ozvučene novolatinske dijaloge... skinuo i po prvi put u životu preslušao "I Have a Dream" Martina Luthera Kinga, kao i Mandeljštama i Ahmatovu kako recitiraju vlastite pjesme (Mandeljštamove su me intonacije posebno zapanjile, jer sam doslovno iste slušao kad su moji ruski kolege ovog rujna u Bugarskoj recitirali tone i tone poezije)... lutao bespućima BBC Four govornih resursa...

... zapitao sam se, naravno, zašto mi nemamo ništa takvo? Zašto ne mogu skinuti mp3 na kojem Krleža, Tin Ujević, Crnjanski, Kiš, Mak Dizdar, Meša Selimović izvode svoje tekstove? Zašto su vrhunci govornih izvedbi koje nam nudi hrvatska informatika nimalo impresivna recitiranja s, inače hvalevrijednih, Bulajinih Klasika hrvatske književnosti? Gdje su naše dokumentarne audio-snimke? Što radi naš BBC? Zašto po snimke guslara moramo ići na Harvard?

Radije mrtva, nego živa riječ. To je sigurnije i manje boli.

Reci mi što jedeš...

Prošlog su vikenda, od stranaka u Hrvatskoj, imali:

SDP --- sjednicu Glavnog odbora;
HDZ --- klauzuru
HNS --- brain-storming.

Što biračima poručuje retorička stilizacija svakog sastanka?



Primijenjena filologija!

Neka visi Pedro

Iz današnjeg Novog lista, tekst Hrvoja Krešića "Profesori podržavaju 'kampanjce'" u prilogu "Znanost" (nedjelja, 20. 11. 2005), o istraživanju "Iskustva studenata Sveučilišta u Zagrebu vezana uz ispite" (513 studenata 3. i 4. godine svih fakulteta Sveučilišta u Zgb):

Oko 92 posto ispitanika je barem jednom palo ispit, a gotovo 50 posto bar jednu godinu. Iako bi ovakvi podaci vjerojatno nekome poslužili kao temelj za razgovor [o] sposobnostima i radnim navikama studenata, okrugli je stol na F[ilozofskom] f[akultetu u Zagrebu] krenuo u dijametralno suprotnom smjeru, i pitao se: koliko su pedagoški kompetentni znanstveno-nastavni djelatnici na hrvatskim sveučilištima?

Kokoš ili jaje? Jesu li krivi profesori ili studenti? Trenutačno je in tražiti profesorske glave, student je mušterija, a mušterija je uvijek u pravu. Ja sam, naravno, pristran (i sam sam profesor), ali.

Ovakva su razmišljanja kao kafanske analize loših veza. Ko je kriv --- ona ili ja? Ali za svaku vezu --- i lošu i dobru --- potrebno je dvoje, za svaku su igru potrebne dvije strane. Bojim se da ne možemo svu krivnju svaliti ni na profesore, ni na studente. To je prejednostavno, koliko god bilo marketinški atraktivno (otpustite ih! Disciplinirajte ih! To je bagra! itd) Malo sam kriv ja, ali malo ste, bome, i vi. I Ministarstvo i Sveučilište, koji smišljaju cijeli okvir zadovoljavajući se formalizmima na papiru.

S puta

Vidio sam snijeg na Velebitu.

S kioska

Čovjek ispred mene, u komandosici, danas je na kiosku kupio Zarez! Časna riječ!

Možete to i vi!

--- Nositi komandosicu?

Iz lektire

"Sometimes I regret programming you," Zephyr said, and started to get ready for bed.
"You bought me off the shelf," it reminded her. "Any personality developments I've accrued have simply occured within my learning programs as the result of your company over the years."
"Don't remind me," Zephyr switched it off with a wave of her hand.
(Justina Robson, Natural History, 2003)

Priporočam

Što god proučavao, uočavam pravilnosti. Vidim gestalt, melodiju koju daju note, i to u svemu: u matematici i znanosti, u umjetnosti i glazbi, u psihologiji i sociologiji. Čitajući tekstove mislim samo na to kako se autori teško vuku od jedne točke do druge, kako naslijepo pipaju tražeći veze koje nisu u stanju vidjeti.

Ted Chiang, "Understand", Stories of your life and others (2002).

Ponekad sam se i sam osjećao kao tip u prve dvije rečenice. Možda su to bili najbolji momenti, vrhunci.

Faze

Dijelom je nezgodno, dijelom je tužno.
Kako članovi iste obitelji u isto vrijeme prolaze kroz različite faze. Dok ti otkrivaš svijet, tvoji starci ne znaju što bi sa sobom; dok je tebi mozak oštećen uslijed puberteta, starci su spremni za ljubav i nježnost (bljak). Onda dođu unuci i dodatno zakompliciraju ove sinusoide.

Viđe Fato, bez žica!

Jedna fina stvar koja funkcionira odlično u NSK Zagreb: bežična mreža! Moj laptop se uspio s njom sporazumjeti! Koji osjećaj moći!

Preporučujem.

Rodni studiji

Danas sam, po prvi put u životu, vidio u tramvaju dvije kontrolorke. Još su i uhvatile neku curu.

Zanimanje slično onome: vojnikinja.

Technorati uputnica: Zagreb

Dan mrtvih

Nisam imao fotoaparat, pa ovo morate zamisliti.

Pri kraju arkada, u prvom redu vizavi, grob je Ervina Šinka (1898--1967) i njegove supruge, Irme-Mici. Oboje ih znam prvenstveno iz "Drvarskog dnevnika", opisa njihovih doživljaja tijekom Drugog svjetskog rata. Kasnije je Šinko, kao mađarski ljevičar igrom slučaja doseljen u Jugoslaviju, bio odlučan zagovornik Tita u sukobu s Informbiroom, član JAZU i, općenito, neomiljen u Hrvatskoj (rugali su mu se zbog načina na koji govori hrvatski) i doživljavan kao partijski aparatčik. Osobno mislim da je bio posve kompetentan pisac, jedna od burnih malih srednjoevropskih sudbina --- i da ga svatko tko pročita "Drvarski dnevnik" (postoje dva izdanja --- jedno djelomično, JAZU 1983, i potpuno BIGZ-ovo iz 1987; Šinkova se ostavština čuva u današnjem Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU) tako upozna da ne može o njemu misliti (samo) loše, jednostavno zato jer ga predobro poznaš.

Šinko je izvršio samoubojstvo ubrzo pošto mu je umrla supruga, ili je bilo obratno, ne sjećam se točno. Uglavnom, na njihovoj grobnici stoji jedan lampaš... i, na mramornom rubu, četiri kamenčića.

Nemam pojma što to znači, ali nešto znači, posve očito.

Mislim da ga se još netko sjeća.

NogaNova

Evo, napisah, poslah, čekam da izađe. Noga će ovog četvrtka biti o (vrlo uglednom Splićaninu) Dioklecijanu i maternicama. A ima nešto i o jajnicima ježinaca (u velikoj mjeri zahvaljujući Dadinoj prijateljici, poznavateljici svih uobičajenih i neuobičajenih morskih plodova).

(Hvala roksoslavu na fotki!)

Zašto

Zašto nam sada nešto treba, zašto sada primjećujemo da nam nešto fali? --- Pita se Willard McCarty. Morao sam stati kad sam to pročitao.

Tradicija

Posao me vodi na pogrešnu stranu barikade. Moj je zadatak objašnjavati --- i zorno prikazivati --- ljudima ono što, uglavnom, ne vole: tradiciju. Ne modernost, ne napredak. Sidro koje ih veže za sve ono što ih tlači. Zadatak neugodan poput onog inkasatorova.

Povijest

Gledamo unatrag u nadi da ćemo vidjeti zašto smo takvi kakvi jesmo. Međutim, tamo otraga ne nalazimo jednostavniju situaciju, iz koje je međuigrom raznih faktora nastala naša kompleksna. Tamo otraga nalazimo podjednako zapletenu, a još k tome tuđu situaciju.

JustDoIt!

I Dada je, eto, završila u obrazovanju, doduše ne onom koje država financira, nego u onom poslovnom: uči ljude pjevati (i glumiti) za njihove pare.
Neobičan problem. Netko se upiše u glumačku radionicu, a onda se srami izvesti nešto pred drugima, i igrati se.
Nije samo stvar u onoj "koliko su jaki hemungi" i oklop u koje nas stave odrastanje i društvo. Ima još nešto.
Ja, zapravo, radim nešto vrlo slično Dadi. Samo ona radi s tijelom i emocijama, ja s razumom. I imam slične probleme. Ljudi se upišu na mjesto gdje im država plaća da misle, a onda se nađu u neprilici kad moraju misliti, okrenuti jednu stvar na sto načina i pogledati je iz sto uglova (a ne samo iz onog na koji su navikli).
Svi oko nas nude nam lake odgovore, standardne, rutinske (u razmišljanju kao i u gestama kao i u igranju). Možemo mi i drugačije, nitko to ne brani. Ali tu je inicijativa na nama samima --- nitko nas neće ni poticati.

Prazna ljubav

Ne samo što je Amor za Propercija tardus, on je i vacuus (latinski, doslovno, prazan). Veli to ovako:

in me nostra Venus noctis exercet amaras,
et nullo uacuus tempore defit Amor.

Vacuus Amor?

Vincent Katz to, recimo, elegantno eskivira u svom prijevodu:

On me old Venus works bitter nights,
and Love is at no time absent.

Na seminaru smo se nekako složili oko posljednjeg značenja u rječniku, "beskorisna, besmislena, isprazna" ljubav. Ali to je za mene premalo pjesnički. Osim toga, moj instinkt govori da je ključ u defit (pasivno od deficit).

Hm?

Klasici u klasama

Tijekom 1. st. pne, Rimljani su bili --- posve sluzbeno --- podijeljeni na sedam klasa. Dijelili su se prema imovini. Ovo je važno: danas je imovina, u načelu, privatan podatak, nešto u ravnini seksualnih preferencija. Kod Rimljana, "koliko je tko težak" bio je općepoznat, i općevažan, podatak. Najniža klasa bili su oni čija je imovina bila zanemariva; onda je dolazilo pet srednjih klasa, i, konačno, elita (tzv. equites). Zanimljiv je odnos između praga za ulazak u najvišu, petu klasu, i praga za ulazak u elitu. Za petu klasu Rimljani su morali imati 40.000 sestercija --- za ekvite deset puta više: 400.000.
I tada smo se zapitali --- koliko imovine morate imati danas u Hrvatskoj da biste bili dobrostojeći? Otvorili su se zanimljivi i poučni vidici.
Odgovarajući na pitanje --- ako imate, recimo, kuću, auto, ušteđevinu, sve to posve pristojno --- tako nešto vrijedi, rekli smo mi (posve napamet), 200.000 evra.
Sad zamislite deset puta više od toga.
Mimo samog odgovora na pitanje --- tko među nama ima 200.000 eura imovine? Ja svakako ne... a bome ni moji prijatelji i poznatija mi rodbina. Osobno, s nula imovine (osim auta iz '88), sumnjam da bih se kvalificirao makar u prvu srednju rimsku klasu.
Danas, uglavnom, nemamo imovine. Ono što imamo jest rad, potencijalna zarada (pod uvjetom da smo zdravi, marljivi, da imamo posla i vremena). Nije slučajno što plaća ne postoji kao kriterij u rimskim procjenama. Svi su zarađivali neke honorare, svi su se nečim prehranjivali. Ali to nije bilo ništa ozbiljno. Ozbiljna je bila --- imovina.
Gledano iz Ciceronova Rima, mi smo svi proleteri.

