Dion Zlatousti

Prva ovosezonska kolumna u Zarezu, ovog četvrtka, zove se — nisam mogao odoljeti — "Sve je super i sve je za pet". Kreće od sljedećeg pasaža Diona iz Pruse, alias Hrisostoma:

Ustavši negdje oko osam sati ujutro, kako zbog tjelesne slabosti, tako i zbog zraka koji je ujutro hladniji, pa sliči više na sredinu jeseni mada je sredina ljeta, uredio sam se i pomolio, a onda se popeo na kola i po hipodromu napravio jedan pristojan broj krugova, s tim da je zaprega vozila koliko je moguće pažljivo i ugodno. Nakon toga prošetavši, malo sam si otpočinuo. Onda sam se namazao i okupao i mrvu prigrizao, pa uzeo u ruku neke tragedije.

(Super pets: sjaek.)

Baška

Bili smo preko vikenda u Baški. Čarobno — turizam sveden na podnošljivu mjeru, vrijeme krasno, zrak bolji nego u Zagrebu, svijet naš.

Nismo, naravno, imali fotoaparat. Ali flickr ima grupu o Baški: [X]. Kao i uvijek, iznenađenje. Barem deset fotki odande bolje je od ijedne razglednice koja se u B. može kupiti.



(Bove snimio inseltiger.)

Unyieldy

Ne znam bolje riječi od ove da opiše stvarni svijet ("nepodatno"? pljuga). To je, ujedno, i potvrda da svijet ne postoji samo u našoj glavi — ili, barem, da je ta glava skroz zeznuto mjesto.

Stvarni je svijet, naime — za razliku od virtualnog softversko-kompjuterskog — unyieldy. Imaš genijalnu ideju — flop! ona propadne kad je pokušaš izvesti pred ljudima. Imaš najbolje namjere — fuć! ode mast u propast kad se trebaju odnositi na tvoje bližnje (što ćemo raditi, kako ćemo se zabavljati, kako ćemo gledati zalazak sunca i komentirati oblike oblaka). Imaš idealan sustav — bljuzg! u trenutku realizacije. Unyieldy.

I ne možeš mijenjati ljude koji su oko tebe. I tu su razne nezaobilazne stvari: smrt. Bolesti. Neuspjesi. Tjelesna ograničenja. Nešto ne znaš i ne ide ti i jebiga.

Za razliku od virtualnog svijeta. Restartaš. Reinstaliraš. Uzmeš drugi program. Sam napišeš. Probaš — ne ide — ako si dovoljno pažljiv, naći ćeš grešku u kodu. Help je uključen.

Unyieldy.

Zato bježimo u virtualne svjetove. Mašta ili kompjuter, svejedno.


(Unyieldy dolično ilustrirao adamkaplan.)

Figura pažnje: notbuki

Na nedavnom seminaru u Bugarskoj cijela je internacionalna ekipa bila do zuba oboružana notbukima. Zahvaljujući organizatorima, imali smo i bežičnu vezu s internetom. Rezultat: dok su predavači izlagali svoje, publika je surfala kojekuda. Prva je reakcija, naravno, kako je to grozno bezobrazno. Onda razmotrimo alternativu: pažnja nam jednako vrluda — jednako nam je dosadno i jednako smo negdje drugdje — ali znak su toga eventualno samo oči koje skrenu k prozoru (ako smo disciplinirani, čak ni to). Ali efekt je isti. — Čak, ako me nešto dovoljno zainteresira, ovako to odmah potražim na internetu. Ili provjerim tvrdnju koja mi zazvuči sumnjivo.

I da, naravno, notbuki su gadna konkurencija. Moraš biti jako dobar da ljudi obrate pažnju na tebe, a ne na šareni svijet interneta.

Valja razmisliti o tome jer, koliko se meni čini, ubrzo će studenti po učionicama gledati u ekrane notbuka ako performans ne bude zadovoljavajuć.



(Učionicu snimio tsmyther.)

Provincijalizam

Provincijalizam daje genijalce; uljuđenost metropole — klasike.

Tako otprilike vele Frank Kermode i TS Eliot.

Amerikanci otkrili kafiće

Amerikanci — čija je kava kronično prepečena ili prerijetka — otkrili su, rekli bismo, kafiće (kod njih su, naravno, oni povezani u mega-lance: Starbucks ima 14,000 lokala širom svijeta, otvara 7 novih lokala na dan, a tjedno kroz sve to prođe 50 milijuna mušterija.). O tome Lorcan Dempsey priča ovdje: [X].

Seneku bi očarala IT-kapitalistička kategorizacija vremena/prostora iz zapisa na blogu. Starbucks zapravo prodaje prostor, "on-demand place", za sljedeća vremena:

• downtime: prostor za vrijeme opuštanja;


• connect-time: prostor za spajanje na Mrežu;


• rendezvous time: prostor za provođenje vremena s drugima


• work-time: prostor za provođenje radnog vremena (ali da zbilja radite, a ne po naški)

Kafić industrija.



(Kafanu Šaran snimio tamburix. Industrijsku kafanu snimio Man in a bowler hat (Epzibah).)

Perzej

Klasičnoantička asocijacija na asfaltu.




Što?
Kako?
Za koga?

Berba

Jučer je bila jedna berba. Komorna i, što se jednog berača tiče, zatajeno melankolična. Iz razloga koje Seneka i Epiktet ne bi odobravali: zbog dojma da je jedna od posljednjih takvih. Usprkos melankoliji, to ne izaziva tugu. Samo želju da se uživa što intenzivnije.

Enigmatičnost izraza prouzročena je više magičnim mišljenjem — da se ne bi obistinilo ono o čemu mislim — nego željom da se nešto sakrije (uostalom, najlakše je sakriti: samo ne napišeš).

Berbu 3. oktobra 2006. snimio .nele.

Naughton321

Naughton321 fotka ljude dok ne znaju da ih se fotka. Fasciniran sam (pogledajte one kuhare u restoranu...).

Nighthawks: vrtuljak jednog motiva

Priča počinje jučer (u subotu), na HRT1. Išao je film Primary Colors. U sekvenci koju su višekratno istakli kao jedan od dojmljivih trenutaka filma, lik koji je "oko", iz čije se perspektive pripovijeda priča, gleda kroz prozor. Preko puta je jedan American diner. U sobi su svi u trenutku najcrnje krize (priča je o kandidatu za predsjednika SAD, o njegovoj kampanji, i o smeću koje protivnici iskopavaju jedni o drugima, jedni protiv drugih). Potpuno neobjašnjivo — osobito na malom ekranu našeg televizora, osobito u ekonomičnom tempu pripovijedanja kakav njeguju holivudski filmovi — kamera vozi prema tome dineru, vidimo da se zove Krispy Kreme, boje su zelene i svijetle usred najcrnje noći. U dineru, ispostavlja se, sjedi Predsjednički Kandidat zbog čije su nečiste prošlosti svi u sobi poludjeli — i razgovara s dežurnim konobarom/kuharom. O njemu, tome konobaru/kuharu, o njegovoj plaći, o njegovom nepostojećem zdravstvenom i o utakmicama na koledžu.

Čovjek koji je krajnje neodgovoran i krajnje plemenit; scena koja je kičasta do ljigavosti i istovremeno iskrena i još k tome parodična. Totalna zmešancija.



(Naknadna pretraga pokazuje da je Krispy Kreme firma koja zbilja postoji, i specijalizira se za krafne; krafnastost je, čini se, dobra kvalifikacija gore opisane scene.)

No daljnja pozadina svega — barem za mene — jest da je scena iz Primary Colors još jedna parafraza slike koja se (priznaje gugl nakon malo informativnog razgovora) zove Nighthawks (Edward Hopper, 1942). Ta kvintesencija samoće u sitne velegradske sate toliko je slavna da je iz nje eksplodirao čitav univerzum varijacija, uključujući i Toma Waitsa; usp. npr. ovu pretragu po tagu "nighthawks" na Flickru.

Nighthawks su, dakle, tema oko koje vam mogu — pokazuje se — isplesti cijelu štoriju o klasiku i ideji klasika, ili o motivu i njegovu putovanju kroz razne medije. Ali možete je, jednako zanimljivo, isplesti i sami.

Plinije

Postoji softver po imenu Pliny Notes (John Bradley: Pliny. 2006-7: [X]). Njegova svrha nije da bude samo alat; Plinije je i pokušaj da nas — humanističke znanstvenike — navede da "drugačije razmišljamo o razmišljanju". Za većinu je humanista, naime, kompjuter neka vrsta "kanala": način da se brzo i lako materijal istraživanja dovede do radnoga stola (ili da se rezultat odande odvede). Plinije — ponavljam ime uživajući u učenoj aluziji, na rimskog znanstvenika koji je sve vrijeme, uključujući i kupanja, igre loptom i putovanja u nosiljci, koristio za čitanje knjiga i pravljenje bilježaka — modelira na dvodimenzionalnom prostoru kompjuterskog ekrana osnovnu djelatnost humanističkih istraživača: čitanje knjiga, pravljenje bilježaka — i njihovo naknadno preslagivanje i povezivanje. Stvaranje novih koncepata, novih misli, iz probavljene građe.