Iz radionice

U četvrtak izlazi novi Zarez, a u njemu nogafilologa o susretu jednog govornika hrvatskog... s bugarskim jezikom!

Za nekoga tko živi u malom jeziku vrlo je čudan osjećaj doputovati u stranu zemlju u kojoj te razumiju. Upravo se to događa Hrvatima u Bugarskoj. Uz malo jezikoslovne mašte i uz znanje ćirilice, nakon graničnog prelaza Kalotina (između Srbije i Bugarske) pred nama se otvara pogolem nepoznat svijet u kojem istovremeno nismo i jesmo stranci; u kojem smo stranci možda nekih četrdeset posto manje. Shvaćate --- razumiju vas, i vi razumijete njih, mada pojma nemate o bugarskom, mada ste o tom jeziku dojučer znali valjda samo da postoji. Za razliku od teškom mukom stečene kompetencije u njemačkom, talijanskom, švedskom --- kompetenciju za bugarski govornici hrvatskog imaju automatski. I to opija. Takva situacija omogućava nam da shvatimo panslavenske zanose i vizije Šenoe i drugih devetnaestostoljetnih hrvatskih studenata u Pragu. Kad dođete nekamo gdje vas razumiju, gdje vas razumiju makar ništa o vama ne znali, osjećate se moćnije.

Iz učionice

Čitali smo danas ovaj Propercijev stih:

in me tardus Amor non ullas cogitat artis,
nec meminit notas, ut prius, ire uias.

(tardus Amor) u meni ne misli ni na kakve trikove, i ne pada mu na pamet ići, kao ranije, poznatim stazama.

--- i pitali se: zašto je Amor tardus? Kakve to veze ima s "neprimjenjivošću paradigme" (kako učeno vele u jednom internetskom komentaru Propercija 1,1? Ljudi su predložili i zanimljivija tumačenja od "Propercije se kasno zaljubio": "Ljubav usporava", "od ljubavi čovjek oglupavi (postane tardus, tj. usporen)".

A sad da vidimo što kažu rječnici...

Noga iz Sofije

Trenutno sam, vjerovali ili ne, u Sofiji (znam, filolozi su obicno sjedilacko stanovnistvo) --- ali to nije sprijecilo mene i moje prijatelje da za sljedeci broj Zareza prevedemo onu Sapfinu pjesmu na sasvim neobican nacin. Dakle, gospodo...

Anđeo povijesti protiv profesora s velikim uhom

Sljedeći tjedan, u četvrtak, evo opet Zareza na kioscima, nakon ljetne pauze. A u njemu:

Obično zamišljamo prošlost kao prostor, nešto kao groblje automobila; ali možda je više u pravu jedan meni važan pisac koji je - u proljeće 1940. - prošlost vidio kao silu; kao uraganski vjetar s dva istovremena učinka: prvo, on nas, žive, nosi vrtoglavom brzinom naprijed - i, drugo, on uništava sve što iza nas ostaje. Za razliku od "Anđela povijesti", kojeg je moj pisac zamislio s licem okrenutim unatrag, naša su lica okrenuta unaprijed; tek se s naporom i na sekundu uspijevamo osvrnuti, i dok razmišljamo o onome što smo tijekom te sekunde uspjeli nazrijeti, uragan nas svejednako nosi. Naprijed!



Kako sam to uspio povezati s profesorom Balthazarom? Ni meni samom nije posve jasno --- idite i vidite (u grad se vratite, i meni Irudu glase donesite)!

Koliko vode u flašu od litre?

Novi list, 22. srpnja 2005:
ZAGREB --- Rektorici Sveučilišta u Zagrebu Jasni Heleni Mencer dajemo ultimatum od 48 sati da se ispriča djeci branitelja koje je uvrijedila svojim izjavama da bi oni bili loši studenti --- poručila je jučer Slavica Hruškar, predsjednica udruge Nezavisni dragovoljci hrvatski (NDH), na konferenciji za novinare, dodajući kako će, u suprotnom, njena udruga održati prosvjed na Trgu bana Jelačića 28. srpnja.
Hruškar kaže kako su poruke rektorice Mencer neprihvatljive za visokoobrazovanu osobu koja je na tako visokoj i uglednoj funkciji.
--- Djeca branitelja su zapravo djeca najveće hrvatske sirotinje jer je sirotinja branila Hrvatsku. Mi branitelji sve podnosimo, da smo ovakvi i onakvi, ali sada prijeći na našu djecu stvarno nije u redu --- kaže Hruškar dodajući kako su kod upisa povlaštena zapravo samo djeca dragovoljaca, odnosno branitelja koji su u razdoblju od srpnja '91. do siječnja '92. na prvoj crti bojišta proveli najmanje sto dana, a takvih nema puno.
Inače, Hruškar uvredom smatra izjave rektorice Mencer koje su prenijeli mediji da bi povećan broj studenata mogao utjecati na kvalitetu nastave jer će "mnogi manje dobri studenti, koji možda ne bi stekli pravo upisa, biti upisani". Sa Sveučilišta u Zagrebu na sve ovakve izjave i ultimatume zasada nema komentara.

Novi list, 23. srpnja:

ZAGREB --- Rektorica Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. Helena Jasna Mencer, u odgovoru na ultimatum udruga branitelja, i dalje stoji pri svojoj izjavi o utjecaju povećanog broja studenata upisanih u iduću akademsku godinu na kvalitetu izvođenja nastave, stoji u priopćenju za javnost zagrebačkog sveučilišta. Ističe se i da je izjava rektorice, koju su mediji korektno citirali, vjerojatno pogrešno interpretirana od strane gospođe Hruškar. (...)

Moj komentar:

Daleko u pozadini ovog "gluhog telefona" --- jedne pretjerane reakcije osjetljivog čovjeka i osjetljive društvene skupine --- čuči pravi krivac za čitavu frku ovog akademskog ljeta: Ministarstvo znanosti, tehnologije i sporta, i Vlada koja određuje što će ministarstvo učiniti. Odredimo dekretom da se na sveučilište može upisati toliko i toliko ljudi mimo kvota, nego šta! Upisne su kvote ionako mrtve brojke na papiru --- fikcija i proizvoljnost, bez veze s bilo kakvom realnošću. Recimo, s prostorijama u kojima će se nastava održavati, s nastavnicima koji će predavati, s brojem ispita koje treba održati, s knjigama i skriptama koje će studenti posuđivati u knjižnici, s brojem mjesta u NSB... Pedagoški optimum? Hahaha --- pa vidite da ide i preko optimuma. Ide, ide. Svi ti pseudo-problemi mogu se, smatra ministar znanosti, riješiti novcem. Pa, mogu --- samo toliko novca država nema (za promptnu izgradnju ili najam dodatnih nastavnih prostora i drugih obrazovnih kapaciteta, za zapošljavanje dodatnog osoblja koje će kvalitetno raditi). "Radit će se u dvije smjene, u tri ako treba." Nego šta --- u flašu od litre može se naliti litru i pol, i nikom ništa; moja je voljna odluka hoće li moj peti sat uzastopne nastave biti jednako dobar kao prvi; ljudi su ionako kompjuteri, rade li par sati više --- nema veze. Ako piše i Jovanka, radićemo bez prestanka.

Treba li se onda čuditi što traumatizirani ljudi ne razumiju kako funkcionira sustav visokog obrazovanja --- rad tzv. ljudi s tzv. ljudima --- kad ministar koji upravlja čitavim tim procesom to nije spreman razumjeti? "Sve se to može, samo treba htjeti." Jes. Lako ćemo, i snađi se druže. Omiljene lokalne znanstvene maksime. Pozdrav Jovanki, i nek piše.

Bum!

Jona i ja vješamo veš na terasi. Uokolo krovovi susjednih kuća. Jedan mali, plosnati pucanj, za njim drugi. Opet. Jona me pita što je to. Povirim preko ruba terase. Iz ptičje perspektive vidim omraženu gospođu iz kuće vizavi, u kućnoj haljini, kako stoji kraj prozora i drži u pripremi napuhnuti škarnicl. Puca škarniclima da bi rastjerala mačke iz dvorišta. Povremeno, u klasičnijem stilu, dodaje i: "Iš!"

Čovjek, kako to gordo zvuči.

Spartanski život

Zapis na if:book otkrio mi je genijalnu subverziju: postoji lik po imenu Damian Lacedaemon, koji je gost talk showa po imenu "This Spartan Life" --- koji se održava u mrežnom prostoru kompjuterske igre po imenu Halo 2 ("game engine" se to stručno zove; jedna od tzv. pucačina, čini mi se); od Damiana je veći monster možda samo the Hlo. Damianove razgovore i doživljaje --- koji uključuju učene rasprave u post-apokaliptičnom pejzažu, s eksplozijama bombi i lasera umjesto interpunkcija i reklama --- možete gledati kao Quicktime video-zapise. Ideja mi se beskonačno sviđa --- čini se da do balčaka rabi glavne adute uspjeha mrežnih (tzv. multiplayer, je li) inačica "igrica": otvorenost i komunikaciju sa suigračima.

Treba li napomenuti da razgovor s gostom završava kad gosta ubiju prolaznici (koji ne znaju da se radi o talk-showu, nego jednostavno pucaju na sve što se kreće a nije iz vlastitog klana)?

Slutim beskonačne mogućnosti.

________________________________

P.S. Svakako ste primijetili filološku vezu: Spartanci, Lakedemon, aluzije na grčki koncept ratnika-građanina-filozofa (Sokrat kao vojni obveznik)...

Servije Heidegger?

Servije (Servius, IV-V st.), zvani "Gramatičar", pisao je učene komentare uz Vergilijeva djela, tumačeći najčešće značenja riječi i "paralele" s drugim autorima, ali povremeno se upuštajući i u književnu interpretaciju. Nisam, međutim, znao da je tip i filozof, i to posebne vrste --- onaj koji spekulira o vremenu:

nox intempesta media, hoc est nimium obscura. 'intempesta' dicta est nox media, intempestiva, inactuosa, carens actibus per quos tempora dinoscimus: ait enim Lucretius, quia per se tempus non intellegitur, nisi per actus humanos: medium autem noctis tempus actu caret. ergo 'intempesta' inactuosa, quasi sine tempore, hoc est sine actu, per quem dinoscitur tempus: unde est 'intempestive venisti', id est ἀκαίρως. ergo 'intempesta' dicitur, quia caret tempore. sane noctis septem tempora ponuntur: 'crepusculum', quod est 'vesper'; 'fax', quo lumina incenduntur; 'concubium', quo nos quieti damus; 'intempesta', id est media; 'gallicinium', quo galli cantant; 'conticinium' post cantum gallorum silentium; 'aurora' vel 'crepusculum matutinum' tempus quod ante solem est.

Iliti:

nox intempesta media, to znači "i previše mračna". "Intempesta" označava duboku noć, kasnu, kad se ništa ne radi, kad nema aktivnosti po kojima razlikujemo doba dana; Lukrecije, naime, kaže da se vrijeme ne može pojmiti samo po sebi, već isključivo po ljudskim djelima; a u doba sredine noći nema aktivnosti. Otud "intempesta", tj. nedjelatna, tako rekuć bezvremena, to jest bez djelatnosti koja bi obilježila vrijeme. Zato se kaže "došao si intempestive", tj. grčki "u nevrijeme". Dakle, zove se "intempesta" jer nema tempus, tj. vrijeme. Znamo da se razlikuje sedam doba noći: "sumrak", kada je "večer", "baklja", kad se pale svjetla, "vrijeme za spavanje" kad idemo na počinak, "intempesta", tj. sredina noći, "prvi pijetli", kad pijetlovi pjevaju, "pauza", tišina nakon pijeva pijetlova, "zora" ili "jutarnji sumrak", vrijeme prije izlaska sunca.

Vrijeme ne postoji bez ljudskih čina.

Ha?

Istočnoevropljani na liniji

Central and Eastern European Online Library is an electronic library where the individual readers can put together their own archive, choosing from thousands of articles, according to their current interest, without the need to subscribe to the entire library or periodical.



Jedan je komercijalan projekt doplovio na obale Češke. Svakako koristan izvor informacija (ako ste sveučilište umorno od angloameričke dominacije), ali naplaćuju svaki download dokumenata i članaka. Mi koji još nismo institucije možemo, svejedno, malo pronjuškati --- vidjeti koji sve litavski i albanski časopisi postoje.

Ažurirano: Sapfa

Vidi raniji zapis!

Sarajevo, 28. lipnja 1914

(Uniforma Franza Ferdinanda, danas u bečkom Vojnom muzeju)
Josip Horvat o današnjem danu, kao očevidac.

Brani ovo, doktore!

Autor ovoga bloga branit će svoj doktorski rad ("Problemi uspostave novolatinske stilistike na primjeru Marulićeva Evanđelistara") u srijedu, 29. lipnja, u 11 sati, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u sobi A-208. Obrana je javna, a navijači poželjni.



Vidimo se!

Ljeto je doba za antiku

(dopunjeno 30. 6.)
... zaključio je The Times Literary Supplement, i objavio u jednom broju (od 27. lipnja) "Novu Sapfinu pjesmu" Martina Westa (prijevod i original novog papirusnog fragmenta iz III. st. pne, pronađenog 2004, koji dopunja fragment pronađen 1922), te "Ksenofonta za film" Toma Hollanda, prikaz dviju novih knjiga o Ksenofontu i slavnom Maršu deset tisuća (grčkih plaćenika u Perziji).

(a ja sam to doznao s posljednje stranice Novog lista!)

Radi se o papirusnom fragmentu iz kölnske zbirke (P.Köln Inv. Nr. 21351), koji izgleda ovako:

(ovo gore je prvi fragment)



(ovo je drugi fragment)

Engleskojezična Wikipedia, zasad, čini se, jedina, ažurirala je natuknicu "Sapfo"; ondje se može naći i transkripcija komplementarnog fragmenta, nađenog 1922 (POxy 1787, Sappho frg. 58).

Pjesnik-genetičar: Ivan Slamnig

(Metković, 24. lipnja 1930. - Zagreb, 3. srpnja 2001.)

GLASNA JASNA

Stankovoj hiži u Lovrečanu

Hrvati su pretežno Srbi
potajno se s tri prsta krste.
Hrvati su pretežno Talijani
i sirov celer brste.

Hrvati su pretežno Slovenci
kaj im najslađe zvoni
Hrvati su odreda Nijemci
Bavarci i Saksoni

Hrvati su - čega još ima?
Hrvati su Englezi
Hrvati su, zna se, Madžari
Poljaci i Kinezi.

Hrvati su - sad sam se izgubio,
draga, daj me napoji,
Hrvati su iz Jugosjeverne Frizije,
draga, Hrvati su tvoji.

Lepi geni zeleni, oj zeleni

SD je prošlog tjedna kao svoju knjigu-na-kiosku-za-29kn objavila Genetičko podrijetlo Hrvata Ivana Jurića. Eto štofa za sljedeću nogufilologa. Bilješke, ili foršpan, ili paralipomena:

• kad se knjiga može kupiti na kiosku, očekujemo popularno-znanstvenu knjigu, a ne tekst koji glumi znanstveni rad (citiranje literature, tablice itd). E, ali pop-znan knjige treba znati pisati, barem kao što treba pisati i znanstveni rad. Ivan Jurić pun je entuzijazma i dobre volje, ali nije Jared Diamond. Pa ni Damir Mikuličić ni Nenad Raos.
• "Tu jednostavnu metodu postavio sam bez nekog uzora, jer u literaturi nema sličnih izračuna. U znanstvenoj literaturi to su metode korelacija koje je najčešće teško razumjeti jer se izračuni obavljaju po kompjuterskim programima. Zato sam postavio ovu jednostavnu, ali genetički potpuno ispravnu metodu" (Jurić, s. 154).
  
• "Zato je političko nastajanje naroda / nacija, koje možemo nazvati etnogenezom, proces uglavnom neovisan od genetičkog podrijetla. Narod čini kulturna baština i interes da tu kulturnu baštinu sačuva i dalje razvija. Narod čini i zajednički interes većine da ostane samostalan i slobodan u kreiranju svoje budućnosti. Iznad svega čini ga zajedničko stvaralaštvo i borba kroz povijest te stjecanje svijesti o svojoj političkoj i gospodarskoj povijesti, a na temelju te svijesti osigurava si budućnost, jer samo kroz poznavanje povijesti može steći znanja kojima će moći osigurati svoje interese i prosperitet u budućnosti." (Jurić, s. 158)
  
• "Počeci hrvatskog podrijetla počinju od nastanka Homo sapiensa. Nedvojbeno je da tada počinje podrijetlo svih pojedinaca i svih naroda. Početak je u nastanku Homo sapiensa i njegovu širenju po Zemlji. Ali diversifikacija ljudskog roda imala je svoje tijekove i mi Hrvati u genetičkom smislu imamo osobito zanimljivo mjesto u toj diversifikaciji." (Jurić 158)
  
• "U jednom slučajnom susretu s bogatim i vjerojatno utjecajnim Palestincem u Nazaretu shvatio sam da je suživot [Palestinaca i Židova] još dulje nemoguć. Bio sam skeptik i što se tiče Židova, jer sam kod pojedinaca osjetio neku nepomirljivost spram različitog. Posebno sam uočio izvjesnu odbojnost prema Novom zavjetu. Kroz Izrael nas je vodila izbjeglica iz Sarajeva. Iz razgovora sam shvatio da tjedno pohađa doškolovanje za turističke vodiče. Na Isusovu grobu kazala je da se u ono vrijeme nitko nije sahranjivao unutar zidina. U Nazaretu na mjestu ispod kršćanske crkve, a gdje je bilo boravište Marije, Josipa i Isusa, rekla je da su oni vjerojatno boravili na drugim mjestima. U Betlehemu na mjestu rođenja Isusa obrazlagala je nelogičnost teksta u Novom zavjetu koji govori da nije bilo mjesta u gostinjcu. Sve sam to naveo zbog njezine izjave na mjestu gdje je Sveti [sic] Jeronim prevodio Bibliju." (Jurić 162)
  
• "Genetička struktura Hrvata nameće zaključak da je vladajući sloj koji će formirati državu i omogućiti etnogenezu Hrvata nastao od uspješnih pojedinaca koji su mogli biti svih genetičkih izvorišta, odnosno iz bilo koje od sedam genetičkih loza. [Knez] Borna je možda imao slavenski ili azijatski haplotip, Trpimir i Tomislav možda su imali hrvatski haplotip, Branimir je možda imao neolitski, slavenski ili neki drugi haplotip." (Jurić, s. 180)
  
• "Nastanak [genetičke] raznolikosti možda će [kad "narod" o njemu bude informiran] biti shvaćen kao veliko bogatstvo, a ne uzrok odbojnosti prema različitom, a možda i neće." (Jurić, s. 190)
• U Wonderlandu se, kako sam čitao u šarenim knjigicama, na Creative Writing radionicama uči i pisanje biografija i autobiografija, dakle: non-fiction. U HR (osim što su radionice "kreativnog pisanja" marginalan fenomen), jezična je umjetnina ograničena na fiction. Čak se ni žurnalizam ne percipira kao verbalno zahtjevna djelatnost, a kamo li znanstveno pisanje. Jasno misliti? Sažeto? Izbjegavati fraze? Ne pisati birokratskim jezikom izvještaja Ministarstvu? Ma dajte.
  
• Naslov Poglavlja 19: "Knjiga Postanka i genetičke spoznaje" (Jurić)

Čemu trošiti vrijeme na ovu knjigu? Zato što se prodaje na kiosku. Također, iz istog razloga iz kojeg Bora Coturnix ratuje s kreacionistima. Postoji znanost, i postoji pseudoznanost, koja takva ostaje čak i kad se njome bave društveno priznati znanstveni radnici. Dok kritika ne razdvoji znanost od pseudoznanosti, "širokoj javnosti" bit će svejedno --- odnosno, moći će bez grižnje savjesti posezati za podacima koji joj u danom trenutku bolje odgovaraju, a ostat će joj skriven čitav spektar pravih znanstvenih problema u pozadini onoga što se predočava kao res iudicata, gotova stvar.

PS: kako Coturnix upozorava, hobi Ivana Jurića je nadnacionalna, mada ne i nad-regionalna pojava. Flow my tears, the geneticist said.

Najljepše rečenice

U Slobodnoj Dalmaciji od subote, 11. 6, izašli su rezultati "nagradnog kviza 'Najljepša rečenica o Splitu'": stotinu "najoriginalnijih rečenica" čiji su autori dobili grafike iz Trebotićeva ciklusa "Tragovi grada". Rečenice su, kao što ćete ubrzo vidjeti, beskrajno zanimljivo štivo, i uvid u duh... naroda? vremena? svega skupa? Gorko i slatko i pikantno.