Plinija je vrijedno isprobati, ovladati njime do krajnjih njegovih granica. To nije igračka — njegov je smisao u tome da ga se koristi nemilosrdno.

Postoje verzije za Vindouze, Meka i Linukse.

John Bradley piše o onome što sam netom prepričao: [X].


(Pliny's Allee, Tower Hill Botanical Garden, Boylston, Massachusetts snimila Elizabeth Thomsen.)

Fotoaparat kao bilježnica

Razmišljanje prstima (dovoljno sam umoran da pokušam ovakvo automatsko pisanje).

Na završetku seminara u Bugarskoj s kojeg se upravo vraćam došlo je do općeg razmjenjivanja fotografija; moj rumunjski kolega Oktavijan bio je dovoljno ljubazan da sve te fotke prikupi i sprži na DVD, organiziran po direktorijima s imenima autora fotki. Vrativši se doma, pregledavam taj DVD. Zapažanja:

1. Za razliku od ostalih, nemam običaj nositi fotoaparat sa sobom na putovanja (a nemam ni digitalni). Ono što bih ja mogao — ili trebao — priložiti bile bi bilješke. Ono što sam zapazio — gdje je moje oko kamera, a mozak tamna komora (he he). Ali toga nema. (Možda blog.) To zahtijeva veći napor nego škljocanje fotoaparatom.


2. Naoko, fotografija je neutralnija nego što bi bila takva bilješka. U bilješci bih ono što zapažam morao artikulirati; to bi često moglo biti i neugodno (prema kolegama, domaćinima...). Na slici, naravno, postoje i takvi detalji — kako tko izgleda, u kakvom ga je času kamera uhvatila — ali oni su dani bez komentara. A opet, to je samo naoko. Izbor motiva otkriva puno — i o onome što je snimljeno, i o samome autoru, koji je motiv odabrao. Otkriva — zaključujem nakon listanja kataloga — i neočekivane momente.


3. Isprva plaši obilje fotki. Na DVD-u ih ima barem nekoliko stotina, možda i preko tisuću. Isprva, stvara se dojam devalvacije, inflacije: gledamo fotke na nov način, sekundu po pojedinoj, ili čak letimično, kao thumbnails. A onda, postupno, shvaćamo da iz te inflacije (iz te kvantitete) nastaje nova kvaliteta. To svakako nije Tošo Dabac (ali nije li umijeće Toše Dapca upravo u tome da je napravio na tisuće slika) — ali vrlina ovakvog fotografiranja nije u kompoziciji, motivu; vrlina je u praćenju oka, u bilježenju viđenog. Ovakve fotografije nisu ekvivalent umjetničkih slika, nego notesa sa skicama i črčkarijama. (Takve bi morale biti i moje bilješke.)


4. I fotografije imaju svoje žanrove. Najčešći je: ljudi, i to poznati ljudi. I to u poziranju pred kamerom. Nešto je zanimljiviji onaj "poznati ljudi u akciji". Daljnji je žanr "detalji iz muzeja, s ulica". Ali tu nema ljudi (nepoznatih, domorodaca). Čemu služi fotografija nepoznatog čovjeka?

Babilonska noga

Prijatelji s bugarskog seminara preveli su naslove eseja iz knjige na bugarski, ruski i engleski. Evo kako to izgleda:

• „Кракът на филолога” (bugarski)


• Нога филолога (ruski)


• The Philologist's Leg (očito, engleski)

(Нога: think_ink)

Noga filologa, bibliografija

Nalazim se u Bugarskoj, točnije u Velikom Trnovu, na znanstvenom skupu. Imam priliku govoriti kolegama iz Bugarske, Rumunjske, Rusije, Srbije i Makedonije o Nozi filologa u obliku knjige. Za tu sam priliku čak dospio ažurirati bibliografiju. Sad je dovedena do 14. srpnja 2007.

(Veliko Trnovo slikala Krissi AKA Kiki.)

Manus elevata

Imbrium satura terra
Inebriatus titubat orbis
in abscondito rerum rumore

Os signatum fons
Manus elevata pons

Ovu je pjesmu na latinskom napisao Ivan Golub (Ultima solitudo personae, Zagreb: Ceres, 1997). Može se razumjeti pomoću elementarnog znanja latinskog i latinskog rječnika — a opet je poezija. Naravno, posve drugačija od onoga što je (poganska) rimska poezija.

(beatam solitudinem pinxit xueexueg.)

Mala smrt

Dogodila se danas jedna glupost. Izbrisao sam čitav hard disk. Nekih tri-četiri godine podataka nestalo je u minuti (naravno da nisam imao backup u pravom smislu riječi). No to nije važno. Važno je kako sam se osjećao. Na trenutak — na časak — kao da sam umro. Postao sam bezvrijedan. Što sam onda ja, bez toga što sam radio ove četiri godine? Vrlo malo. Velikim dijelom stoga što je ono što sam radio većinom svojevrsna tajna — većinom su to poslovi i projekti koje tek priređujem, ne oni koje sam dovršio. U tijeku. I onda tijek bude naglo prekinut. Otud smrt.

Nakon smrti, stigla je lakoća (još vode na mlin analogije): nisam čupao kosu, nisam se valjao po podu u očaju. Nego sam na hard disk koji se tako ispraznio instalirao Ubuntu linux. Igranje umjesto posla. Posljedice kasnije.

T. S. Eliot, svetac historizma (2)

[Pjesniku] mora biti jasno da je duh Evrope — duh njegove vlastite zemlje — duh za koji će s vremenom naučiti kako je važniji nego njegov osobni duh — duh koji se mijenja, da je ta promjena razvoj koji ništa ne ostavlja en route, da je to duh koji neće proglasiti zastarjelim ni Shakespearea, ni Homera, ni spiljske crtače iz magdalenijskoga doba. Mora mu, također, biti jasno da taj razvoj, koji je možda oplemenjenje, a usložnjavanje svakako, s umjetnikove točke gledišta nije nikakvo poboljšanje. Možda čak nije poboljšanje ni s točke gledišta psihologa, ili barem ne u onoj mjeri u kojoj mi to zamišljamo; možda je, na koncu, taj razvoj utemeljen jedino na usložnjavanju ekonomske znanosti i strojeva. Ali je razlika između sadašnjosti i prošlosti u tome što svjesna sadašnjost posjeduje svijest o prošlosti na onaj način i u onoj mjeri u kojoj prošlost nikada ne može pokazati da je svjesna sebe.

T. S. Eliot, Tradicija i individualni talent, 1919.

T. S. Eliot, svetac historizma (1)

U naše doba, kad se čini da su ljudi više nego ikada prije skloni brkati mudrost sa znanjem, a znanje s informacijom te pokušavaju životne probleme riješiti uz pomoć tehnike, javlja se nova vrst provincijalizma, koja možda zaslužuje i novo ime. Taj provincijalizam nije prostorni, nego vremenski; on je od one vrste za koju je povijest samo kronika ljudskih izuma što su poslužili svrsi, a zatim bačeni u staro željezo, od one vrste za koju je svijet isključivo vlasništvo živih, vlasništvo u kojemu mrtvi nemaju nikakva udjela. Opasnost od takve vrste provincijalizma je u tome što mi svi zajedno, svi ljudi na Zemljinoj kugli možemo postati provincijalni; a oni koji se nisu voljni prikloniti provincijalizmu, mogu jedino postati pustinjaci. Kad bi ova vrsta provincijalizma vodila većoj toleranciji, u smislu popustljivosti, moglo bi se više toga reći njoj u prilog; no, čini se vjerojatnijim kako će nas dovesti do veće ravnodušnosti, i to u onim stvarima u kojima se moramo držati jasne dogme ili mjerila, a do veće netolerantnosti u stvarima koje bi se mogle prepustiti lokalnom ili osobnom izboru.

T. S. Eliot, Što je klasik? 1944.

Dubravko Škiljan

Javili su mi danas (21. srpnja) da je umro Dubravko Škiljan. Bio mi je i profesor i kolega na faksu, lingvist i filolog; zahvaljujući Škiljanu, naučio sam i kroz koje zemlje teče Dunav (redom od izvora do ušća), i kako se piše popis bibliografije na kraju znanstvenog rada, i kako se prevodi s grčkog i latinskog (njegov je prijevod Katula važna knjiga u mom životu). Znam da je do kraja života, usprkos bolesti i terapiji, održavao svoja predavanja na fakultetu; znajući kako je bio dobar predavač i nastavnik, mislim da mu je to bio jedan od prioriteta. Dovoljno važan da se život time završi.

...

Noga na radiju

Večeras u devet na Radiju 101 kao Noga filologa razgovaram s Trpimirom Matasovićem, gostujući u Kulturnom intervjuu. Možda bude kaj pametno. Imaju i prenos uživo preko interneta.



(Autoportret s kanuom: peter bowers.)

Close reading: konclogori

(Zahvaljujući novom skeneru s automatskim uvlakačem papira — preporučujem — u tren oka dovršio sam "digitalizaciju" Zapisaka iz nepovrata Josipa Horvata. Čitajući ponovo tekst pri čišćenju slovnih pogrešaka, našao sam sljedeće.)

Josip Horvat skicira stanje u Hrvatskoj i Jugoslaviji između kolovoza 1939. i srpnja 1940. — Banovinu Hrvatsku:

Atmosfera se depresivno zgušnjava. Dolaze prvi koncentracioni logori kao u Reichu, usporedno s antimasonskom kampanjom propagira se bojovni antisemitizam. I "Tipografija" mora pristupiti postepenom ariziranju svoga ravnateljstva.

Čovjek je te zapise dovršio 1947, rođen je 1896. — imao je u to doba 51 godinu, nije bio baš senilan.
Koncentracioni logori, i "ariziranje", u Hrvatskoj / Jugoslaviji prije 1941?
Zna li tko što o tome?

Špliter

Na pločniku su bile dvije elastične gumice.

Tajni znak?



(Londonsku gumicu uhvatio emsef.)

Znanstveno poziranje

Dovršavam Držićijanu, a ne mogu do pisma

čitajući Slobodnu Dalmaciju od ove subote (30. 6.), nalazim pod gornjim naslovom razgovor Jasmine Parić sa Slobodanom Prosperovom Novakom (teksta nema u internetskom izdanju). Prenosim highlights:

Nakon sto je mladi znanstvenik mr. Lovro Kunčević jučer u razgovoru za "Slobodnu Dalmaciju" objavio da je u firentinskom arhivu otkrio još jedno urotničko pismo Marina Držića protiv dubrovačke vlasti, za komentar smo upitali(!) povjesničara književnosti prof. dr. Slobodana P. Novaka (...)

SPN: "Doista je poput bombe u stručnim krugovima odjeknula ta tajnovita vijest(!). Koliko sam ja uspio doznati, radi se o zasad nejasnom arhivskom otkriću mladog znanstvenika (...) Nažalost, ja o konkretnom otkrivenom dokumentu tek mogu slutiti o čemu se radi(!). Naime, kako sam glavni urednik enciklopedije o Marinu Držiću, koju upravo završavam, to sam živo zainteresiran za taj do sada nepoznati dokument. Informirali su me da će biti tiskan u dogledno vrijeme u vrlo apartnom časopisu Anali dubrovačkog Akademijina historijskog instituta [zapravo Anali Historijskog instituta u Dubrovniku, F]."

SD / JP: "Ne sviđa vam se ta tajanstvenost?"

SPN: "Osobno nisam pristaša povlaštenih znanstvenih informacija. Najviše zato što onaj koji u humanističkim znanostima do njih dođe obično nije uvijek najkompetentniji da ih protumači(!). (...) Fama o navodnom ključnom dokumentu o Držićevoj uroti trajat će, dakle, neko vrijeme, a onda će nova informacija postati vlasništvo svih i kao uvijek svakog čuda bit će dosta za dva dana. Ne bih pogađao što je u pismu. Pričekat ću, kao i svi drugi..."

Ah, skromni SPN! Mada zaintrigiran "tajnovitom viješću", spreman je strpiti se da "nejasno otkriće" bude razjašnjeno u "apartnom časopisu" (kako je teško uputiti jedan ili dva e-maila... Biste li vi odbili ustupiti prijepis pisma ad informandum da vas za to zamoli znanstvenik kalibra Slobodana Prosperova Novaka?). On, dakako, nije pristaša "povlaštenih informacija" (umjesto da se ljuti na ne-informacije, kakve su očito bile objavljene). Napokon, iz perspektive vjekova, SPN je olimpski ravnodušan prema fami o "navodnom ključnom dokumentu"... Ah, i oh!

Zločestoću na stranu, mislim da se ovako stvari ne rade. Onaj tko ima neku informaciju, dužan ju je u jasnom obliku priopćiti javnosti. Onaj tko u javnosti nastupa, morao bi malo promisliti što radi — koliko se brine za "predodžbu javnosti o znanosti", a koliko daje štofa za sitne ljetne senzacije. Napokon, onaj tko trži te "senzacije" mogao bi načas promisliti vrijedi li jedan kilavi skandal — frtaljskandal u usporedbi s Vlatkom i Dikanom — dodatnog zamućivanja spoznajne moći čitateljstva. Antiprosvjetiteljstvo: umjesto da se trudimo da ljudima bude nešto jasnije, stvari još više smuljamo. Tak se delaju novine, kajne?

Smrznute riječi

Kolumnu za novi Zarez pomogao mi je napisati François Rabelais, oko 1552. Fala mu. Na ovom sam mjestu našao francuski tekst (francuski Wikisource), a ovdje engleski prijevod (ebooks@Adelaide) poglavlja 55 i 56 iz četvrte knjige Gargantue i Pantagruela o kojima se radi u kolumni. Hrvatski prijevod Mate Marasa nisam, nažalost, imao u rukama (počeo sam davno čitati srpski Vinaverov prijevod, ali ga nisam nikad dovršio; fascinantno je to s koliko malo stvarne podloge možete odavati dojam načitane osobe).

• Mate Maras govori o svom prijevodu u srpnju 2000.


• Prikaz novog izdanja Vinaverova prijevoda Rabelaisa.

НОГИ ЛЬВА ТОЛСТОГО

Jučerašnje se novine bacaju; novine stare pedeset, ili stotinu godina postaju beskrajno zanimljive.


Starosti.ru, osim što imaju fenomenalan naslov, predstavljaju izbor iz arhiva stotinu godina starih ruskih novina. Objavljuju najnovije vijesti iz 1907! Prekrasna stvar, s posebnim ruskim štihom (obavezno pogledajte sliku autora).

Я, Сергей Сокуренко, вот уже больше десяти лет регулярно, как минимум раз в неделю, приезжаю в подмосковный поселок Левобережный, где находится «Газетный отдел» Российской Государственной библиотеки.

Ja, Sergej Sokurenko, eto već više od deset godina redovno, barem jednom tjedno, dolazim u podmoskovsko naselje (? — moj ruski je elementaran, F) Levoberežnij, gdje se nalazi Novinski odjel Ruske državne biblioteke.

Čitatelj "sitnih vijesti" često će misliti na Harmsa.

Jedino što mi nedostaje jesu slike čitavih stranica novina; objavljeni su tekstovi koje je Sokurenko odabrao i prepisao. Ali i izvorni layout, izvorne reklame, sitnice — i u tome se krije čar.

A noge Lava Tolstoja? Evo sve o njima.

(Hvala languagehat!)

Crkva i Open Access

[Mir] ist nicht bekannt, dass irgendeine kirchliche Organisation sich zum Grundgedanken von "Open Access" bekannt hat, obwohl aus den theologischen und ethischen Grundprinzipien der christlichen Kirchen die Forderung nach einer gerechten Verteilung des Wissens-Schatzes der Welt sich zwingend ergibt.

Nije mi poznato da bi ijedna crkvena organizacija pristala uz temeljna načela "Open Access" pokreta, mada se prema teološkim i etičkim ishodištima kršćanskih crkava zahtjev za pravičnom raspodjelom svjetskoga znanstvenog blaga pokazuje nezaobilaznim.

Tako Archivalia.

Za to vrijeme, u Hrvatskoj...

Laboratorij za mjerenje niskih aktivnosti

Važan hrvatski istraživački zavod ima u svom sastavu Laboratorij za mjerenje niskih aktivnosti (možete se ondje i zaposliti).

Vrlo inspirativno ime.


(Laboratorij bivših aktivnosti slikao i flickrao polanri.)

Iz dvorišta

Na klupici uz sićušnu kućicu, pred sićušnim vrtom s dvije stabljike kukuruza i pola gredice luka, sjedio je sićušni starac i gledao u prazno.

Na klupici uz sićušnu kućicu, pred sićušnim vrtom s dvije stabljike kukuruza i pola gredice luka, sjedio je sićušni starac i čekao smrt.

Na klupici uz sićušnu kućicu, pred sićušnim vrtom s dvije stabljike kukuruza i pola gredice luka, sjedio je sićušni starac. "Dobar dan", pozdravio ga je u prolazu nepoznati čovjek koji je žurio na posao.

Na klupici uz sićušnu kućicu, pred sićušnim vrtom s dvije stabljike kukuruza i pla gredice luka, sjedio je sićušni starac. "Dobar dan", pozdravio ga je nepoznati čovjek koji se zaustavio kraj vrtne ograde. Onda su malo porazgovarali.



(Starca u Japanu snimio anthonygrimley, i stavio ga na flickr pod Creative Commons 2.0 licencom. Na svemu mu hvala.)