Evo mojih favorita, redom kako su navedeni u SD (od 1 nadolje; primjećujem da onih koji se meni sviđaju najviše ima između 50. i 100. mjesta):

• Split je prva vikendica na svijetu izgrađena na pomorskom dobru. (Marija Nakić, Split)
  
• Skoro 40 godina tu živin i volin Split, tako jako da mi budu na odlasku zapopevali splitski tango. Tako jako si želim ovu grafiku, na njoj su moje boje, crlena i žuta. Vječno romantična turopolka. (Draga Barić, Split)
  
• Za dišpet cilom svitu rodi sam se / u najlipšem gradu na svitu Splitu. (Slaven Dugec, Solin)
  
• Od Dioklecijana do današnjih dana, gradski oci pivaju "Nima splita do Splita, ja... pa ja, pa ja, pa ja... (Jozica Amrin, Split)
  
• I more i kamen i kalete i plac, i Marjan i Riva i cili svit, to je moj Split. (Matko Kovačić, Split)
  
• Ja san Duje a ti Split, kako mi te lako volit. (Duje Ljubić, Split)
• Mijenjam nezaposlenost u Splitu za povlaštenu mirovinu u Zagrebu. (Jozo Čizmić, Split)
• Samim rođenjem ulaziš u mit, / jer prvo što vidiš je mater, more i Split. (Damir Malenica, Split)
  
• Kako volim biti sit, isto tako volim Split. (Boro Galić, Split)
  
• U splitsku luku uplovio kit, od straha sam majke mi prestao pit. (Ante Vuković, Split)
  
• Kocka cukra usrid soli, tebe Splite svatko voli. (Emil Radić, Split)
  
• Bilo jutro, podne, veče, u Splitu se uvik šeće. / Sad je stajun pramaliće, Split je naše žuto cviće. (Vladimir Delić, Split)
  
• Splite grade, kolijevko od sporta, ti si ljubav našega života. (Ivanka Prgomet, Split)
  
• Cukunu jedan, kad si ga pravija, dobro si zna di si ga stavija. Ni sin ti lipši nije moga bit, ka ća je ispa naš voljeni Split. (Antonjeta Milanović, Split)
  
• Normalan ne moraš bit, ali moraš volit Split. (Milena Ćulum, Ploče)
  
• Da je misto na misec Armstrong koračija nogom u Split, ne bi se više nikad vratija na ovi svit. (Latica Škugonja, Ploče)
  
• Riva, sunce, more, ćakule uz jutarnju kavu a podne je, svita ka u priči a nije ni nedija ni praznik ali je Split. (Slavica Bonačić, Split)
  
• Splite grade volim te, želim da budeš samo moj, kupit ću te čim se raspiše natječaj, tvoj Kerum. (Ankica Čotić, Tugare)
  
• Dobila sam nagradu za najbolju poduzetnicu. U Splitu imam obrt koji se bavi prodajom ćakula. (Jasna Bajić, Split)
  
• Svetinja su Split i Duje, isto ka i sveto uje! (Joško Bukarica, Siverić)
  
• Na pjaci pivodu dvo tri tica zato doj vamo tu sliku od Trebotića, u vali se nasuko kit jer najboji grod na svitu je Split. (Nikola Nižetić, Pučišća)
  
• Ma volim i punicu jer je iz Splita. (Zdravko Ivačić, Nečujam)
  

Damnatio memoriae

Zanimljiv članak filološkog kolege: Sinan Gudžević, "Memoria i damnatio memoriae", Republika - Glasilo građanskog samooslobađanja, 17 (2005), 358--359, 1--30 jun 2005.

(...)
Umijeće pamćenja od Simonida i Temistokla naovamo nije izgubilo ništa od svoje privlačnosti. Od priručnika i savjetnika sastavljanih za ovladavanjem vještinom nazvanom ars memoriae mogla bi se sastaviti prilična biblioteka, a teoretičari bi mogli od nje uspostaviti i književnu vrstu.
Umijeće zaboravljanja nije dalo ni debelih priručnika niti svojih praktičnih teoretičara. Ovdje valja izuzeti antičku ljubavnu liriku koja je zaboravljanje ljubavnih jada smatrala lijekom, te razvila didaktičku vrstu sa savjetima ljubavnicima. Ta oblast, čiji je jedan od najvažnijih predstavnika rimski pjesnik Ovidije, nije predmet ovoga teksta. Umijeće zaboravljanja svega što se želi zaboraviti bilo bi predmet moguće ars oblivionis, ili ars oblivialis ili, imajući na umu Letu - letotehnike. Mogućnost zasnivanja takve discipline nije ostala bez rasprave, svakako i zato što nije mogla ostati neraspravljena želja za zaboravljanjem koja obuzima nikoga manjeg nego Temistokla.

(Pročitaj sve...)

Nicolao Pannonico

Kako se nađe Tabula Traiana? Lako---ako je ne tražiš pod tim naslovom!

IMP CAESAR DIVI NERVAE F

NERVA TRAIANVS AVG GERM

PONTIF MAXIMVS TRIB POT IIII

PATER PATRIAE COS III MONTIBVS EXCISI[.] ANCO[..]BVS

SVBLATIS VIA[.] F[. . .]

Imperator Caesar, divi Nervae filius, Nerva Traianus Augustus, Germanicus, Pontifex maximus, tribunicia potestate IIII, Pater patriae, consul III, montibus excisis anconibus sublatis, viam fecit.

Cezar imperator, sin božanskog Nerve, Nerva Trajan August, Germanik, vrhovni svećenik, četvrti put civilni vladar države, Otac domovine, treći put konzul, izdubivši planine i uklonivši zaobilaske izgradio je ovu cestu.

CIL III 8267 = ILS 5863

S Noctes Gallicanae --- tituli valde belli!

Pedaliranje

Oni nezaposleni iz jednog nešto ranijeg posta mogu sutra (u petak, 10. 6.) u 12 sati navratiti do Hrvatskog instituta za povijest, Opatička 10, Zagreb (nešto dalje od prostora za prosvjedovanje), da čuju što pametni ljudi i nogafilologa imaju reći o knjizi Marka Marulića Latinski stihovi, Split: Književni krug, 2005. Daljnje vijesti o tome na novom blogu Marulus et al. --- ezoterija za mase revisited.

Note to self

Vježba koju je Peter G. Jeffery podijelio s nama na MEDTEXTL (Medieval textology) listi:
Na seminaru "sastava" (composition), kao medijevalist, zadao je studentima da napišu varijante rečenica koristeći se rječnikom različitih razdoblja / jezičnih stadija. U engleskom, ovako:

Germanski: Hey kids! Let's write English!
Romanski: Hello apprentices! Aim to pen Britannic!
Latinski / grčki: Salutations, tyros! Inscribe Anglophone dialect!

Razmislite kako bi to izgledalo na hrvatskom, koje bismo elemente / faze uvodili. I zašto je ta vježba anglofonim studentima izvediva, a nama... teško.

Zmiksanipingvini

Nogaf. razmišlja podosta o audio-knjigama u zadnje vrijeme. Otkako je došao honorar pa sam si kupio (hirovit i nepouzdan, svira samo ono što sam hoće) MP3plejer. Koliko je područje audio-knjiga neistraženo na Balkanu, mada imamo čitača s divnim glasovima i izvođačkim sposobnostima (Josip Horvat negdje spominje kako je Krleža oko '45 imao prekrasan glas, "kao viola", veli --- i kako je dobro čitao svoje pjesme). Ovdje su knjige čvrsto zatvorene u papirnate korice.
Za to vrijeme, na Penguin Remixed...



(poslušajte pa napišite kaj mislite, onda ću ja, da ne kvarim doživljaj)

Mobitele na sveučilište

Ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se!
Iz časopisa koji se zove Innovate : Journal of Online Education
(tjeraju vas da se registrirate, ali ne boli previše).

Što možete naučiti putem mobitela? Skoro sve!

Na svijetu radi milijardu i pol mobitela, od kojih veliki dio koriste studenti. No ti su telefoni zabranjeni u učionicama: ometaju nastavu, potiču brbljanje. Marc Prensky potiče nastavnike da razmisle o tome---da zamisle i smisle pedagogiju koja prihvaća ovaj potencijal i koristi ga. Mobiteli su u biti mali kompjuteri---mogu se koristiti za nastavu jezika, prikazivati animacije medicinskih i kemijskih procesa, koristiti se za ankete i ispite, biti ulaz u veće nastavne portale. Prensky razmišlja o tome i zamišlja novu učionicu---takvu u kojoj su mobilni telefoni jedno od ključnih nastavnih oruđa.

Možda bi ovo trebale sponzorirati telekomunikacijske kompanije...
Još zločestih komentara: to će biti najbolji način da ljudi zamrze mobiteliranje.

Turci prokletnici

(Tako glasi stih iz "NŠ Zrinski", koji su Dada & Co, u duhu političke korektnosti i stoljetnog hrvatsko-turskog prijateljstva, morali pjevati "Turci nesretnici" kad je, u sklopu diplomatske misije, visoko tursko izaslanstvo došlo u HNK Zagreb na izvedbu opere. Ali to je donekle druga priča.)

7. lipnja bit će na Filoz. fak. Zg. predavanje i rasprava na temu:

Osmanlije u hrvatskoj književnoj kulturi ranoga novog vijeka: problemi pristupa, govori Davor Dukić

(DD je napisao: "Figura protivnika u hrvatskoj povijesnoj epici", 1998, "Poetike hrvatske epike 18. stoljeća", 1998, "Sultanova djeca: predodžbe Turaka u hrvatskoj književnosti ranog novovjekovlja", 2004.)

Dvorana VI Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Ivana Lučića 3, Zagreb, u utorak, 7. lipnja 2005. s početkom u 9.30 sati.

Kako bi rekli Slovenci prokletnici: Vabljeni!
(S obzirom na termin, osobito ako ste nezaposleni ili s kliznim radnim vremenom...)

Dobio sam majicu... a na njoj piše:

Iggy Pop je napisao filološki --- pače, nogofilološki --- tekst u Classics Ireland! 1995! ISSN 0791-9417!



Štuliću, pati!

1835 vs. 2005

Aphrodite's birds travel the skies from Paris to Amsterdam, and under their wing is clipped a list of daily quotations from the Stock Exchange; a telegraph sends a message from Paris to Brussels concerning the rise in 3 percent annuities; couriers gallop over highways on panting horses; the ambassadors of real kings bargain with ideal kings, and Nathan Rothschild in London will show you, if you pay him a visit, a casket just arrived from Brazil with freshly mined diamonds intended to cover the interest on the current Brazilian debt. Isn't that interesting?