Bizant, 19:30

Nova je kolumna u Zarezu ("Bizant" iz naslova stradao je tijekom pripreme za tisak) o jednoj kasnoantičkoj kronici, nastaloj u Carigradu, objavljenoj kod nas po prvi put 2006.

Google trik za flektivne jezike

Na kavi s kolegom, inače korpusnim lingvistom, doznao sam vrlo koristan podatak: u hrvatskom, koji je flektivni jezik, te mu se "kosi" padeži razlikuju od nominativa, genitiv i akuzativ statistički su češći do nominativa. To znači — mada je naš refleks da u Googleov prozorčić upišemo nominativ imenice, više je vjerojatnosti da ćemo nešto naći napišemo li G ili A onoga što tražimo.

Provajte!

Sitne znanstvene vijesti

U petak i subotu, 4. i 5. svibnja 2007, na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu održat će se znanstveni skup posvećen jednom filologu: Veljku Gortanu. Gortan je bio profesor mojim profesorima, radio je tamo gdje ja sad radim, te među ostalim referentima nastupam i sâm (znanstveno maskiran), govoreći o Simpozijevim enigmama u rukopisu Varia Dalmatica.

Srdačno ste pozvani...

Evo me u posteju

Nova akvizicija u našoj biblioteci: Đermano Senjanović, Evo me u posteju, Zagreb: Durieux, 2007. Knjiga toliko nježno uronjena u prošlost — mada ne nostalgična — da mi suze idu na oči dok je čitam. I dok čitam kako Ćićo pazi svoga starog tatu, dakako.

Svaku malo mi se javi šjora Petromila i oće na silu da dan njezine ricete. A ča ću ih davat kad su one za siromaje, a danas više siromaji nima.

(Ćićo ka Šimica, "Fažol i manistra")

Nije što ja volim Ćiću, ali ovo je hrvatska proza kakvu ne treba propustit. Ukoliko ste u godinama za nju.

Historijska čitanka

Od 1919. dalje niču najraznovrsnija poduzeća, u Zagrebu i po pokrajini se osnivaju novi novčani zavodi, javljaju novi financijeri i osnivači industrija. U nedogled su se širile perspektive konjunkture, barem u poredbi s predratnim vremenima. Kad je konjunktura pala, propao je i veći dio tih poduzeća. Trgovački registri iz tih će godina ostati ne samo političko-ekonomski, nego možda još više psihološki i etički dokumenti vremena. Tadašnji su privrednici vjerovali da se može ponoviti biblijsko čudo o prehrani tisuća s par hljebova i ribica. S neznatnim kapitalima nekonsolidirane valute u serijama su se osnivala dioničarska poduzeća. Glavnica novih dioničarskih društava obično bijahu paketi dionica par mjeseci starijih poduzeća, a prometni kapital kredit banke, čiji su ljudi bili osnivači i članovi ravnateljstva novih firmi. Kapital pak banaka ulagan u poslove u velikoj mjeri bijaše prištednja bezbroja sitnih štediša. U konjunkturi su članovi ravnateljstava tih industrijskih i trgovinskih poduzeća ubirali znatne tantijeme (aritmetički visoke brojke kojima je vrijednost danomice padala uslijed inflacije). Katkad su zaradile i banke, no u konačnom su obračunu bile stalno na gubitku. U slučaju neuspjeha poduzeća gubici su se često prebacivali na račun banke, a ne na osobni račun formalnih osnivača. Sav je tadašnji privredni mehanizam bio sračunat na to da u najkraćem roku izbaci najvišu dobit.

Josip Horvat, ZAPISCI IZ NEPOVRATA: Hrvatski mikrokozam između dva rata, 1947. [prvo izdanje 1983.]

(snimio seriykotik1970)

Scila i Haribda vrednovanja

Čitajući kleine Schriften Stanka Lasića (Bibliografiju i Članke, razgovore i pisma), imao sam prilike razmišljati o jednom "klasičnom" problemu književnosti: o njezinom vrednovanju. Činim to nerado: instinkt mi govori da to nije moje područje, to je za one s kritičarskim nervom. Kasniji se Lasić doima poprilično zaokupljen pitanjima "koliko nešto vrijedi" i "što treba čitati" — a, uostalom, mora se priznati da to i jest način na koji ljudi obično razmišljaju o književnosti. Ako si specijalist za književnost — ajde miki, reci nam jel to šta valja, a ako valja, zašto valja!

S druge strane, književnost na kojoj u znoju lica svoga zarađujem za kruh, DVD-ove i otplatu stambenog kredita nalazi se nekako onkraj pitanja vrijednosti. Jasno je da hrvatski latinisti nisu ni Dante, ni Shakespeare, ni Goethe, a bome ni Katul ili Horacije. A opet ima u njima nešto fascinantno.

Profesionalna deformacija? Cicero pro domo sua?

Mislim da je tu umjesna jedna nezgrapna analogija. Fizičari koji istražuju subatomske čestice ne traže da se svi ostali bave tim česticama, kao ni molekularni biolozi koji analiziraju kemijske procese u mitohondrijima (mada svi imaju subatomske čestice i mitohondrije). Tako i ja sa svojim hrvatskim latinistima i ostalima koje moja kolegica od milja zove minoresi.

Moj je zadatak — biti ronilac, ili kopač. Samo kopanje i ronjenje, međutim, zabavniji su za onoga koji to radi, nego za one koji promatraju. Stoga — ne brinite; ako ronim i kopam za novce poreznih obveznika, neću od njih očekivati da se onome što prevrćem bezuvjetno dive. Ali kad iskopam nešto zanimljivo, javit ću vam. I detaljno vam pokazati zašto je to zanimljivo.




(A ono što vidim dok ronim fascinantno je jer je to drugi svijet.)

(Flickr: Erwin Kodiat.)

Svjedočanstvo poezije

Yet only an awareness of the dangers menacing what we love allows us to sense the dimension of time and to feel in everything we see and touch the presence of past generations.

No, samo nam svijest o opasnostima koje ugrožavaju ono što volimo dozvoljava da osjetimo dimenziju vremena, da u svemu što vidimo i dotičemo osjetimo prisutnost prošlih generacija.

Czeslaw Milosz, 1981 (The witness of poetry, Harvard University Press)

Kolegica na poslu

Sljedeći četvrtak je promocija Noge filologa (Booksa, Zagreb, 20 sati). Dada pjeva Jana Nováka. Ja razmišljam što ću reći, i kako da to sve izgleda, a na if:book mi pokažu kako to radi kolegica (urnebesno!).

Mi smo prvaci!

Οὗτοι οἱ λόγοι ἀσύνακτοι ‘ἐγώ σου πλουσιώτερός εἰμι, ἐγώ σου ἄρα κρείσσων’· ‘ἐγώ σου λογιώτερος, ἐγώ σου ἄρα κρείσσων’. ἐκεῖνοι δὲ μᾶλλον συνακτικοί ‘ἐγώ σου πλουσιώτερός εἰμι, ἡ ἐμὴ ἄρα κτῆσις τῆς σῆς κρείσσων’· ‘ἐγώ σου λογιώτερος, ἡ ἐμὴ ἄρα λέξις τῆς σῆς κρείσσων’. σὺ δέ γε οὔτε κτῆσις εἶ οὔτε λέξις.

Ovakvi su zaključci nespojivi: "Ja sam bogatiji od tebe, ja sam, dakle, bolji od tebe"; "Ja sam rječitiji od tebe, ja sam, dakle, bolji od tebe". Ovakvi su već bolje spojivi: "Ja sam bogatiji od tebe, moj je, dakle, imetak bolji od tvoga"; "Ja sam rječitiji od tebe, moj je, dakle, govor bolji od tvoga." A ti nisi ni imetak ni govor.

Epiktet, Enchiridion (Priručnik), 44

(Flickrao SebishOR.)

Dvije kulture, dio 85: moralitet

Imao sam kolegu, kasnije prijatelja, koji je studirao matematiku, mislim i fiziku, a kako se zatim našao kao astronom u zvjezdarnici do danas mi je ostalo nejasno. Njegov se "Observatoir" nalazio nedaleko od mog stana pa smo se često viđali jer mi je bio drag i jer me je fascinirao njegov rad. Nisam puno razumio od njegovih formula ali sam vidio kako se sve što je dotaknuo uklapalo u metodološku cjelinu koju je jednostavno naslijedio od drugih umova dodavši neke svoje detalje. Kako sam mu zavidio. Živio je sa svojim predšasnicima, zvijezdama i nekakvim spisima, u koje je redovno bilježio zapažanja iz dana u dan, iz godine u godinu, objavljujući o tome studije i knjige što bi mi ih poklanjao. Bio je daleko od politike, daleko od mojih rascjepa i lomova, a još dalje od moje ontologije, antiteza i strukturalnog paralelograma. Kad sam mu tumačio Strukturu Krležinih "Zastava" i skice u vezi s Mladim Krležom vidio sam da ga je to zanimalo, ali mi se činilo da je hladan i rezerviran prema mojim arhetipovima koji se grčevito bore ne bi li stigli do Rješenja, napadajući jedni druge i dijeleći istu sudbinu koju im je logika strukture nametnula. Obolio je od raka na plućima, dolazio sam k njemu u bolnicu i on me je molio da mu pričam o svojim "heurističkim shemama" (kako je poput Ive Vidana shvatio moju ontologiju), jer se u njima "nalazi život" a ne u njegovim zvijezdama, analizama, dopunjavanjima postignutog i u pedantnom bilježenju onoga što bi vidio. Mislio sam da se šali. Nije se šalio. On je meni zavidio na mojim napetostima, opsesijama i nesigurnostima upravo onako kao što sam ja njemu zavidio na njegovom miru, redu i udaljenosti od života. Na pogrebu, u malom selu, njegovom rodnom mjestu, bilo nas je desetak. Nestao je, ušao u kolonu onih koji su dodali svoj kamenčić veličanstvenoj zgradi znanosti o zvijezdama.

Stanko Lasić, Članci, razgovori, pisma, Zagreb: Gordogan, 2004, s. 19–20.

Moralna dilema hrvatske znanosti

Na CONNECT:Portalu, mjestu gdje pripadnici hrvatske znanstvene zajednice iskušavaju svoje sposobnosti dijaloga, pokrenuta je rasprava o moralnoj dvojbi: Adris grupa najavila je osnivanje ZAKLADE ADRIS, korporativne zaklade s najvećim budžetom u ovom dijelu Europe. S obzirom da je ovo javna zaklada duhanske industrije — koliko je etično koristiti sredstva iz njihovog profita?

Raspravu pratim s najvećim interesom. Na ovakvim se mjestima vidi tko smo, gdje smo, što možemo ili ne.

Wikipedija o klasičnoj filologiji

Hrvatska Wikipedija (prema kojoj osjećam oduševljenje i gnušanje istovremeno — slika Hrvatske u malom, svaki put ustanovim) ima odličan članak o klasičnoj filologiji, nažalost anonimnog autora. Bravo!


Facultad de Filología: dustpuppy!

Google Books kolumna

Već mi se duže vrijeme mota po glavi tekst o Google Book Search i njegovom (potencijalnom) utjecaju na Hrvatsku. Sad sam od toga napravio Nogu filologa za sljedeći Zarez.

Evo leada:

Google skenira milijune knjiga i čini ih pretraživima na Mreži — Totalno luda stvar koja nas pretvara u internetske znanstvenike — Uvjet lagodne upotrebe: znati što više mrtvih jezika — Arheološki slojevi hrvatske kulture — Zašto je Michigan bliži od Trnja — Je li bolje biti lijen sada ili jadan kasnije? — Puno paranoje i puno tople vode

Kao internetski dodatak, ovdje se nalaze moji kompletni pabirci iz Google Book Searcha, pri del.icio.us servisu. A pišući kolumnu, najviše sam naučio od if:book bloga na temu Google Book Searcha (odlično pisano!).

Kad će li se NSK Zagreb predati Googleu na milost i nemilost... već jednom?

Evaluacija Sokratova

Što bi Sokratovi studenti napisali u "Studentskoj anketi o procjeni kvalitete rada nastavnika i kvaliteti izvedbe kolegija"?

(Izvor: The Chronicle of Higher Education, March 16, 2007.)

Benjamin o humanističkoj informatici, 1928

Und heute schon ist das Buch, wie die aktuelle wissenschaftliche Produktionsweise lehrt, eine veraltete Vermittlung zwischen zwei verschiedenen Kartothekssystemen. Denn alles Wesentliche findet sich im Zettelkasten des Forschers, der's verfasste, und der Gelehrte, der darin studiert, assimiliert es seiner eigenen Kartothek.

A već je i danas, kako pokazuje suvremeni proces znanstvene proizvodnje, knjiga zastarjeli posrednik između dva različita kartotečna sustava. Jer sve se bitno nalazi u kutiji s ceduljicama istraživača koji je knjigu napisao, a znanstvenik koji je proučava asimilira je u svoju vlastitu kartoteku.

Das Durchsnittswerk des heutigen Gelehrten will wie ein Katalog gelesen sein. Wann aber wird man soweit sein, Bücher wie Kataloge zu schreiben?

Prosječno djelo današnjega znanstvenika želi biti čitano kao katalog. No kad ćemo doći dotle da knjige i pišemo kao kataloge?

Walter Benjamin, Einbahnstrasse, 1928.

Iz novina (2)

Ovo je dio stranice 18 Politike, beogradskih novina, od 6. travnja 1941. Malo dramatike: ovo je posljednji broj ovakve Politike. Malo... čega?: ovo je osamnaesta stranica tog posljednjega broja. Malo informacija: Nacionalna biblioteka Srbije digitalizirala je svih prvih 37 godišta ovih novina (1904-1941).

A sad, imagine...

Iz novina

Le Monde: Starogrčki u Konjšćinskoj. Un agrégé de lettres classiques qui a décidé de croire que la banlieue n'est pas une fatalité. Que les élèves en difficulté doivent voir les choses en grand. Ils apprendront la langue d'Homère et si, accessoirement, ils se laissent tenter par ses cours de théâtre, ils ne seront pas déçus : leurs premières armes se feront dans l'anglais du XVIe siècle.

CBNNews: gramatika i retorika kao put do uspjeha na tržištu rada. "I can pick up a book and read and pull things from it, and be able to explain something I pulled from it or something I came to understand through it, and then apply it to other areas of life."

Ovi tekstovi, sami po sebi retorika/reklama, sami po sebi dio ciklusa vječnoga vraćanja (za i protiv "klasične filologije", "klasika", "klasične antike"), sami po sebi su i sasvim zanimljivi.

Za onim što jedna generacija s užitkom odbacuje, druga čezne.

(Pročitano na CLASSICS-L.)

Geisha, Josip Horvat, 1938

»JUTARNJI LIST«

GEISHA NAS VODI NA IZLET U PROŠLOST OD PRIJE TRIDESET I PET GODINA

Zagreb, 7. IV. Popijevke imaju neobično veliku snagu probudjenja uspomena. — Kakva banalna melodija iz mladosti, stari otrcani šlager, davno već zaboravljen, jeknuvši iz nova može nam uskrsiti cijele svijetove, uminule ljude, propala vremena, njihove dogodjaje. Zvukovi stare četvorke sjećaju nas na stara dobra vremena, drage plavokose glavice, koje su danas ili sijede ili već pod ledinom, idile starih plesnih zabava u Streljani ili Kolu, za trenutak opet nam je pred očima vrzino kolo družbe ljepotica u haljinama s dugim povlakama, redovima časnih »garde-dama«, gospode u zafitiljenim brcima sa zlatnim cvikerima na crnim svilenim vrvcama — čini nam se da je to svijet s nekog drugog planeta. Stari kakvi napjev koji danas još samo hrapavo pišti iz ormarića starog verglaša budi ljetna popodneva — bila su nekad toplija i svijetlija, nego sadašnja — kad su izletišta naličila na ogromne cvijetnjake sa šarenilom suncobrana, u veselom ritmu kopita jurile karuce, kad miris proljeća nije kužio vonj benzinskih isparina — i tad se čovjek može uživjeti u stihove staroga Goethea: »Was ich besitze, seh' ich wie im Weiten, Und was verschwand, wird mir zu Wirklichkeiten«.

Isto to svojstvo budjenja starih uspomena, uskrisivanja nekadašnjih vremena imaju i stari kazališni komadi. Eto na pr. Jonesova "Geisha". Nama, kojima je korak postao već umoran, a kosa ili ispala ili posijedila, koji smo danas već malo rezignirali u spoznaji da moramo blagosloviti svaki vedriji dan, jer po prirodnom zakonu ne ćemo doživjeti ih više mnogo (vedri dani radosti rjedje su posijani nego crveni datumi u kalendaru, znajte vi koji živite u bezbrigi mladosti mnijući, da će ona biti vječna!), — nama takvi komadi kao obnovljena »Geisha« daju neizmjerno više nego što je ono što se odigrava na pozornici. I to jamačno zato jer nijesu to nikakvi komadi vječne bezvremenske vrijednosti kao klasici, pa su valjda upravo zato sačuvali u sebi značajke odredjenog razdoblja. Za trenutak nam vraćaju minulost, naše nekadašnje sposobnosti entuzijazmiranja. »Und manche liebe Schatten steigen auf ...«
Sjene se javljaju ...