Karl Gutzkow, Öffentliche Charaktere, part 1 (Hamburg, 1835), p. 280 ("Rothschild").
(citirano u: Walter Benjamin, The Arcades Project, trans. by Howard Eiland and Kevin McLaughlin, Harvard University Press, 1999 (2002 paperback), s. 571)

U mojoj glavi, citat iz 1835. koji je Benjamin ispisao oko 1940. podsjeća na sljedeće:

It is late at night, and I am at home, in my study, doing research for a book on the culture of war in Napoleonic Europe. In an old and dreary secondary source, I find an intriguing but fragmentary quotation from a newspaper that was briefly published in French-occupied Italy in the late 1790s. I want to read the entire article from which it came. As little as five years ago, doing this would have required a forty-mile trip from my home in Baltimore to the Library of Congress and some tedious wrestling with a microfiche machine. But now I step over to my computer, open up Internet Explorer, and click to the "digital library" of the French National Library. A few more clicks, and a facsimile copy of the newspaper issue in question is zooming out of my printer. Total time elapsed: two minutes.
It is the next day, and I am in a coffee shop on my university campus, writing a conference paper. A passage from Edmund Burke's Letters on a Regicide Peace comes to mind, but I can't remember the exact wording. Finding the passage, as little as five years ago, would have required going to the library, locating the book on the shelf (or not!), and paging through the text in search of the half-remembered material. Instead, on my laptop, I open Internet Explorer, connect to the wireless campus network, and type the words "Burke Letters Regicide Peace" into the Google search window. Seconds later, I have found the entire text online. I search for the words "armed doctrine" and up comes the quote. ("It is with an armed doctrine that we are at war. It has, by its essence, a faction of opinion, and of interest, and of enthusiasm, in every country.") Total time elapsed: less than one minute.

(David A. Bell, "What the Internet is Doing to Scholarship: The Bookless Future"; The New Republic on May 2, 2005 and The New Republic Online on April 22, 2005.)

Branko Ćopić, priča X

Ovo nije o Ježevoj kućici.
Živjeti u prošlosti nije zdravo, ili je znak starenja. Ali priuštit ću si to na pet minuta. Sjećam se jedne priče --- zapamtio sam je kao priču Branka Ćopića --- jer je na mene strašno djelovala. Negdje ispod Kozare, klinac se igra rata. Kesteni se bore protiv oraha (Jona bi to itekako razumio). Kesteni su sjajni, veliki, puno ih je, oraha je malo i neugledni su. Borba traje. S planine se čuje tutnjava. Mrak pada. Postaje sve jezivije, i sve jasnije da orasi neće pobijediti. Klinac se pokupi i ode u kuću. Na planini je u toku ofanziva.
Joj, što je to bilo dobro. I koja bol u meni zbog nepravde, i kakav šok --- kao kad sam čitao Bluberija, koji je uvijek bio ultra-dobar, a uvijek su ga svi ganjali i kršili obećanja koja je on dao Indijancima.
Je li to Ćopićevo bila neka od Priča partizanki? Znam da je bila ilustrirana.
Ti kesteni.

balkania
literature

BTW

Bacaju mi video klipove pod noge.

(npr. if:book)

Code critique: Lokalni izbori

Nije posve jednostavno dan poslije izbora naći na internetu podatak koliko je birača bilo, a koliko je glasalo (ne relativno, u postocima, već apsolutno). Naposljetku ipak pronađeš ovo:
www.zgizbori.hr
i ovo:
www.izbori.hr
... i ustanoviš da lošije dizajniranih stranica već dugo nisi vidio. Ne estetski: nekoristivo. U mojoj 800x600 rezoluciji rubovi stranice ne vide se ni u IExploreru, a kamoli Firefoxu, a svi su linkovi na rubovima; od linka "Rezultati" viri otprilike "-i", pa napipavaj, braco. Jao.

Moses I. Finley: Antična ekonomija

[Antični] Človek je bil plousios, če je bil dovolj premožen, da je spodobno živel od svojega dohodka (kot bi temu rekli mi); če ne, je bil penes. Slednji ni bil nujno brez lastnine ali celo reven v polnem pomenu besede; lahko je imel posestvo ali sužnje in nekaj sto prihranjenih drahem v skrinji, toda bil je prisiljen, da se poti za svoj vsakdanji kruh. Penia je, skratka, pomenila kruto prisilo h garanju, medtem ko je bil pavper, človek brez vira zaslužka, navadno imenovan ptochos, berač, ne pa penes.

(Moses I. Finley, Antična ekonomija, Ljubljana: Založba ŠKUC, Znanstveni inštitut Filozofske fakultete, 1987 (= The Ancient Economy, 1973), s. 41)

Kamo onda spadamo mi?

Mrežni komunizam: Bugmenot

Morate se negdje registrirati prije čitanja?



Surferi svih zemalja, ujedinite se!

Ulov

0505riba
Istovarila filologanoga.
Konacno sam ih ulovio! Nije bilo lako. Stalno su pred njima parkirani auti. Nastale su prije nekih mjesec dana, cim su vrata svjeze obojili, tamo kuda svaki dan idem na posao. Australski aboridzini posjetili Zagreb?

Pažnja je dragocjeni resurs

"Silno poštujem ljude s dovoljno znanja i vještine da provode dobra istraživanja u društvenim znanostima. Belgijski demograf Guillaume Wunsch rekao je (u naslovu jednog svog izlaganja): 'Bog je jednostavne probleme odlučio dati fizičarima, ili zašto demografima treba teorija'. Razmislite li malo o tome, postat će očigledno zašto je izuzetno teško izvući iz ljudi korisne podatke o onom što rade i što ih pokreće. Ljudi su jako loši informanti što se tiče njihovih vlastitih ponašanja i vjerovanja (tj. onoga što oni zbilja vjeruju, kako pokazuju njihova djela). A još je teže dobiti od ljudi išta na temu smjera u kojem bi htjeli da teče razvoj npr. alata za humanističku informatiku. U takvoj situaciji od njih tražimo da zamišljaju budućnost na koristan način, tj. da imaju inteligentne želje, većinom neistrenirani u ključnim točkama koje ovakva vježba podrazumijeva. Kao da je povijest izuma dokaz instant-kreativnosti demokracije!"

(Willard Mccarty, 19.015 surveying surveying, Humanist Discussion Group)
philosophy
demography
surveying
survey
Education

Josip Horvat: Zagreb, 8. svibnja 1945

8. --- Oko pola 2 noću jaka eksplozija rastvorila vrata, no toliko sam tvrdo spavao da nisam čuo dok me nisu probudili stresavši me. Kasnije sam tek čuo da su oko pola dva do tri sata prolazili našom ulicom "bobanovci". Ti su bili začelnica ustaškog uzmaka. [...] Prošetao kroz Tuškanac. Putem sam se smijao kao dijete --- četiri godine i mjesec dana nisi onuda smio prolaziti. Na toj sitnici osjetio da je došla sloboda, da ulazimo u nov život. Tako je čudno kod srca, mozgom čovjek ne kapira da je nestalo straha. U Ilici pokraj Kačića stoji napušten tenk. Na povratku kući čuo da su "luburićevci" noćas klali po Zagrebu. Bili kod Ivice; Delfin nam iz "zaštite" dobavio puške i revolver za svaki slučaj; kućna vrata će biti zatvorena; razmotrili taktičke mogućnosti --- k nama neće ući, branit ćemo se, jer još uvijek postoji mogućnost da izvrše svoju obećanu osvetu. Tjeskobna iščekivanja. Minute se vuku. Tek u pola tri objavljeno da naši uđoše u grad već u 11 sati. U 3 sata --- upravo počeo govoriti Churchill --- jaka pucnjava oko Sveučilišta. Uza sve to visimo na prozorima. Vidimo --- iz Savske ceste dolaze borci, sitne siluete s puškama; idu polako ali bodro, mada su iznureni; koliko kasnije čujemo, dva dana i noći bili su na maršu u borbi. Bera s nekim razgovarao: silno disciplinirani i skromni. Negdje na istoku, zacijelo oko Maksimira traju još okršaji: čuje se puščana paljba, mitraljezi, pa koja teška eksplozija, od topa ili bacača. Ali mi smo već s ovu stranu fronta. [...] Na razlomke se čuju eksplozije još uvijek, ali daleko. Dan divan i vruć. [...] Silan osjećaj olakšice. Uzeo u Ivice sve Fraccarolijeve putopise. Ne znam hoću li ih dospjet pročitati. Počinje odsjek ozbiljnog rada. Isplati se živjeti! [...] Još se uvijek na mahove puškara i čuju eksplozije bacača. Sve je umorno od uzbuđenja radosti. [...] U 8 sati opet naravnali ure po normalnom vremenu. To je posljednje odrješenje od dotučenog Trećeg Reicha.

(Josip Horvat, Preživjeti u Zagrebu: Dnevnik 1943-1945., Zagreb: Sveučilišna naklada Liber, JAZU, NZMH, 1989, s. 229)

Knjiga koja svira

Morao sam sebi zabraniti isprobavanje novog softvera. Ali jedan me tekst na if:book blogu naveo da probam TK3 Reader. Sam po sebi, program za čitanje elektronskih knjiga nije ništa posebno; ništa što ne mogu raditi Adobe Acrobatom ili običnom www stranicom (i nema verzije za Linux). Škakljive su dvije stvari iz ambalaže: teorija da bi stranica trebala biti prilagođena ne pravokutniku stranice knjige, nego pravokutniku kompjuterskog ekrana --- i izazov "multimedije". Napiši priču, daj prijatelju/mami da napravi za nju muziku, daj mužu/ženi (ili djetetu) da je ilustrira. Napravi Gesamtkunstwerk. Još bolje: napravite to svi zajedno.
Prsti svrbe.

Autoritet

Priča jednog čovjeka... ma, k vragu, mog tate:
"U pučkoj me školi jednom naš učitelj --- još uvijek znam kako se zvao, Petar Vidmar --- pitao što su jeli i pili bogovi na Olimpu. Ja sam se htio napraviti važan i rekao sam: --- Ne znam, nisam bio tamo. Dobio sam takvu packu..."
(Packa se sastojala u udaranju, valjda ravnalom, po ispruženoj ruci, koju đak nije smio povući.)
Ova je priča, međutim, ispričana s divljenjem, u sklopu rasprave o tome kako u današnjoj školi učitelji više nisu autoriteti.
Kako je, u biti, lako i ugodno --- kako je sigurno --- živjeti u takvom svijetu.

Post-doktorat

Ove nasade preporučujemo zaštiti javnosti

Komentar i prijevod odnose se prema tekstu kao stil i mimeza prema prirodi: isti fenomen promatran na različite načine. Na stablu svetog teksta oboje su tek lišće koje vječno šumi, na stablu profanoga plodovi koji padaju kad im dođe vrijeme.

(Walter Benjamin, Jednosmjerna ulica)

Samo desno

Možda niste primijetili, ali u Hrvatskoj je u toku predizborna kampanja za lokalne izbore (otud ikone sv. Nenada od Sira i Vrhnja, čija se stranka zove SIN --- istovremeno "sin" i "grijeh", veli Dada. Označitelji plutaju ko ludi). Dvije stvari s tom kampanjom u vezi:
a) ne biraju se gradonačelnici (njih u RH biraju tek posredno gradska ili općinska vijeća, ili skupštine) --- ali velik broj stranaka nudi nam svoga xy "za gradonačelnika / gradonačelnicu". Ovo se zove mazanje očiju, iliti buljšit (zamislite ovo, molim, ruski izgovoreno).

b) "lijevo" i "desno" opet se raubaju do besvijesti. Zato je Dada pitala "otkud ti nazivi u politici?" Ljubavi moja, Online Etymology Dictionary veli:

lijevo [...] Političko značenje dolazi od članova zakonodavnog tijela smještenih na lijevoj strani dvorane; u engleskom prvi put potvrđeno 1837. (Carlyle, govoreći o Francuskoj revoluciji); vjerojatno je kalk prema francuskom la gauche (1791), navodno nastalom tijekom zasjedanja francuske Nacionalne skupštine 1789, gdje je plemstvo sjedilo predsjedavajućem zdesna, te je Treći stalež morao sjesti slijeva. U SAD i britanskom političkom rječniku uobičajilo se oko 1900 (Leftist "ljevičar, lijevi, ljevičarski" 1924; left wing 1898).

Sad nagradno pitanje: ima li Akademijin rječnik hrvatskog jezika političko značenje pridjeva "lijevi" i "desni"? Kad su te riječi ušle u balkansku upotrebu? (A problem uopće ne bi bilo teško riješiti, listanjem starih novina...)

Veseli posjednici digitalnih kamera! Snimite ikonu sv. Nenada i pošaljite je na desni (!) mail da je zalijepimo na flickr. Mislim da povijest hrvatskog Zeitgeista neće biti potpuna bez ovog političko-umjetničkog srednjovjekovnog dostignuća (šifra: horror vacui). A neka i naši odliveni sunarodnjaci vide što propuštaju, pa nek ih ždere nostalgija!

Gibbone, pomozi (Nikad robom 3)

Zna li netko što ovdje piše? Izgleda kao da je u zanimljivoj vezi s našom slavensko-ropskom raspravom:

Kronikat Islamike te mesjetes i identifikuan te paret e Shqiptareve me fiset Arabet e Krishtere te cilat emigruan ne zemer te Bizantit pas Islamizimit te hershem te Sirise, Palestines, Jordanise dhe Hixhazit. Shkrimtaret e hershem Arab te periudhes klasike Islame i diten mjaft mire ndarjet gjeografike te Ptolemeut te Aleksandrise, i cili fiset Ilire ?Albanoi? i pershkroi si banore agresive qe jetonin ndermjet Dyrrahut-Roman e Albanopis-it. Muslimanet e shekullit te nente te Andaluzise (ne Spanjen pas-Vandalike) dhe Sicilise gjithashtu i njohen mjaft mire Sakalibet, apo Sllavet, te cilet si skllever militant dhe aleat te Avareve pushtuan pjesen Ilire te Ballkanit ne shekullin e shtate A.D.

Sllavet nomad dhe fiset e Sllavizuara Kroate sebashku me Serbet, i detyruan barinjte Shqiptar qe te braktisin vendet e tyre antike ne Arbanon, ne veri te Liqenit Oher. Kjo gje coi fiset Shqiptare qe te fortifikojne vetet e tyre ne kodrat e Ilirise Jug-Perendimore. Eshte e mundur qe disa Arab te Krishtere emigrant nga Siria te kene jetuar ne Maqedoni gjate shekullit te shtatet A.D. Ekziston mundesia qe ata tu jene bashkangjitur Shqiptareve ne kete periudhe ne ngujimet e tyre te reja ne Epir, Thesali dhe Shqiperine e siperme. Burimet Bizantine te kesaj kohe, konfirmojne se fisi i Krishterizuar Arab i Banu Ghasaneve i udhehequr nga Xhabal bin Al-Ahyan i mbiquajtur Arnaut, u largua nga Siria gjate marrjes se Sirise nga Muslimanet dhe u prit nga Perandori Kostandin II ne Maqedoni. Disa historiane spekullojne se Perandori Nikoforus i I qe komandoi Kostandinopojen ndermjet A.D. 802 dhe 811, ishte vete pasardhes i Xhabalit, i fundit i fisit te Ghasanideve.

To je odavde (HISTORIA E SHQIPTAREVE, NGA ILIRET E LASHTE, NE EREN E ISLAMIT, A. K. BOGDAN, iz ?THE BARNES REVIEW?, New York, Mars/Prill 2000, Volumi VI, Numri 2. --- toga broja, naravno, nema na internetu)

Nadalje, u modernom je turskom "rob", ako je vjerovati internet rječnicima:
köle, esir, kul --- nema veze sa Slavenima. Malo zabrinut zbog ovoga, pokušao sam ustanoviti kako se kaže "rob" na arapskom... i opet se susreo s jezičnim (odnosno grafijskim) barijerama. Onaj tko ne zna čitati arapski takvu informaciju ne može dobiti na internetu; nisam našao nijedan slobodno dostupan englesko-arapski rječnik s transliteracijom. Možda je rob nešto kao 'abd, ali nisam to uspio potvrditi.

Molim pomoć vičnih jezicima (kako bi rekli u Bibliji: qui oret lingua oret ut interpretetur)!

Biti sarkofag u Andautoniji

ARHEOLOŠKI MUZEJ U ZAGREBU

zove nas na...

DANE ANDAUTONIJE U ŠČITARJEVU

manifestaciju povodom otvaranja sezone u Arheološkom parku Andautonija u Ščitarjevu (blizu Zagreba)

30. travnja i 1. svibnja 2005.
subota, nedjelja
od 12 do 18 sati

Obrti u Andautoniji

IZLOŽBE . RADIONICE ZA DJECU I ODRASLE . RIMSKE IGRE . KAKO SE RADE KERAMIČKE POSUDE I KOŠARE . KAKO SE KLEŠE KAMEN I KUJE ŽELJEZO . KAKO SE JELO U ANDAUTONIJI . KAKO SE OBLAČI TOGA. ANDAUTONIJA ZA DJECU . NOVI SADRŽAJI U ARHEOLOŠKOM PARKU. NOVI SUVENIRI

(a sir, vrhnje i njihov svetac-zaštitnik?)

Nikad robom 2

Pretresao sam razne etimološke rječnike, domaće i strane, i Lexikon des Mittelalters, i Émilea Benvenistea "Riječi indoeuropskih institucija" (Zagreb 2005 --- ova knjiga, zapravo, diže ovakva naša etimologiziranja na luđačke razine, no o tom više potom), i Gibbona, kao što ste vidjeli. Rezultati su, dakako, zanimljivi.

Prvo: sclavi su nastali od Slaveni (jednina Slovenin'), pri čemu su bizantinski Grci "adaptirali slavenski sufiks i uklonili grupu sl- umetanjem k ili th: Sklabenos/Sthlabenos (kod Prokopija; u to doba Grci više nisu razlikovali b i v; bold označava mjesto naglaska), Sclavenus (kod povjesničara Jordanesa), ili su preuzeli romansku adaptaciju sklabos / sthlabos. Na bizantinskom osniva se arapski, koji daje i turski saklab, siklab(a) pl. sakalibet, turski isklavun. Od vulgarno-latinskog dolazi i albansko shqa.
Vulgarno-latinski oblik Sclavus nastaje u doba Karla Velikoga, "koji je vodio borbu i protiv Arapa i Slavena u znaku obrane kršćanstva od Islama, a u doba kad je cvjetala trgovina robovima, kojoj su slavenski zarobljenici davali materijala, postade opreka nazivu Francus "slobodan čovjek", tj. dobiva značenje "rob uopće". Martin da Canal, mletački kroničar, veli da su Sclavons zvali Đenovežani Mlečane."
(Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, JAZU, Zagreb 1973)

Gornje tumačenje u viđenju Oscara Blocha i Walthera von Wartburga, Dictionnaire étymologique de la langue française, PUF, Paris 1975:
"ESCLAVE, 1170. Značenje "rob" razvilo se u visokom srednjem vijeku, zato što su Nijemci i Bizantinci porobili brojne Slavene, osobito na Balkanu; širenje ovog značenja pripisuje se i racijama koje su Mlečani izvodili u Slavoniji (Esclavonie) tijekom križarskih ratova."

Slično the Gibbon, iz jedne fusnote:
"This conversion of a national into an appellative name appears to have arisen in the viiith century, in the Oriental France, where the princes and bishops were rich in Sclavonian captives, not of the Bohemian (exclaims Jordan), but of Sorabian race. From thence the word was extended to the general use, to the modern languages, and even to the style of the last Byzantines (see the Greek and Latin Glossaries and Ducange). The confusion of the Servians with the Latin Servi, was still more fortunate and familiar, (Constantinus Porphyrogenitus de Administrando Imperio, c. 32, p. 99.)"

Benvenisteova perspektiva, u gore citiranoj knjizi (s. 327):
"moderni (francuski) termin esclave "rob" (...) je zapravo samo ime Slavena, u južnoslavenskom obliku, tj. etnik Slovenin'. Iz toga je nastao grčki bizantski lik Sklavenoi (tal. schiavoni)... Upravo odatle je u cijelom zapadnom svijetu esclave, tal. schiavo i srodni likovi. Drugu paralelu nalazimo u anglosaksonskom svijetu, gdje wealh "rob" zapravo znači "Kelt", pokoreni narod. (...) Tako vidimo da svaki jezik posuđuje od nekog drugoga oznaku za roba. Jedan narod čak naziva roba imenom drugog naroda, ako mu je ovaj podčinjen. Na taj način izbija dubok semantički suodnos između izraza za "slobodnog čovjeka" i onoga za njegovu suprotnost. Slobodan se čovjek označava kao ingenuus, kao (latinski) "rođen u" tom društvu, dakle kao pojedinac koji ima svoja puna prava; suodnosno tome, onaj koji nije slobodan nužno je čovjek koji ne pripada tom društvu, dakle stranac bez prava."