Kao kaplja rose mlada i zanosna bila je O Mimosa San Irme Polakice. Krupno njezino oko svojim je bljeskom obasjavalo cijelo gledalište velikoga kazališta; njegovo zlato i grimiz bili su tad još takodjer mladi, bez patine vremena. Jamačno imamo krivo mi starci kad uzdišemo: »Nikad više takve operetne dive!« O Mimosa San bila je jedna od prvih Polakičinih kreacija na zagrebačkoj sceni — kasnije će doći Leharove operete, pa onda ona njezina najsjajnija kreacija »Lijepe Jelene« s idealnim partnerom Zvonkom Strmcem. Za tadanju mladost Polakičine kreacije bile su utjelovljenje svih čara ženstvenosti, kojom se opijala sva mladot i starost predratnoga malenog Zagreba. Šta su uspjesi filmova Jeannet Mac Donaldice prema intimnim doživljajima, koje su davale Polakičine junakinje! I teater je onda morao florirati. Uvijek je gotovo jedna te ista publika cerclea pa do djačkog partera ispunjala sve predstave. U cercleu tadanja jeunesse dorée (u uniformama i u frakovima) a djačkom sva mladost, koja je pregarala svoje školske »gablece« samo da može opet u teater vidjeti Polakicu. A gore, u loži, kao simbol, suma svih tih galantnih zanosa vječno je sjedio stari (nama se barem činio starim) »Kommandierender« Rade. I u dugim zimskim noćima dječaci su snivali potsvijesno kao o prvoj svojoj ljubavi o sjajnoj O Mimosa San, u polusnu još slušajući trilere njezinoga blistavoga grla.

Pa onda Vaclav Anton, s koliko fine komike i duha je on kreirao markiza Imarija — starog mudraca, kojega je samo ljubav učinila ludim. I kad bi on udvarao O Mimosi San pogledi su naši sve nehotice šibali prema loži staroga generala, drugojačije svima simpatičnog ličkog »grencera«. A onda naravski — kad se pojavio Arnošt Grund ne izustivši još ni riječi gledalište se orilo smijehom. Njegove popularnosti nije poslije doživio ni jedan glumac, znalo ga je staro i mlado, znalo i u »civilu« da je njegova vječna nasmijanost odraz njegovoga srca. »Na sjeveru se otpremio knez Kuropatkin, sobom nosi municiju a la caherlin!« fućkali su po ulicama i postolarski šegrti, ne sluteći da će poslije trideset i pet godina Kinezi opet biti aktuelna tema ne samo operetnih kuplea. I zapravo se nije za tih trideset i pet godina mnogo ni promijenilo. Samo šarmantna mlada subreta Micika Žličar, nekadašnja Molly danas dostojanstveno igra strogu Lady Constance...

Protrljavši oči odgonimo od sebe stare sjene, koje su se trenom pojavile. Opet se ori pljesak iza svakog pjeva — mladost danas se jednako zanosi ljupkim plesnim melodijama Jonesovima kao i nekoć Sjajna Trepšeova scenerija briše sjećanja na nekadašnje skromne dekoracije. Cvetičanka kao i nekoć Žličarica pleše, pjeva, fascinira. Šepec je bezvremenski mlad operetni heroj. I Cilić i Dubajić samo malo drugačije nasmijavaju publiku; i komično ima svoje pomodne zakone. A nova O Mimosa San stvorila je iz svoje role opernu kreaciju, koja traži kao i sve stare operete veći nesvagdašnji okvir od sadašnjeg malog kazališta.

Ali zar se zaista nije za tih trideset i pet godina mnogo promijenilo? Novine koje listamo poslije teatra govore o krizama, ratovima, porastu skupoće. Bude brige za svagdašnjost i budućnost, smetajući miran sklad, koji nam je donio izlet u operetnu prošlost. Prije trideset i pet godina bio je svijet pametniji, nije o ponoći išao čitati novine. Samo zvijezde na nebu blistaju jednako mirno, a povjetarac donosi s gore mirise proljeća, koje se vječno obnavlja ne hajući za ludovanja ljudskih mrava.

Pisani kamen

Kolumna u novom Zarezu (na kioscima) pripovijeda o ovome kamenu na Velebitu, i o natpisu na njemu, i o njegovim mijenama:

Dodatna cveba: kamen nikad nisam vidio uživo!

Usp. još jednu interpretaciju kamena.

Kuršum je progovorio

Sljedeća je kolumna o novoj, četrdeset godina staroj knjizi Josipa Horvata: Pobuna omladine 1911–1914.



"Kuršum je progovorio!" jest Matošev usklik, reakcija na prvi u nizu atentata o kojima govori Horvatova knjiga.

Pakleni dani otprije devedeset godina.

Četiri strašna udžbenika

Četiri strašna udžbenika iz povijesti slobodno su dostupna na stranicama Southeast European Joint History Project, u engleskim, srpskim i grčkim verzijama. Udžbenici su:

• Osmanlijsko Carstvo


• Nacije i države u jugoistočnoj Evropi


• Balkanski ratovi


• Drugi svjetski rat

Udžbenici pokrivaju slovensku, hrvatsku, srpsku, crnogorsku, bosansku, makedonsku, grčku, bugarsku, rumunjsku, tursku "stranu" svake teme. Imaju odličan slikovni i tekstualni ilustrativni materijal, provokativna pitanja. A "strašni" su... jer su teme bolne. Čitao sam onaj o Balkanskim ratovima, i bilo mi je teško oko srca.



Rado bih da moja djeca uče povijest iz ovakvih udžbenika.

Wishful thinking...

Onda se možda povijest na Balkanu ne bi ciklično ponavljala. Odnosno — vjerojatno bi se ponavljala, ali moji klinci ne bi bili u prvim redovima pri mahanju zastavama.

[Pišući ovo, zamišljam sve "domoljubne" prigovore ovakvom projektu "zajedničke povijesti".]

Akvaduktgrafiti

Akvedukt u Segoviji.

(Hvala, MaiKoh.)

Bibliografija Noge

Bibliografija Noge filologa 2002–2007 (s poveznicama na pojedine tekstove, osobito 62–99, u perspektivi — na sve).



Povodom stote kolumne!

(Noga: NOGASI!)

Обыкновенная

Moj je djed s tatine strane, prema oskudnoj obiteljskoj predaji, neko vrijeme bio tipograf (ili radio kao takav). Možda otuda moja sklonost tisku i fizičkom aspektu knjiga. Pisma, tipovi slova ("fontovi") važan su dio čitave te priče --- iako sam, kao i kod numizmatike, miljama daleko od profesionalnog grafičara koji zna i razlikuje sve detalje nekog tipa slova.

Nedavno sam, na odličnom ruskom portalu thessalonica.org, našao jedan krasan Unicode font (odnosno шрифт): Old Standard, pismo u stilu ruske i njemačke tipografije s početka 20. st:



Pismo ima sve znakove za antičke, biblijske i srednjovjekovne tekstove, uključujući i grčki i ćirilićni skup slova.

Puno hvala autoru, Alekseju Krjukovu!

Viđeno na h-alteru

05.02.2007: NE beskrupuloznoj devastaciji Zagreba!

Glumica Urša Raukar, organizatorica nedavnog javnog čitanja Vidrićeve poezije na Cvjetnom trgu, objavit će u Zarezu tekst koji svojim potpisom možete i sami podržati.

Tekst u cijelosti donosi h-alter.

Ako želite potpisati, pošaljite potvrdu na mail adresu ursa_tocka_raukar_at_zg_tocka_htnet_tocka_hr, do utorka u 9 sati.

Cilj je inicijative da se potpisuju građani pojedinci, bez stranaka, bez grupacija, čovjek po čovjek, sa nekim imenom u ovom gradu, iz raznih zanimanja.

Potvrda potpisa je mail na adresu s imenom i zanimanjem, eventualno titulom.

Rijeka kakvu nisam nikad vidio

Rijeka. Važan grad na mojoj karti. Ali, kao nepopravljivi žabar, nisam je nikad vidio s mora. Samo s Krka, iz daljine.

(Snimio 14. kolovoza 2005. SF buckaroo --- koji na flickru ima jos odlicnih kompozicija, provjerite!)

Jimmy Wales i nove Wikipedije

Baš pošto sam završio Nogu filologa o Wikipediji, stigla je vijest da je Jimmy Wales, pokretač cijele stvari, dao intervju New Scientistu. A tamo:

"A što Vam najteže pada radeći s Wikipedijom?"

"(...) Najteže je, mislim, kad kreće novi jezik, i zajednica se tog jezika suoči s prvim ozbiljnim problemom, kada moraju nekome zabraniti pristup. Zbilja je teško kad imate nekoga popularnog u zajednici, nekog tko dobro piše ili uređuje, ali stvara probleme jer je nasrtljiv, nepristojan ili neuviđavan pri raspravama u vezi s člancima. Zajednica mora odlučiti hoće li dozvoliti toj osobi da nastavi. Neobično je kako do istog procesa dolazi opet i opet, u svakoj jezičnoj zajednici. Wikipedijina arapska zajednica, u brzom rastu, upravo prolazi kroz takvu fazu. Ti su trenuci najteži."

Čovjek govori istinu. Lijepo je vidjeti da "veliki" znaju kako to ide kod "malih".


(Hvala na vijesti, stoa.org.)