Napokon, slika Slavena u srednjem vijeku, s autorima (Lexikon des Mittelalters, Metzler, 2000):
Die Überlieferung von Kenntnissen der slav. Welt durch die Nachbarn setzt in der Mitte des 6. Jh. mit den Gotengeschichten Prokops und Cassiodors/Jordanes' ein; hier findet sich ein erster Versuch der Gliederung der Slaven in Veneter, Anten und Sklavenen. Nähere Informationen geben erst aus dem 9. Jh. der sog. Geographus Bavarus und die Orosius-Übersetzung Alfreds der Grössen; arabische Schriftsteller des 10./11. Jh. bieten auf eigenen Erfahrungen basierende Berichte über die slavischen Länder. Systematische Überblicke vermitteln später die Geschichtswerke von Thietmar v. Merseburg, Adam v. Bremen und Helmold v. Bosau, aus der skand. Lit. sind Saxo Grammaticus und die Knýtlinga saga hervorzuheben.
Insgesamt werden die slavische Völker von ihren Nachbarn (Germanen, Romanen, Byzantinern, Arabern) meist in ihrer politischen, ethnischen und kulturellen Andersartigkeit in den jeweiligen Kontakt- und Interessenbereichen wahrgenommen. Rezeptionsgeschichtl. wichtige Texte sind in dieser Hinsicht die Langobardengesch. von Paulus Diaconus, die Fredegar-Chronik, die Reichsannalen mit ihren Fortsetzungen sowie die Chronik Reginos v. Prüm und später Adams v. Bremen. Eine neue Phase der Wahrnehmung des östlichen Europa setzte im 12. Jh. ein, geprägt durch eine zunehmende Differenzierung und terminologische Präzisierung in der Beschreibung der slavischen Nachbarn; dabei ging die Verwendung des Slaven-begriffs zugunsten der ethnisch-politischen Einzelbezeichnungen zurück.
Diese Tendenz zur 'Nationalisierung' äußert sich auch in der gleichzeitigen Begründung nationalhistoriograph. Traditionen in Polen (Gallus Anonymus), Böhmen (Cosmas v. Prag) und Altrußland (Povest' vremennych let). Das Phänomen eines slav. Einheits- oder Gemeinschaftsbewußtseins im MA ist in der Forsch. lange überbetont worden. Alle hierfür angeführten Belege sind Ausdruck gelehrter Konstruktionen, keineswegs hist. Reminiszenzen, und erlauben nicht Rückschlüsse auf ein 'Volksbewußtsein'.

Što smo danas naučili? Ex clave je pučka etimologija. Slaveni su, kao i Kelti, svojedobno bili evropski Crnci, tj. "Drugi" (što ih nije sprečavalo da i sami imaju Druge). Napokon, mojih 5 centi: potvrde za Slavene uzalud ćete tražiti u rječnicima starogrčkog --- oni obrađuju vrijeme tisuću godina prije Slavena --- a i u rječnicima novogrčkog, gdje se prenosi uglavnom francuska definicija (ja gledo). U sredini je rupa.

E da, i još jedan link, s raspravom i The American Heritage etimologijom.

Komentari?

Nikad robom

Eto, zahvaljujući Loli i neimarskoj kompaniji, naučio sam nešto o pošt. Edwardu Gibbonu: The History of the Decline and Fall of the Roman Empire (prvo izdanje 1776--88) ne završava onime što smo u školi učili kao "pad Rimskog Carstva"; dapače --- priča ondje tek počinje, i ide do Petrarke --- ma zapravo, kaže Wikipedia, do 1453 i dalje, sve do 1590 (knjiga koja nema jedan kraj!). Naravno da je onda ondje moj prijatelj Nikola Škrlec (u. 1799) mogao čitati ovakve stvari:

The unquestionable evidence of language attests the descent of the Bulgarians from the original stock of the Sclavonian, or more properly Slavonian, race; and the kindred bands of Servians, Bosnians, Rascians, Croatians, Walachians, &c., followed either the standard or the example of the leading tribe. From the Euxine to the Adriatic, in the state of captives, or subjects, or allies, or enemies, of the Greek empire, they overspread the land; and the national appellation of the slaves has been degraded by chance or malice from the signification of glory to that of servitude. Among these colonies, the Chrobatians, or Croats, who now attend the motions of an Austrian army, are the descendants of a mighty people, the conquerors and sovereigns of Dalmatia. The maritime cities, and of these the infant republic of Ragusa, implored the aid and instructions of the Byzantine court: they were advised by the magnanimous Basil to reserve a small acknowledgment of their fidelity to the Roman empire, and to appease, by an annual tribute, the wrath of these irresistible Barbarians. The kingdom of Crotia was shared by eleven Zoupans, or feudatory lords; and their united forces were numbered at sixty thousand horse and one hundred thousand foot. A long sea-coast, indented with capacious harbors, covered with a string of islands, and almost in sight of the Italian shores, disposed both the natives and strangers to the practice of navigation. The boats or brigantines of the Croats were constructed after the fashion of the old Liburnians: one hundred and eighty vessels may excite the idea of a respectable navy; but our seamen will smile at the allowance of ten, or twenty, or forty, men for each of these ships of war. They were gradually converted to the more honorable service of commerce; yet the Sclavonian pirates were still frequent and dangerous; and it was not before the close of the tenth century that the freedom and sovereignty of the Gulf were effectually vindicated by the Venetian republic. The ancestors of these Dalmatian kings were equally removed from the use and abuse of navigation: they dwelt in the White Croatia, in the inland regions of Silesia and Little Poland, thirty days' journey, according to the Greek computation, from the sea of darkness.

(Čini se dakle da, ma što bio, Gibbon nije slavenofob; ovo bi moglo fino stajati u turističkom vodiču --- praktički kao i da stoji!)

Kulturnaja nadstrojka

Ovaj tjedan famiglia radi da se sve praši.
U srijedu Dada i I drvo je bilo sretno nastupaju u Slavonskom Brodu (Kazališno koncertna dvorana "Ivana Brlić Mažuranić", tri predstave: 10, 11:30, 13; ulaz 12kn);
U četvrtak u 16h u Mimari Dada nastupa sa Zagrebačkim kvartetom na Bijenaletu (ulaz slobodan).
Isti dan filološka pedala u Splitu predstavlja jednu Marulićevu knjigu (18:30, Zavod HAZU, ulaz slobodan).
U istome Splitu i Zavodu u petak ujutro, od 9 nadalje, traje drugi dio znanstvenog skupa o MM (nije Marilyn Monroe) na kojem yours footly ima izlaganje s pjevanjem i pucanjem:

Retorika Marulićeve ekipe

Čitajući Marulićeve pjesme upućene mlađim članovima njegova splitskog kruga (Jerolim i Frane Martinčić, Jerolim Papalić, Nikola Alberti, Toma Hranković), zapažamo troje. Prvo, u pjesmama se javljaju iste misli (npr. mladić zrelo sklada, poziv na daljnji pjesnički rad); drugo, te su misli svaki put drugačije izražene; treće, pjesme imaju jasnu pedagošku funkciju. Potaknuti ovime, pitamo se: kakve vrijednosti ističu pjesme kojima splitski humanistički krug komunicira međusobno? Jesu li te vrijednosti zajedničke? Ukoliko postoje zajedničke vrijednosti --- koje su razlike u njihovoj formulaciji, njihovu retoričkom oblikovanju?
Da bih pokušao odgovoriti na ta pitanja, uspostavit ću najprije korpus pjesničkih i proznih sastavaka kojima članovi splitskog kruga --- Marulić, Božićević, Martinčići, Papalić, Alberti... --- komuniciraju međusobno. Potom ću istražiti razlike i sličnosti retoričkog repertoara tog korpusa (pritom "retorika" obuhvaća podjednako misli i riječi).


Jona, sa svoje strane, kulturno uzdiže tete u vrtiću i nada se da će prestati padati kiša.

Srdačno ste pozvani!

Grow your own

drvo
Istovarila filologanoga.
Mi pišemo, oni crtadu! Algoritmi na texone.org modeliraju grane i grančice bilo koje mrežne adrese koju im zadate... i njihove linkove... pa ad infinitum...

(Uputili me if:book)

Opasna zanimanja

Radi kao kaskader u crtanim filmovima.

Nomen est omen

Slovenski projekt odlagališta nisko i srednje radioaktivnih otpadaka (Odlagališče nizko in srednje radioaktivnih odpadkov) zove se za susjede malo nezgodno:
NSRAO.
(Stranica je, inače, fenomenalno dizajnirana, i susjedske vladine organizacije bi tu imale kaj naučiti!)

Kroacija i participacija

This is a text I wrote for next-to-last issue of Zarez magazine. It is an interpretation of a current turn in one of Croatian traumas, the "orthography question". This "question" purports to be another facet of the effort to make our beloved national language as much different from Serbian as possible (think Czech vs. Slovakian), regardless of what actual users of this language want, or need. This effort seems to be connected with the fact that "the Serbs return", i.e. begin to be present in Croatian cultural space once more as not exclusively war enemies and četnici. At the same time, "orthography wars" are not free of financial motives, or scholarly feuds.

Boring? Already seen? Not so important as ten years ago? Anyway, to add some spice, I tried to give it a new twist.

Lead: Prava pitanja glase: jesmo li se spremni napregnuti da povećamo trenutačnu kultnu vrijednost javnoga hrvatskog jezika? I: koliko je trenutačno bitno iz javnoga hrvatskog jezika isključivati neposvećene? I još: koliko je trenutačno važno produbljivati i širiti religijski osjećaj krivnje zbog pravopisnih grijeha?

Hrvatski jezik konstitutivni je čimbenik hrvatskoga nacionalnog identiteta. Nema Hrvata koji ne će, nabrajajući čime se u svojoj domovini ponosi, spomenuti i materinski jezik. Dakle, odnos pojedinca, a od osamostaljenja 1990. godine i države, prema jeziku postaje afirmativan. Svi žele pravilno govoriti i pisati hrvatski te jača zanimanje za jezikoslovna pitanja uopće.


Uklanjanje s hrvatskoga jezika nehrvatskih naslaga, što Hrvatski školski pravopis i čini, nije povratak u prošlost, nego je hrvatska sadašnjost, trenutak u kojem živimo.

Osamostaljenje Republike Hrvatske omogućilo je hrvatskomu jeziku samostalan i prirodan jezični razvoj, neovisan o političkim, društvenim i inim pritiscima.

Zašto me pitate može li se očekivati da dobijemo pravopis? Dobili smo ga, zove se Hrvatski školski pravopis. Sada o njemu treba raspravljati. Razgovor, ne zapovijed; dogovor, ne nasilje. Međutim, razgovor i dogovor mogu započeti tek kada Hrvatski školski pravopis bude otisnut i dostupan svima koji žele razgovarati.

Galicija

Ovako o svojoj "materijalnoj bazi" - jeziku, od kojeg zarađuju za kruh i ruže - govore i pišu (na internetu) Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, njegov suradnik Stipe Kekez, te (u medijima) Sanda Ham, suautorica Hrvatskog školskog pravopisa (autori su još Stjepan Babić i Milana Moguš).