Pravilo 1%

Iskustvo otkriva: postoji li na Mreži skupina od 100 ljudi, jedan će stvarati sadržaj, 10 će na nj reagirati (komentarima ili poboljšanjima), a ostalih 89 samo će gledati.

Tako pokazuju statistike za YouTube (postoje 18 mjeseci, u tom su se razdoblju popeli s nule do 60% gledanosti na Mreži): 100 milijuna skidanja prema 65.000 postavljanja sadržaja dnevno; 20 milijuna različitih korisnika mjesečno.

Ili Wikipedija (o kojoj će biti sljedeća Noga filologa): 50% uređivanja članaka izvodi 0,7% korisnika; više od 70% ukupnih članaka napisalo je 1,8% ukupnih korisnika (izvor:
Church of the Customer blog).

(Prepjevano iz članka Charlesa Arthura, Guardian Unlimited, 20. srpnja 2006.)



Vrlo poučno za hrvatske patuljaste razmjere.

(Patuljek s flickra: tynka)

Mrtav u katedrali

"Jezik treba prikazati kao nešto živo. I, da biste naučili latinski, ne morate biti posebno nadareni. U Rimu su latinski govorili prostitutke, prosjaci i makroi, pa valjda i mi imamo neke šanse."

Fra Reginald Foster (68), karmelićanin, službeni papski latinist, 27. siječnja 2007. na Telegraph.co.uk

Beskrajna pjesma

Ima ona pjesmica:

I bio jedan pas
I ukrao je kost
I kuhar se razljutil
I odgrizel mu nos
I došli drugi psi
Iskopali mu grob
I stavili mu natpis
Na kom je pisalo to:
Da je bio jedan pas...

(ad infinitum)

Vozili smo se jučer u autu Jona (5 god), Evelina (6 god) i ja, i pjevali to. Njih su dvoje pjesmicu naučili na licu mjesta. Ali su — zbog toga pričam — na licu mjesta i preveli pjesmu na štokavski (I kuhar se razljutio / I odgrizo mu nos...). Tek sam onda primijetio da je verzija koju ja znam kajkavska, i to hibridno kajkavska; upućuje vjerojatno na "zagrebačku" adaptaciju štokavskog izvornika. Puni krug.



PS: Google nalazi razne zanimljive varijacije ove pjesmice širom Mreže. Nijedna nije kajkavska. Slika: hvala, Farl!

Večer

U jednom trenutku, na stepenicama Financijske agencije, kiša se pretvorila u snijeg. Odjednom. Kao da je netko okrenuo prekidač.

Prvi snijeg ove zime.

(Fotka: the näyrde von göbbels.)

Potrebe

"Prodajem auto."
"?"
"Pa nije star ni dvije godine!"
"Treba nam auto s četvorim vratima, a ne dvojima."
"..."
"A ja sam kupio tri rimska novčića."


(Stari auto snimio shaun ron.)

Čudo je izašlo!

Ažurirano: zasad se, čini se, oknjižena Noga filologa najjeftinije može nabaviti u mrežnoj knjižari Modernih vremena (99,60 KN / 13,64 EUR / 17,79 USD).

"Dođi da vidiš to čudo", napisali su mi izdavači jučer. Otišao sam. I zbilja. Od danas (utorak, 23. siječnja) u opticaju je knjiga Noga filologa, Zagreb: Naklada Pelago, 2006: 230 stranica koještarija (41 kolumna iz Zareza 2002–2005 plus ilustracije plus paratekstovi) i besramno dobar pohvalan tekst na koricama --- moje su urednice, očito, mogle napraviti karijeru u reklamnim agencijama, barem kao Viktor Pelevin. Iskazali su se i dizajneri, utjelovivši tekstove na vrlo zavodljiv način: dok držim u rukama ovaj artefakt, podsjećam se (ja, stari HAL 9000, khm khm zzz ?=/"$#--) zašto je tako fino imati tijelo.



(Jedna od maketa naslovnice, dizajn Mileusnić+Serdarević.)

Vizualizacija

Možda je najteža stvar u "radu glavom": kako si predočiti neki problem. Fizičarima i ostalima to je svakodnevica; "humanistički" znanstvenici ne razmišljaju o tome puno, ali trebali bi.

Evo kako jedan fizičar sa Sveučilišta u Zagrebu zamišlja ono čime se bavi:

Novci

Postao sam danas sretan vlasnik tri rimska bakrena novčića iz 4. st. n. e.

Zašto i kako?


(Ovo je follis Licinija I --- vladao 308--324 --- iskovan u Sisciji.)

Zašto? Antički su novci --- saznao sam ovih dana --- među rijetkim komadićima antike koje svatko može posjedovati, i gotovo si ih svatko može priuštiti. (Moja su me tri bakrenjaka, 1400 godina stara --- jedan je iskovan u Sisciji, jedan u Sirmiju --- stajala oko 20 eura, sve zajedno.) U kasnoj je antici, naime, rimska država kovala novce sve u šesnaest --- imali su probleme s inflacijom koji bi nama zvučali vrlo poznato --- a, hvala na pitanju, i gubili su novce poprilično (barem one manje vrijednosti; zlatnici i srebrnjaci uglavnom se nalaze u ostavama novca, tamo gdje su vlasnici sakrili svoje blago pa ga nisu više bili u mogućnosti "podići"). Direktna veza s onim čime se bavim: moji su bakrenjaci izlizani, prošli su kroz niz antičkih ruku. Utjelovljena antika: mogu ih staviti u ruku onima koje učim latinski. Mogu razmišljati što se sve moglo kupiti za njih, koji bi bio njihov današnji ekvivalent. Mogu im čitati natpise.



Mogu se, naravno, i pitati po čemu se ti novci razlikuju od današnjih. Jedno ćete odmah primijetiti: nemaju brojke. Drugo: kod njih se jako jasno vidi koja je strana "glava".

Ali i "kako" je vrlo zanimljivo. Kupio sam ih od numizmatičara (a pomoću aukcije.hr portala): čovjeka koji zbilja voli stare novce. Fascinantno, kao i svaka strast.

Kakav je to potencijal: ljudi koje nešto zanima mimo profita, mimo profesije. Zanima ih zato što ih zanima. I onda znaju i mogu --- znatno više od onih koji to rade za lovu ili za karijeru. Sjetite se školskih dana: koliko smo bili kadri naučiti i znati o temi koja ni u snu ne bi ušla u školski program (ja, na primjer, o stripovima). Muzeji bi dobro učinili da iskoriste taj potencijal (u kafiću je, osim numizmatičara, bio i jedan filatelist. Obojica su bili prilično gorki što se tiče iskustava s "kulturnim ustanovama". Kad vam kažu o muzejima "Ma ne znaju oni o novcima, to njima stoji tamo u nekim vrećicama..." --- jasno osjetite glavnu kolekcionarsku zamjerku: oni u muzejima to ne vole!!)

Versunkenes Kulturgut

Nekad Hijerapolis (Frigija, Mala Azija), danas Pamukkale, Turska. To nije snijeg, nego kalcij. Hvala, hexod.us.

Što je muškarac...

Evo kako se na bugarski prevodi "Što je muškarac bez brkova"!
Мъж без мустаци не е мъж!

Trahison des clerks

Pročitao na if:book, malo prepričavam, malo prevodim. "Stari" zapis, iz lipnja ove godine.

Juan Cole je profesor na Sveučilištu Michigan. Autor je bloga o događajima u Iraku: Informed Comment. Redovno ga čitaju deseci tisuća ljudi. Coleovu kandidaturu za profesora srednjoistočnih studija na Sveučilištu Yale odbilo je Sveučilište, mada su ga podržali odsjeci za povijest i sociologiju. Nastala je frka.

If:book misli da je vrlo bitan pravi razlog odbijanja Colea. Nije to bilo zbog političkih nazora (na Yaleu vjerojatno ima i radikalnijih). Konzervativcima je Cole opasan zbog bloga, kojemu se publika broji u desecima tisuća; publika je očito široka, i blog je očito utjecajan. Juan Cole: "ako prodam 500 primjeraka svoje znanstvene knjige, blago meni; ali blog mi je na vrhu top-liste Technorati portala, i donio mi je gaže na Salon.com i na NPR (američki National Public Radio).

Čovjek je redovan profesor, ima "tenure". Yale je pokazao da i takvi --- naizgled nedodirljivi --- mogu izvisjeti zbog bloga, zbog aktivizma, zbog javnog angažmana. "Čak i redovni profesori moraju shvatiti da im, ako se usude prekoračiti granice sveučilišne zajednice i preuzeti odgovornosti intelektualca u zajednici, akademske karijere mogu biti opasno ugrožene."

E, a sada operacije analogije...

Pelago!

Moji izdavači imaju stranice na internetu!
Opa!

(Stranicu više filmsku nego knjišku, ako smijem reć.)
(E sad zbilja moram dovršit taj predgovor.)

(Giocoliera a Pelago: snimi je, vjerovali ili ne, Capitan Giona.)

Šoping katedrala

Potaknuti Konzumom i tekstom koji upravo pišem, N i ja razgovarali smo prošli tjedan imaju li shopping malls, hiper-ultra-super-mega-centri, kao karakteristična ekspresija dvadeset i prvog stoljeća (nasljednici Benjaminovih pariških arkada i naših "robnih kuća", vrlo benignih prema ovome što nam se događa) --- imaju li takvi rajevi šopinga kakvih dobrih strana, ili naprosto služe kao opijum za potrošačke mase. Suočen sa superKonzumom, kako vidite, čovjek i nehotice postane marksist.

N tvrdi da tamo gdje je shopping-malls-kultura na vrhuncu takva mjesta imaju brdo kvalitetnih --- čak kulturnih --- zabavnih sadržaja koji su besplatni (ideja: ostaviš dijete na bazenu, punicu u galeriji, a ti i žena peglate kartice do besvijesti). Ako je tako (a to u Rvackoj tek trebamo vidjeti), nisu li takvi besplatni dodatni zabavni sadržaji klica propasti šopingMolova? Ne omogućuju li oni --- kao što je meni i J već i sada bilo izvedivo --- da se u šopingMolu super provedete, a džabe?

Je li tako bilo i s katedralama? Jesu li u jednom času umjetnički efekti --- upotrijebljeni radi pojačavanja dojma --- nadjačali taj dojam, te je u katedralama naprosto postalo previše lijepo, previše udobno i previše zanimljivo da bismo razmišljali o Bogu (protestanti nemaju taj problem, naravno)?

Nebo iznad Dugava

Bio sam ovaj tjedan u Dugavama. Nebo je još uvijek fenomenalno; Novi Zagreb ima drugačije nebo nego bilo koji drugi dio grada.



Ali ono proširenje ceste kraj bivše Maršalke, i izvana-anonimni kvadar hiper-ultra-maksi-super-Konzuma (vele mi da je izrastao tijekom prošla tri mjeseca)...

Srećom, na nebu još nisu dospjeli napraviti Konzum.

(Enso je sa Blueskystudio.)

Zotero

Moja nova znanstvena igračka zove se Zotero. Katalogizira sve oko nas, izravno iz (Firefox) browsera. Koncept mi se toliko sviđa da sam o tome napisao i vijest.


(Flickrao dchud)

Dvije crkvene 2: Zagreb dobio drugo sveučilište

Ujedno i prvo katoličko, a i (ako se ne varam) prvo privatno --- osnivač i financijer je Zagrebačka nadbiskupija (kako vidimo iz prošlog zapisa, poduzetni skupljač PET ambalaže). Sveučilište je osnovano dekretom Josipa Bozanića, kardinala zagrebačkog, od 1. studenog ove godine.

Programi i ostalo nužno za osnivanje sveučilišta na procjeni su kod Ministarstva znanosti i obrazovanja (službene dokumente nadležni u Ministarstvu, vele, još nisu primili).

Hrvatsko katoličko sveučlište u Zagrebu trebalo bi početi s radom sljedeće akademske godine. Imat će četiri do pet studija društvenih i humanističkih znanosti (neslužbeno: pravo, menadžment, pedagogija), upisivat će oko 350 studenata.

Katolički bogoslovni fakultet, koji djeluje u okviru Sveučilišta u Zagrebu, definitivno neće ući u sastav Hrvatskog katoličkog sveučilišta.

Hrvatskom katoličkom sveučilištu nedostajat će nastavnog kadra. "Već je najavljeno angažiranje nastavnika s drugih visokoškolskih ustanova."

Nastavnici i administracija pročitat će, nadam se, članak o mogućim smjernicama za američka rimokatolička sveučilišta Alasdaira MacIntyrea "The End of Education" iz The Commonweal Magazine : A review of religion, politics and culture. Eto, tek što sam ga pročitao, članak postaje intenzivno aktualan i kod nas. A mislio sam da se to nikad neće dogoditi.

Dvije crkvene 1: Gaf (ažurirano!)

Dvije hiljade godina pablik rilejšns, i opet im pobjegne

Zagrebačka nadbiskupija predstavila je (javlja Novi list) 2. studenoga projekt "Obnovimo lijepu našu Stepinčevu katedralu". Projektom poziva sve građane u Hrvatskoj da u kontejnere Zagrebačke nadbiskupije (!) bacaju plastičnu, staklenu ili limenu ambalažu koju će Crkva onda vraćati u trgovine i novcem od naknade financirati obnovu zagrebačke katedrale. Projekt je podupro i Konzum koji će se odreći "i trgovačke naknade od 0,15 kuna po svakoj prikupljenoj boci ili limenci." Nadbiskupija želi skupiti 50 milijuna kuna, za što će građani morati prikupiti sto milijuna komada ambalaže.

"Ako svaki građanin u Hrvatskoj donese 25 boca i odrekne se svojih 12,5 kuna, 50 milijuna kuna za katedralu bit će brzo skupljeno", rekli su na predstavljanju projekta.

Komentar:

Matematika silna, projekt krasan. Samo... zašto baš svi moramo obnavljati rimokatoličku katedralu (pa još u Zagrebu)?

Ima li nas u Hrvatskoj i drugih vjera? Protestanata, subotara, harekrišna, bahaija, pravoslavnih, ili, nedajbože, muslimana? Ima li nas u Hrvatskoj možda ateista? Ili onih koji ne pripadaju nijednoj crkvi? Zašto su i takvi Drugi automatski uračunati?

Usporedi i nedavni zapis o državnoj intervenciji u otkup ambalaže.

Onda to sve počne smrdjeti na...

Dodatak: crkveno recikliranje na H-alteru

Udarni članak na H-alteru: Mato Vilac osvrće se i na otkup ambalaže i na crkvenu inicijativu.

Najmoćnija nevladina organizacija u Hrvatskoj – Katolička crkva – ušla je u konkurentsku borbu sa desecima tisuća najsiromašnijih građana oko plastičnih i staklenih boca odloženih po kantama za smeće ili kontejnerima ili pobacanih uz prometnice. Najblaže rečeno, ponaša se nefer prema onima kojima je postala konkurencija. A hrvatskoj državi odmaže na jednom od najbolnijih područja – omogućavanju bar neke zarade za onih 279.017 nezaposlenih hrvatskih građana, koliko ih je po službenim statistikama bilo u rujnu.

Ažurirano: Panonijeee!

Već i u internetskom izdanju Zareza možete čitati o Janu Panoniju s mađarske strane:

Iani Pannonii Opera quae manserunt omnia, volumen I: Epigrammata, fasciculus I: Textus, ed. Iulius Mayer (similia addidit Ladislaus Török), Budapest: Balassi kiadó, 2006.


Ostao sam bez daha. Zamislite da u struci kojom se bavite naiđete na primjer odlično obavljenog posala: automehaničari - na genijalno pokrpan automobilski motor, knjigovođe - na uzorno sređene i popisane račune, zidari - na kuću sazidanu besprijekorno. Pred takvim primjerom "strahopoštovanje" nije prejaka riječ.

Ono što filologa može ostaviti bez daha zove se kritičko izdanje. Tekst priređen tako da ga imamo na jednom mjestu u svim inačicama: da imamo na jednom mjestu sva njegova lica. Pouzdano, iscrpno, dosljedno.

Juha na šparetu

Kako može neki tekst imati različita lica? Autor ga je napisao; rukopis je odnio u tiskaru, gdje su ga složili; autor je pregledao špalte; tekst je izašao; izašlo je drugo, popravljeno izdanje; izašlo je treće izdanje, i opet je autor nešto prčkao; izašlo je izdanje u izabranim djelima, ili je ulomak uključen u antologiju (gdje je pak Nepoznat Netko neke stvari "malo sredio"). Takva je situacija, pritom, krajnje jednostavna situacija: podrazumijeva postojanje tiska, djelo koje se širilo isključivo objavljivanjem, bez zahvata lektora i urednika i svih onih koji dodaju svoj prstovet soli u juhu na šparetu. A što s tekstom koji je neko vrijeme postojao u rukopisima i prijepisima? Što s tekstom gdje ne znamo koja je bila autorova volja (jer nisu sačuvani ni izvorni rukopis ni autorizirano izdanje)?

Takvim se stvarima zapravo bave filolozi; zbog toga je za pripremu kritičkog izdanja nužna, upravo kako mu i ime kaže, kritička, rasudna moć. Zbog toga se priređivanje kritičkog izdanja smatra vrhuncem filološkog posla (mada se tu znanstvenik do krajnjih granica podređuje tekstu, ili barem želi ostaviti takav dojam; tu "nema" interpretacije - mada svaki filolog zna da je točno čitanje ohoho interpretacija).

Kritičko izdanje koje mi je došlo u ruke jest izdanje epigrama Jana Panonija; pojavilo se ove godine u Budimpešti. Uredio ga je - kao prvi svezak Sabranih djela u izdanju Mađarske akademije znanosti - Gyula Mayer.

(Ažurirano 25. 11. 2006.)