Pravopis je izdanje zagrebačke Školske knjige; pojavio se u ožujku, i direktor firme predstavlja ga kao "Uskršnji pravopis"; izrađen je na temeljima Hrvatskog pravopisa Babića, Finke i Moguša (taj je već u 8. izdanju); Hrvatski školski pravopis osnovnim je i srednjim školama službeno preporučio ministar znanosti, obrazovanja i športa Dragan Primorac; školski će pravopis tako odsad službeno nalagati đacima da pišu, i uče pisati, vrjedniji, bezgrješno, početci, ne ću.

Jedan set postojećih hrvatskih pravopisa izdaje jedna, drugi druga nakladnička kuća; već se, obećavajući solomonsko rješenje, javio i treći konkurent, pravopis Matice hrvatske. Jer tržište je, u hrvatskim patuljastim razmjerima, primamljivo - to je sva državno kontrolirana pisanost. Pripast će onome tko je dovoljno brz i prodoran da svome proizvodu osigura najutjecajnije pokroviteljstvo. "Pravopisni rat," glasi kurentna metafora. Trebamo li zvati Marxa da nam objasni zbog čega se ratovi vode?

No mene više od rovovskih vojnih pozicija zanima stanje onih na čijoj se teritoriji - u čijem zavičaju - preko čijih se leđa - rat vodi. Ako je ovo Galicija 1916. - kako je tu Ukrajincima i Židovima?

Tradicija

Ako novinari pišu da postoji otpor [prema pisanju ne ću], još ne znači da je tako. A ako otpor postoji i drugdje, vjerujem da je to zbog navike, a ne zbog kakvih drugih razloga. Ako ste godinama pisali neću, pisali ste automatizmom, ne misleći o tom što pišete. Pisati ne ću traži napor jer nije automatizirano. Naravno da pravopis ne bi smio biti napor, ali sve se uči i tek kada se nauči, postaje automatizam, pa tako i pravopis. Zamislite kako je bilo 1960. onima koji su se opismenili na ne ću. Tada im je to oduzeto i to silom političkoga progona i moralo se prijeći na neću. Danas, hvala Bogu, progona nema, a treba samo dobre volje. (Sanda Ham, "I Krleža je pisao 'ne ću'", intervju u Vjesniku, 22. veljače o.g.)

To nisu novosadska rješenja nego tradicijska hrvatska rješenja. Ne mislim na stara rješenja, ali na ona koja odgovaraju sustavu hrvatskog jezika. Te reakcije me ni malo ne čude. Mislim da će to biti bunt na još sigurno mjesec-dva. (Sanda Ham u tekstu Drage Hedla, "Strijelica s grješkom", www.slobodnaevropa.org, 22. veljače o.g.)

Okosnica i glavni argument u ovom pravopisnom prijeporu jest - tradicija. Smatra se, očito, samorazumljivim terminom. Poigrajmo se načas da nije tako.
Tradicija je: "a) usmeno prenošenje vjerovanja, običaja, priča itd. s generacije na generaciju; b) svaki uvriježen običaj ili praksa." Tradicija je, tako, jedan od načina na koji pojedina civilizacija održava svoju kulturu, i njezina je korisnost očita. Nova generacija ne mora početi od nule - ne mora izmišljati toplu vodu. A, s druge strane, nova generacija nije genetski osuđena da tradiciju reproducira; ona ima izbora.

Proizlazi da je za prijenos "s generacije na generaciju" (kao i za sreću) - potrebno dvoje. Onaj tko predaje i onaj tko prihvaća. Hoće li "naredna generacija" prihvatiti običaje i vjerovanja ili ne? Ponekad je to neupitno - a drugi put ovisi o vrijednostima koje ti običaji prenose. Opet, neke su od tih vrijednosti "opipljive", "stvarne" - druge su simbolične, etičke, moralne. Mijenja se i njihov omjer. Ako je katkad "opipljiva" korisnost novoga toliko očita da se tradicije odreknemo ne trepnuvši (poput, recimo, tradicije pisaćih mašina), drugi su put zbog posve simboličnih vrijednosti tradicije ljudi u stanju ići u zatvor ili poginuti.

Ali vratimo se na samo propitivanje.

Tradicija može biti prihvaćena bespogovorno - no njezina vrijednost može biti i stavljena na kušnju. Tada sljedeća generacija može reći, poput Ayna Randa: "Tradicija nema vrijednost sama po sebi. Njezina vrijednost mora biti dokazana, dokazivana, opet i opet. Moramo li prihvatiti tradiciju samo zato što je tradicija? Moramo li prihvatiti vrijednosti koje su odabrali drugi, samo zato što su ih odabrali drugi - što implicira: pa tko smo, onda, mi da ih mijenjamo?"

Funkcioniranje ovog civilizacijskog mehanizma dodatno je zakomplicirano. Naime, u jednom času nije aktivna samo jedna tradicija - postoje i suparničke; onda, u jednom času ne žive samo dvije generacije; napokon, ni same generacije unutar sebe nisu homogene.

Kompeticija

I eto nas. "Nastavak hrvatske pravopisne tradicije, a nijekanje novosadske," - kad Sanda Ham ("Pravopis natražnjak", Hrvatsko slovo br. 311, 6. travnja 2001) ovako govori, ona pokazuje svijest da postoje suparničke tradicije. Kad generacija Stjepana Babića piše školski pravopis za moje nećakinje i moga sina, ona pokazuje svijest da mora preskočiti najmanje jednu generaciju - slučajno upravo onu koja je u stanju suparništvo tradicija propitati kritički ("dižući prašinu" i "pružajući otpor"). Ovdje je dodatno iritantno, dakako, da se generacija-prenosilac u novoj rundi koncentrira na generaciju koja ne može birati. (A interna nehomogenost danas živućih generacija očita je u "posvađanoj struci", "podijeljenoj javnosti", "hrvatskoj neslozi".)

Cijelo je vrijeme, brutalno rečeno, vrijednost pravopisne tradicije pitanje računovodstva. Nadjačava li u pravopisnim promjenama simbolična korist realnu, ili obratno? Realna korist je minimalna - stanje javne pismenosti uvođenjem novih neuobičajenih pravila nipošto se neće popraviti. Čak i uz filistarski argument da su ta nova pravila "jednostrukosti umjesto dosadašnjih dvostrukosti - koje su u praksi bile jednostrukosti". To bi značilo da već sada svi u Hrvatskoj pišu pogrješka i ne ću - no stanje, očito, nije takvo. Je li, onda, simbolična korist dovoljno velika da se odreknemo komotnosti i "automatizma"? Autori školskog pravopisa vjeruju da jest. Sjetite se: "Hrvatski jezik konstitutivni je čimbenik hrvatskoga nacionalnog identiteta." Još uvijek smo, dakle, premalo Hrvati, a previše oni drugi.

Ekshibicija

Između simboličke i komunikacijske vrijednosti jezika autori školskog pravopisa odabiru, dakle, onu prvu - čak i na uštrb druge. Tu možemo posuditi ideju Waltera Benjamina koji je, razmišljajući o umjetničkom djelu, zaključio da ono ima i kultnu i ekshibicijsku vrijednost. Tamo gdje prevladava kultna (kao u oslikanim pećinama kamenog doba), nije bitno da djelo vide ljudi - već božanstva, natprirodne sile; djelo je magijsko pomagalo. Nasuprot tome stoji moderno doba - kad se vrijednost djela mjeri prvenstveno time koliko ga ljudi vidi - čak: konzumira. Kultno je djelo, prožeto magijskom vrijednošću, dostupno isključivo odabranima; izložak - ispunjen svačim drugim uz magijsku vrijednost - namijenjen je svima.



Odgovorimo, onda: jesmo li se spremni napregnuti da povećamo trenutačnu kultnu vrijednost javnoga hrvatskog jezika? I: koliko je trenutačno bitno iz javnoga hrvatskog jezika isključivati neposvećene? I još: koliko je važno povećavati (vrlo religijski) osjećaj krivnje zbog pravopisnih grijeha?

Kreacija

Walter Benjamin o vrijednostima umjetničkog djela počeo je razmišljati zapazivši da živi u vremenu kad javnost - i javni govor, među ostalim - postaju dostupni sve većem i većem broju ljudi. "Kako se širio tisak, koji je pred čitateljstvo iznosio nova politička, vjerska, znanstvena, stručna i lokalna glasila, povećavao se i broj čitalaca koji su postali pisci." Proces koji je Benjamin dijagnosticirao 1936. nastavio se eksponencijalno - internet i blogovi ne samo da omogućavaju doslovno svakom čitaocu da bude pisac, već ga na to i potiču ("link za komentare" poziva nas da napišemo nešto autoru teksta koji smo upravo pročitali; praktički svaki mrežni blog-alat nudi besplatan prostor za pisanje).

Onaj koga zanimaju pisanost i pismenost tako danas raspolaže izravnim pristupom neusporedivom obilju autentične građe; pristupom nečemu što ni 1960. niti ikad ranije naprosto nije postojalo. Jer, dok je tisak još uvijek kontroliran - novine i knjige još uvijek imaju lektore i korektore, barem velikim dijelom - na internetu je prisutna pisanost i pismenost ala vild, bez ikakvih intervencija osim autorskih. Pa čak i u slučaju malih jezika kao što je hrvatski.

Participacija

Dvije su implikacije ovakvog stanja.

Prvo, želimo li ustanoviti "stanje opće pismenosti", to danas možemo izmjeriti; doslovce prebrojiti. I to ne u umjetnim uvjetima školskih testova, niti uz utrošak deset godina prikupljanja i ekscerpiranja tekstova. Mrežne će tražilice npr. omjer neću i ne ću ustanoviti u nekoliko sekundi (evo Googleovih rezultata: neću oko 157.000 - ne ću oko 909 - neču oko 2740; nadalje, pogreška oko 18.800 - pogrješka oko 362 - pogriješka oko 15).

Drugo - za razliku od gornjega, ovdje govorim o vlastitom dojmu - čitajući ta svjedočanstva pisanosti au naturel, osjećam više razina pismenosti. Najmanje četiri.

Na rubovima su ekstremna inkompetencija i ekstremna kompetencija. Tu se i jedni i drugi autori identificiraju ne samo pravopisom, nego i sadržajem. Jedni ne mogu objasniti ništa što čine - drugi su toliko stilizirani da su njihova odstupanja od pravopisnih pravila poetički iskazi; takvi dobro znaju zašto pišu auktoritet, a zašto Evropa. Jedni pravopisni priručnik nisu nikad vidjeli, drugi su ga nadrasli.

No i pisci u sredini dijele se na dvije grupe (podsjećam, govorim o neslužbenim tekstovima javno dostupnim na internetu) - ali podjela je ovdje samo po pravopisu. Jedni povremeno fulaju č i ć, ije i je, ali zanimljivo pišu. Drugi zanimljivo pišu, a ne fulaju.

Ruku na srce - za greške onih koji zanimljivo pišu živo mi se fućka.